INTERVJUI S DVIJE DAME POTVRDILI: ‘Uspravnica’ je energetsko-novčana kičma Višegrada i Hrvatske

U RAZMAKU od samo nekoliko sati vodeći dnevni listovi u dvije susjedne države – Jutarnji list u Hrvatskoj i Delo u Sloveniji – objavili su intervjue s dvije dame koje svaka pojedinačno, ali i sa značajnim sinergijskim učinkom, jednostavno i jasno objašnjavaju s jedne strane svrhu projekta energetske Uspravnice od Jadrana do Baltika uz krak prema Crnom Moru, kako ih vide vodeće zemlje atlantsko-zapadnog partnerstva predvođenog Sjedinjenim Državama, dok se s druge strane detaljno razlažu hrvatski interesi u toj priči, energetsko-poslovni, a onda i politički.

Prva dama, ona koja je svoje mišljenje izložila slovenskoj javnosti, zove se Robin Dunnigan, pomoćnica je državnog tajnika za energetsku diplomaciju vlade Sjedinjenih Država. Iako će Sjedinjene Države glavninu energetske suradnje sa Europskom unijom uskladiti na sastanku zajedničkog energetskog odbora 23. listopada u Bruxellesu, taj dogovor nipošto neće biti sveobuhvatan te će konkretizacija projekta značajno ovisiti i o izravnim bilateralnim sporazumima koje će vlada Sjedinjenih Država ponuditi pojedinim europskim državama za sklapanje partnerstva u izgradnji i operacionalizaciji projekta Jadran-Baltik-Crno More.

U tom kontekstu Gospođa Dunnigan naročito naglašava najvažniji cilj američke energetske politike u Europi, a taj je osigurati diverzifikaciju plinske opskrbe, ne samo kroz različite dobavne smjerove nego i od različitih dobavljača.

U ovom trenutku Sjedinjene Američke Države iz navedenog razloga ne podržavaju nedavno sklopljeni sporazum Njemačke i Rusije o proširenju plinovoda „Sjeverni Tok“ kao ni neke druge planirane projekte na jugoistoku Europe, jer oni ako i zadovoljavaju element diverzifikacije smjerova dobave, i dalje su u konačnici priključeni na jednog te istog dobavljača što po mišljenju Dunniganove ne doprinosi energetskoj sigurnosti Europe.

„U takvim okolnostima postavlja se i pitanje koliko su izvjesni budući projekti, jer ako će Europa dobijati 50 milijardi kubičnih metara plina kroz prošireni „Sjeverni tok“ i još 60 kroz „Južni tok“ zašto bi bilo tko ulagao novac u izgradnju novih dobavnih smjerova iz Kaspijskog bazena, odnosno Irana ili Afganistana?“

Zbog toga Sjedinjene Države ustrajavaju na stajalištu da se u Europi uopće ne treba razmišljati o izgradnji novih plinovoda, već se usredotočiti na one koji su već izgrađeni i koje je potrebno samo međusobno povezati i učiniti ih protočnijim preko nacionalnih granica, a takav je upravo projekt Jadran-Baltik koji pretpostavlja izgradnju terminala za ukapljeni plin u Hrvatskoj, a od čega će koristi imati i Slovenija te mnoge druge zemlje, pa možda čak i Ukrajina“ rekla je Robin Dunnigan.

Američka dužnosnica još je naglasila novinaru Dela, kako će se dodatkom „vrlo malo“ konkurencije „stubokom promijeniti energetsko tržište u vašem dijelu svijeta, te potaknuti daljni gospodarski rast kroz ostvarene uštede u cijeni tog važnog energenta“.

Druga od dvije dame čiji je intervju u Hrvatskoj objavljen gotovo istodobno kada i intervju s pomoćnicom američkog državnog tajnika za energetsku diplomaciju u Sloveniji, bila je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, koja je našla potrebu osvrnuti se na promišljanja prisutna u javnosti nakon njenog sudjelovanja na summitu Višegradske grupe kako u Hrvatskoj postoje „dvije vanjske politike“.

Predsjednica Grabar-Kitarović ukazala je na postojanje samo jedne, ali nažalost „nekoherentne“ vanjske politike, koju je još opisala nedovoljno ambicioznom i zatvorenom u vlastitu dvorištu. Energično je osudila sugestije kako je Hrvatska mala zemlja, pa stoga ne može predlagati rješenja jer nema glas koji može doprijeti do onih koji odlučuju u najvažnijim središtima globalnog utjecaja – a sve to čak i od Ministara u hrvatskoj vladi.

Ukazala je na primjer Luksemburga kao države puno manje od Hrvatske, ali i one čiji se utjecaj puno snažnije osjeća u Europskoj uniji – dok se Hrvatska s druge strane ponaša kao da još nije ni ušla u EU. Okosnica hrvatske vanjske politike trebaju biti EU i NATO, a naše prirodno okruženje u EU ono koje je definirano uspravnicom Jadran-Baltik.

„Ako netko misli da je Hrvatska premala da bi u Bruxellesu nešto predstavljala, zašto onda ne razgovarati s bliskim državama koje su nam slične u mnogim aspektima, od lingvističkih i povijesnih do činjenice da dijelimo istu budućnost?“ – zapitala je Predsjednica Republike objašnjavajući svoje sudjelovanje na summitu Višegradske grupe u Balatonfuredu, te je istovremeno ukazala i na prepreke koje postoje na tom putu u samoj Hrvatskoj:

„Nije mi jasno zašto LNG terminal nismo već davno sagradili, zašto je netko stavio po strani gradnju nizinske pruge od Rijeka do Budimpešte, povezivanje Istre i željeznicom i cestom te gradnju druge cijevi tunela Učka?“

Tim pitanjima Predsjednice potrebno je dodati i kako je riječ o projektima koje vlada Sjedinjenih Američkih Država već godinama bezuspješno traži od hrvatskih političara, ali, kao što je razvidno iz intervjua pomoćnice američkog državnog tajnika za energetsku diplomaciju slovenskom Delu, od njih unatoč svemu još ne odustaje.

Štoviše, visoko rangirana dužnosnica američke vlade poziva slovensku javnost neka podrže izgradnju LNG terminala u Hrvatskoj, iskazujući tako i uvjerenje da će taj projekt, kao i svi popratni projekti o kojima govori Predsjednica, doista biti i izgrađeni – dok će svemu tome politički okvir nužan za realizaciju tih zahtjevnih međunarodnih inicijativa u okruženju mnogih suprotstavljenih interesa pružati upravo suradnja, a u perspektivi i punopravno članstvo u Višegradskoj grupi.

Ne samo jer u ovom projektu nacionalni interesi Republike Hrvatske i zemalja Višegradske grupe, kao i Sjedinjenih Američkih Država, identični, već i stoga jer na europskom kontinentu postoje i različiti, pa i suprotstavljeni interesi – a što je detaljno pojasnila Gospođa Dunnigan. Ili da sve kažemo otvoreno i „ne-diplomatski“, ovaj projekt SAD-a, Hrvatske i Višegradske grupe ima i svoje protivnike, ima i onih koji ga ne žele. Između ostaloga i zato jer će zaradu i novac koji će kroz ovaj projekt Hrvatska ostvarivati za sebe, biti uskraćen nekome drugome: zbog niže cijene plina uvjetovane većom konkurencijom na tržištu ili zato jer će realizacijom inicijative Jadran-Baltik ideje o nekim drugim projektima postati neisplativi.

Ta protivljenja imala su u proteklim godinama i svoje zagovaratelje u Hrvatskoj – a to su oni koji nisu izgradili LNG terminal, koji su projekt nizinske pruge do Rijeke „ostavili po strani“ i zbog kojih se željeznicom od Pule do Zagreba još uvijek može putovati samo preko Slovenije, a ne kroz isključivo hrvatski teritorij.

Želimo vjerovati da će hrvatski građani kada 8. studenog budu birali kandidate koji će ih zastupati u Saboru željeti pomoći, kako sebi samima u realizaciji projekata koje će se Hrvatskoj pošteno mnogostruko isplatiti. U DEMOKRACIJI, naime, građani odlučuju čak i o tome  žele da li novac u svojim džepovima ili će ga prepustiti građanima neke druge države.

Vjerujemo da će iz osmog pokušaja od neovisnosti baš ta svijest konačno doprijeti i do hrvatskih birača, trenutno izloženima gromoglasnoj kakofoniji najbizarnijih političkih ponuda i ideja u kojoj je ponekad  teško uočiti odgovor na jednostavna pitanja: „A gdje je tu novac?“

S. B. Novi pogledi/foto:Np