EVO njega opet sa starom demagogijom… A i uz pomoć starih saveznika (u medijima) koji papagajski ponavljaju, produciraju, podržavaju, u javnost plasiraju otrcanu banalnu neistinu o Josipovićevu “teretu dviju vlada” ili “dobroj suradnji s dvjema vladama”.
Prva Vlada o kojoj on govori, tobože je bila Vlada Jadranke Kosor. Što je, međutim, s činjenicom da Jadranka Kosor nikada nije na premijersku dužnost bila IZABRANA, ni na parlamentarnim, ni na stranačkim (koalicijskim) izborima? Što je s činjenicom da je njena Vlada nije ništa drugo nego Sanaderova Vlada? Što je s činjenicom da i on, i spomenuta Jadranka, pa i Milanović, dovršavanje pregovora i ulazak RH u EU pripisuju sebi, a ne onome tko je za to najzaslužniji – Sanaderovoj Vladi? Konačno, kako – s povijesne distance – tumačiti činjenicu da je njegova današnja protukandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović izbačena iz spomenute Sanaderove/Jadrankine Vlade, znači li ta činjenica za njega “teret” ili “dobru suradnju” (u svjetlu rezultata u prvom krugu predsjedničkih izbora 38,46 posto za njega, 37,22 posto za nju)?
Druga pak Vlada o kojoj on govori jest katastrofalna Vlada Zorana Milanovića, neusporedivo katastrofalnija od ijedne hrvatske Vlade do sada, uključujući i one oktroirane i posve zbunjene, s pokvarenim lutkama na koncu umjesto premijera – Manolićevu, Mesićevu, Šarinićevu…
No, baš je Josipović glavni arhitekt Milanovićeve (koalicijske) Vlade i, uostalom, SDP-ov član, saborski zastupnik, predsjednički kandidat u prvom i sada, u drugom mandatu. Pa kako mu onda ta Milanovićeva koalicijska (Kukuriku, znači, s akcentom na malenom HNS-u koliko i na napuhanom SDP-u) može biti “teret”, kad bez njih nikada ne bi bio ni kandidat, ni predsjednik, ni ponovni kandidat, gdje mu je pravničko-profesorska logika?
No, logike ipak ima: smještajući “teret dviju vlada” u istu ravan, Josipović zapravo govori o pogubnim – nikako ne o pozitivnim, jer pozitivni uglavnom niti ne postoje! – učincima dvije Vlade s kojima je on surađivao proteklih pet godina. I govori to na sebi vrlo svojstven način: prvo, on prešućuje, zanemaruje, boja, farba i piturava vlastitu odgovornost, čak i svaku vlastitu aktivnu ulogu (osim ceremonijalne, uglavnom medijske) u proteklih pet godina, a drugo, samim izjednačavanjem tih dviju Vlada, on nastoji relativizirati i umanjiti SDP-Kukuriku slom, sa svim njegovim evidentnim političkim, ekonomskim i svakovrsnim kriminalom, preko Jadranke Kosor ga prebacujući zapravo na HDZ, personificiran u zatvoreniku Sanaderu. (Dublje slijepo kokošje čeprkanje po povijesti on ipak ne poduzima, naravno, jer bi se onda morao suočiti s Račanovom – također koalicijskom, iako zapravo SDP-ovskom – katastrofom u kojoj je pak opet on imao jednu od nezaobilaznih uloga, već se lakonski – kao i Milanović, kad je gusto – poziva na “povijesnu ulogu dr. Franje Tuđmana”.)
Mudra je ta podmukla verbalna retorika, doduše, no svakako bi Hrvatskoj valjalo priuštiti makar malu zadovoljštinu: doista bi trebalo usporediti i izjednačiti Jadrankin i Milanovićev teret i dosege sa Sanaderovim dosezima u Remetincu. Kao što bi jednakim aršinom trebalo izmjeriti dosege i terete Ive Josipovića, Stjepana Mesića i Kolinde Grabar Kitarović.
I to politički – u drugom krugu predsjedničkih, pa potom i na parlamentarnim izborima – a onda, političkom voljom, i pravnički, na sudovima nakon izbora.
Možda bi Josipović tek tada shvatio da je, skačući nama po mozgu, skakao sebi u usta.
