Svjedočenjem Jana Gabriša, djelatnika jugoslavenske tajne službe, na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu nastavljeno je suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, optuženima za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Gabriš je govorio o svojim poslovima u SDS-u Zagreb na republičkoj razini – prvo je obavljao poslove u analitici, kao što su registracija i vođenje dokumentacije svih poslova SDS-a. Od 1985. do 1990. radi u odjelu za obradu neprijateljske emigracije, a šef mu je bio Branko Traživuk, tada Perkovićeva desna ruka. Godine 1990. preuzeo je arhivu MUP-a.
Josip Perković pozvao je je 1996. da naprave rekonstrukciju službe SDS u vremenu od 1980.-1990. Tu rekonstrukciju je zatražio dr. Franjo Tuđman, a dozvolu izdao Miroslav Tuđman. Namjera je bila da se napravi analiza svih segmenata službe. Navodno nisu uspjeli dobiti svu potrebnu dokumentaciju, tako da je ono što su napravili – samo kostur analize.
Kazao je kako ne zna što je Tuđman namjeravao s tom analizom komunističkih tajnih službi, ali da pretpostavlja da je htio izbjeći sukobe koje danas imamo. Dobar dio informacija u toj rekonstrukciji je navedeno po osobnom sjećanju.
Na pitanje suca Daustera tko je pisao, a tko sakupljao materijal, Gabriš je rekao da su obojica, i Perković i on, bili počeli i sve raditi.
– Jeste li letjeli od arhiva do arhiva u prikupljanju dokumentacije?, upitao je sudac.
– Ne, zatražena dokumentacija koju smo dobili bila je jako siromašna jer je bilo različitih interesa da se ova analiza ne napravi, odgovorio je Gabriš.
-Kao upravitelj arhiva trebali ste znati što se dogodilo sa dokumentima i po informacijama i imenima koja se navode u Rekonstrukciji ipak ste imali uvid u velik dio materijala?, zaključuje sudac.
Gabriš je rekao kako je taj posao imao oznaku državne tajne, ali su informacije počele curiti u javnost. Zato sumnja u daktilografkinju koja je radila s njima – Željku Jukić.
Na pitanje suca Daustera je li oznaka državne tajne naređena od dr.Tuđmana, Gabriš je odgovorio kako su tu oznaku stavili on i Perković radi zaštite osoba koje se navode u toj analizi. U analizi se navodi i kardinal Franjo Kuharić, kao i tajno prisluškivanje Franje Tuđmana u vremenu dok nije postao Predsjednik RH , kazao je Gabriš.
Na intervenciju odvjetnika Siniše Pavlovića oko spominjanja Kardinala Kuharića, Gabriš je pojasnio da je Kuharić bio obrađivan, a ne suradnik Udbe.
– Navodite da ste za svoj rad dobili jednu prostoriju u SIS-u i službenicu, za koju kažete da je loše govorila hrvatski. Od koga ste dobivali materijal za rad?, upitao je odvjetnik Pavlović.
– Ne znam. Pitajte Perkovića, on je poručivao dokumentaciju. Za taj posao smo dobili neke novce, moj dio sam dobio od Perkovića na ruke, a bio je u visine cijene jednog odijela, rekao je Gabriš.
Gabriš je govorio je i o uništavanju dosjea ‘iz praktičnih razloga’ pa je moguće da su neki važni dokumenti ‘slučajno uništeni’. Navodi kako su sve informacije snimljene na mikro filmove i da se svaki dosje može rekonstruirati. Gabriš tvrdi kako osobni dosje Stjepana Đurekovića ne postoji, ali kazao je da postoji dosje akcije ‘Brk’.
Gabriš je optužio Jerku Vukasa da je dozvolio ‘čerupanje i iznošenje dokumenata’ jer je on, naime, dozvolio Boži Vukušiću i Vici Vukojeviću da iznose dokumente.
Zanimljivo je u ovom kontekstu svjedočenje Bože Vukušića na istom sudu 24. veljača 2015. Na pitanje o Udbinim arhivima Vukušić je kazao:
– Dosjei koje sam dobivao, kako sam mogao zaključiti, bili su pročišćeni, a nekih, posebno onih vezanih za likvidirane emigrante poput Brune Bušića, nije bilo. Rečeno mi je da su uništeni. Tadašnji šef arhive Jan Gabriš rekao mi je da ne postoje ni dosjei Stjepana Đurekovića, njegova sina Damira i supruge Gizele. Godinama kasnije saznao sam da Đurekovićev dosje ipak postoji, kazao je tada Vukušić
Garabariš je objasnio i razloge praćenja Stjepana Đurekovića:
„Potreba za obradom je bila zbog pisanja knjiga, povezanosti sa emigracijom, kriminalnih radnji u državi. Kod nas se niti jedan posao nije sklopio bez mita, tako je Đureković solo uzimao novac, a ne u organiziranom kriminalu u Ini“, rekao je te dodao kako se u to vrijeme nitko nije usudio voditi istragu protiv Vanje Špiljka i Miše Broza.
Na pitanje suca znači li mi nešto ime Vinko Sindičić, Gabariš je odgovorio da je Vinko Sindičić isluženi suradnik SDS-a kojeg je SDS koristio i kao svog ‘kilera’. “Bio je u službi Udbe RH, ali je imao direktne kontakte i sa SDS-om na državnoj razini”, rekao je te dodao:
– Pošto svinjarije koje je radio služba više nije mogla prikrivati, prestao je biti suradnik kodnih imena Pitagora i Mišo.
Gabriš potvrđuje postojanje specijalnih blagajni u kojima se uvijek nalazilo između 100 i 200 tisuća DM. S tim novcem su isplaćivane nagrade za obavljene poslove suradnika i putni troškovi.
Kroz iskaz Jana Gabriša i kroz nekoliko drugih postupaka pokazalo se kakva će biti strategija obrane: Perković i Mustać su bili dobri momci koji su se našli u žrvnju između Beograda, posebno Kontraobavještajne službe (KOS), koji su činili sve da razore Hrvatsku. S druge su strane bili na udaru emigranata (posebno su naveli da su to bili nekadašnji članovi Hrvatskog državotvornog pokreta), koji su sve činili da ih unište – dok su istovremeno oni bili rodoljubi koji su se borili protiv terorizma. a 90-ih aktivno radili na formiranju samostalne Hrvatske.
– Mi smo, znate, u jednom času presvukli dres i počeli raditi za Hrvatsku, zaključio je Jan Gabariš.
