Jerko Vukas, bivši šef tajne službe: Emigrant Dinko Dedić nikada nije radio za Udbu

JERKO VUKAS: Da je Dinko Dedić bio pripadnik bilo koje obavještajne zajednice, ja bih to znao. Pokušaji ocrnjivanja njega kao udbaša, jesu neosnovani i zlonamjerni, bez obzira s čije strane dolazili!

“Kao šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, imao sam mogućnost znati koji su ljudi radili za nekadašnju Službu državne sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji. Osobito sam obraćao pozornost na one članove koji su bili članovi obavještajnih zajednica u iseljeničkim  hrvatskim zajednicama.

Dinka Dedića izuzetno poštujem, na mene je kao čovjek i sugovornik ostavljao izuzetno pozitivan dojam. Cijenim njegovu ulogu u razvoju i napretku Hrvatske kao i njegov doprinos u priznavanju Hrvatske u svijetu. Da je gospodin Dinko bio pripadnik bilo koje obavještajne zajednice, vjerujem da bih to ja znao.

Držim da se pokušaji ocrnjivanja gospodina Dinka Dedića kao udbaša neosnovani i zlonamjerni, bez obzira s čije strane dolazili”, napisao mi je nedvosmisleno početkom tjedna mr. sc. Jerko Vukas, drugi po redu šef Hrvatske službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske, prvi hrvatski generalni konzul u Melbourneu, a danas (dugogodišnji) hrvatski veleposlanik u u jednomu od najopasnijih mjesta na svijetu, u Bagdadu, ujedno i doajen tamošnjega diplomatskog zbora.

Strahovita stigma, koju politički čovjek Hrvat neopisivom lakoćom može zadobiti, a tantalovskim je se mukama teško može riješiti – stigma udbaša – jest jedna od onih segregirajućih označnica koje ljude može lišiti javnog ugleda, vjerodostojnosti, kruha, a nije isključeno, i glave.

Tijekom razdoblja od kojih petnaestak godina prije raspada Jugoslavije, u tajnim, polutajnim i javnim je dossierima svih jugoslavenskih tajnih, sigurnosnih, političkih i partijskih službi redovito označavan kao jedan od njenih najopasnijih protivnika, naravno, s oznakom “ekstremističkog emigranta”, modernim rječnikom rečeno, “terorista”.

Razlog: bio je glavni urednik melbourškoga probušićevskoga “Hrvatskoga tjednika”, ujedno i pročelnik za promidžbu Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP), najmlađe, ali izrazito “borbene” emigrantske organizacije kojoj je na čelu stajao Nikola Štedul (poznat pak kao jedna od posljednjih žrtava jugoslavenskoga državnoga terorističkog stroja na tlu stranih država, no koji je čudom preživio atentat kad je notorni Vinko Sindičić u njega ispalio pet metaka u Škotskoj).

Dinko Dedić se godinama nalazio u špici protujugoslavenske, državotvorne i revolucionarne aktivnosti. I kako novinar i kao politički djelatnik putovao je svijetom i povezivao najradikalnije  skupine u hrvatskoj političkoj emigraciji, šireći bušićansku ideju nacionalnog pomirenja. Govorio je na javnim skupovima, organizirao prosvjede i demonstacije, nastojeći svijetu predočiti neizdrživu poziciju koju Hrvatska trpi u sastavu Jugoslavije, uključujući i veliki prosvjed protiv osude i zatvaranja dr. Franje Tuđmana u veljači 1981.

Tražeći podršku za ideju hrvatske državne samostalnosti, održavao je veze s predstavnicima i desnih i lijevih vlada, kako u Australie, tako i nekih drugih država, ali i s organizacijama drugih naroda koji su se nalazili u sličnoj poziciji kao i Hrvatska, uključujući albanske, makedonske, pa čak i palestinske organizacije. Odnoseći se prema hrvatskoj borbi za samostalnost nadstranački i nadideološki, davao je intevjue i komentare na australskom radiju i televiziji, i sire, objavljivao tekstove u novinama desnice i ljevice, na hrvatskom i na engleskom.  

Za ovoga grafičara, keramičara, novinara, motociklističkog entuzijastu, sportaša (pobjednik brojnih stolnoteniskih turnira i prvenstava u državi Victoriji), negdašnjega australskoga vojnika i polaznika australske Vojne akademije, svi su udbaški “djelovodnici” donosili identičnu šifriranu preporuku: “Pretres osobnih stvari i prtljage”, “Privesti uz mjere posebnog opreza”, “Opasan, vjerojatno naoružan i spreman na upotrebu oružja”… U slobodnom prijevodu, dakle: “Upucaj ga sad, upucaj ga odmah!”

Tko, kada, kako, a posebno zašto je Dinku Dediću zalijepio etiketu “udbaša”, dugačka je, zamršena i nejasna priča upravo o podvalama i podjelama koje je Udba izazivala u krugovima hrvatske političke emigracije, čiji bi se autor mogao svrstati pod oznaku “pjesnik iz naroda”, neznani junak neznana imena, no etiketa je Dedića dočekala i onda kad je uoči Domovinskog rata osvanuo u Zagrebu, spreman se uključiti u borbu za obranu države koja se tek stvarala i – kako su u HDP-u inače, čak i programatski, ocjenjivali – koja se bez borbe nije mogla obraniti, ni kao samostalna, ni kao slobodna, ni kao država, ni kao Hrvatska.

Četvrt stoljeća kasnije – ili, kažimo ovako: četvrt stoljeća nakon što se “neprijateljski” Hrvatski tjednik samougasio, “neprijateljski” HDP se samoraspustio. Hrvatska se obranila i nastavila živjeti svojim državnim i društvenim životom, nipošto popločanim kako dobrim namjerama, tako još manje dobrim rezultatima.

Kad su čak i vođe negdašnjega hrvatskoga arci-zla, Udbe (Perković, Mustač) izručeni njemačkom sudu na ocjenu pravde zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, jednoga od negdašnjih designiranih predsjednika “neprijateljskoga” Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV) – Dinko je Dedić sudjelovao u organizaciji boravka hrvatskoga novinara Marka Juriča, voditelja talk-showa Markov trg na privatnoj zagrebačkoj tv-postaji Z1, ujedno i potpredsjednika novoosnovanoga Hrvatskoga društva novinara i publicista (HDNP).

Tijekom tri tjedna, Jurič je boravio u Adelaideu, Sydneyu i Canberri, održavši predavanja u većini vodećih hrvatskih domova i klub, ova, te nastupivši na svim vodećim community-radio postajama, i u obje hrvatske novine (Hrvatski vjesnik i Boka Cropress), susrevši se sa stotinama Hrvata, s veleposlanikom, sa svećenstvom, itd… Juričev je boravak u Melbourneu i Geelongu bio posebno “plodonosan”, boravio je i govorio u čak pet klubova, na tri radio-postaje, susreo se s gotovo svim najznačajnijim osobama u hrvatskoj zajednici, dogovorio programsku razmjenu na razini Hrvatska-Australija, i cijeli niz drugih, dobrih stvari. Višestruko uspješniji posjet od posjeta premijera Milanovića s njegovom glomaznom i skupom “delegacijom” početkom prošle godine, rekli bi cinici, no ne bez temelja za takvu ocjenu.

Na “refule” prateći Markov boravak na svojemu Fejsbuku, razdragani Dinko Dedić u jednom je statusu stoga zapisao: 

“Australija je čudan kontinent, barem što se Hrvata tiče. Mnogi koji su dolazili i odlazili, ostavili bi traga, neki neizbrisive. Kad je postao konzul u Melbourneu, Jerko Vukas, bivši funkcioner udbe mi je rekao: ‘Nitko nam nije zadavao toliko glavobolje kao vi u Austaliji.’ Što god se događalo onih mračnih godina (ne znači da su ove suncem obasjane) na hrvatskom nacionalnom, političkom pa i revolucionarnom polju, imalo je australske tragove. Za razliku od svih dosadašnjih hrvatskih posjetitelja Australiji, Marko nije došao ni po po novac ni po glasove. Oni koji nisu podlegli porocima vlasti i bogatstva znadu da postoji jedna apstraktnija ali daleko nadmoćnija ‘roba’ od novca i glasova, a zove se – ideja. Za nadati se je da je Marko nešto donio, ali i nešto ponio.”

Taj smo Dedićev dobronamjerni, pohvalni status, zaedno s fotografijama, odmah na svoje zidove prenijeli i mi ostali koji smo bili uključeni u organizaciju Juričeva posjeta, a potom su ga preuzeli i/ili komentirali i naši brojni prijatelji, kako to već s Fejsbukom biva u ova “moderna vremena” (makar još uvijek prilično chaplinovska!), ukratko, nije bio loš odjek.

Odjednom, kao grom iz vedra neba, kao burevjesnik se s komentarom na Dinkovu zidu javila osoba pod imenom Petar Mićić:

“Gpd. Dinko Dediću, tvoja IZJAVA na FB-u 12.9.15. o Jerku Vukasu – koju možeš ponovo u ovom prilogu vidjeti – IZAZVALA me je da PONOVO napravim ISTRAGU o Jerku Vukasu, a i o tebi, pa sam mu poslao tvoj tekst i brzo smo dobili odgovor kojeg možeš dolje vidjeti, i PROTIVITI SE AKO J. VUKAS NIJE U PRAVU – mene zanima. ZDS.” (sva naglašavanja velikim slovima jesu moja, M.B.)

Tko je Petar Mićić? U riječ, dugogodišnji emigrant, podrijetlom iz sela Ulice u Bosanskoj Posavini (mislim da je to tamo negdje blizu Orašja ili Brčkoga, nevažno je), ostarjeli samac slaba sluha i vida, nazočan na svim javno oglašenim zbivanjima u hrvatskoj zajednici, ničiji previše blizak prijatelj, ali sa svima u dobrim odnosima, vječito s kazetofonom za snimanje u rukama, čak i kada to izaziva nelagodu među ljudima, dugogodišnji član Uprave Hrvatskoga radio-programa na community-postaji 3ZZZ u Melbourneu, navodno je svojedobno, u vrijeme Vukasova konzularnog mandata u Melbourneu, u prostorijama GK RH, kupljenima i uređenima novcem hrvatskih iseljenika, služio kao pomoćni portir, tako nešto.

Ne naglašavajući kako je riječ o PRIVATNOJ prepisci, s krajnje dvojbeno časnim namjerama, između njega i Vukasa, Mićić je zainteresiranoj (i nezainteresiranoj, što je još važnije!) javnosti predočio svoje elektronsko pismo Jerku Vukasu u Bagdad:

“Dragi prijatelju Jerko,

Nadam se da ste svi živi i dobro. Što se tiče mene, uznemiren sam odkako sam pročitao na facebook-u ovo što sam Vam dolje prikopirao. Ja na Dinkovu izjavu da si bio funkcioner udbe nemogu ništo reagirati prije nego što mi ti o ovome istinu ili nešto napišeš. 

Molim, napiši mi što prije. 

Srdačan pozdrav tebi i obitelji.”

Jednako tako, Mićić je, ponovimo, zainteresiranoj (i nezainteresiranoj, što je još važnije!) javnosti predočio i Vukasov – očito na brzinu sročen – lakonski odgovor. Kako su, dakle, oba već javno objavljena, donosimo ovdje i to pismo u cijelosti:

“Dragi moj prijatelju Petre, 

prije svega drago mi je da si mi se javio. Prošle su godine od kako se nismo ni čuli ni vidjeli. Ponavljam ugodno si me iznenadio s ovim javljanjem. Mi smo hvala Bogu dragom svi dobro.

Kako vjerojatno i znadeš ja sam malo duže vremena u Bagdadu. Nosim se sa svim izazovima koje ovdašnje prilike i neprilike nose. Mandat mi je već odavna završio, ali sam zamoljen od predsjednice Kolinde da ostanem još malo ako mogu. Bilo kako bilo, nadam se da će uskoro doći novi kolega koji će me zamijeniti, a ja se vraćam u Ministarstvo vanjskih poslova u Zagreb.

Ovo što mi pišeš vezano za Dinka Dedića i mene pomalo uznemiruje, ali me ne iznenađuje, jer tako udbaši pišu i drugima podmeću. Takvi uvijek rade nered i traže nered, jer nemaju čistu savjest niti mir u duši.

Kao prvo, ja nikad nisam bio niti djelatnik, a niti sam imao bilo što s UDBOM, a kamoli da sam bio šef Udbe. Moja je obitelj uvijek bila vezana za Crkvi i kao takva uvijek je bila pod nadzorom UDBE.

Drugo, ja sam završio pravo u Splitu 1981. godine, ali nisam mogao dobiti posao pravnika, nego sam radio sporedne poslove i pošteno zarađivao svoj kruh. Da sam bio član Partije ili Udbe, odmah bi me čekao posao pravnika nakon što sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Splitu.

Treće, kad je došla 1990. godina, moj narod, koji me je dobro poznavao, izabrao me je za predsjednika Općine Sinj. Da sam bio bilo kakav član Udbe, ne bi me izabrali za ovako časnu dužnost.

Četvrto, nakon dobrog rada za Hrvatsku, na čelu Općine, Predsjednik Tuđman pozvao me u Zagreb, u Vladu RH i povjerio mi da upravo ja stvaram novu – Hrvatsku obavještajnu zajednicu. Bilo je to 1991 godine u travnju mjesecu. Predsjednik Tuđman je želio da tu Službu povjeri nekom poštenom čovjeku. Zapalo je mene i bio sam ponosan da sam vodio Hrvatsku obavještajnu zajednicu, koja se tada zvala Služba za zaštitu ustavnog poretka. Dakle ja sam stvarao i vodio novu Hrvatsku obavještajnu zajednicu nakon što je Hrvatska stvorena. 

Peto, nikad nisam izjavio tako nešto što Dinko Dedić navodi, to su udbaška podmetanja, to je jednostavno, kako rekoh, udbaška laž.

Pozdravljam te, prijatelju dragi. Pozdravi sve one koji me se još sjećaju. Neka te i dalje prati Božja ljubav.

Srdačno iz Bagdada,
mr. sc. Jerko Vukas, Ambasador Republike Hrvatske”

Blago rečeno, zgrožen svime što sam pročitao u Mićićevu komentaru, svježe se sjećajući kako se i on, jedva koji dan ranije, bez ikakvih naznaka da se ovom “problematikom” zanima, zatekao u zajedničkom društvu s Juričem i Dedićem prigodom gostovanja na Hrvatskom programu community-radija 3ZZZ, gdje je – kao i obično kad se negdje u hrvatskoj javnosti pojavi, Dedić gotovo oteo primat u pozornosti “gostu iz Domovine” – ne razumijevajući Mićićeve porive i povode za takvu, blago rečeno, denuncijaciju, objedu, gotovo tjeralicu, još manje razumijevajući što bi uopće on mogao misliti pod terminima “ISTRAGA”, “IZAZOV”, zašto on to radi, u čije ime, s kojim ciljem, zašto je baš on “UZNEMIREN”, što misli kad kaže “da ON ne može NIŠTO REAGIRATI PRIJE…”, zašto svoju poruku Dediću na FB potpisuje s provokativnim “Za dom spremni” (ZDS), a onu Vukasu sa “Srdačan pozdrav tebi i obitelji”, itd., u prvi sam mah, također na brzinu, u dahu, ja osobno na FB-u napisao odgovor na Mićićev citirani komentar i na njegovu citiranu prepisku s Vukasom:

“Dopusti, Petre, da ti odgovorim ja, jer mi se čini da nepotrebno ‘pališ vatru’, budući da neke bitne stvari ne znaš, a neke, također bitne, ne razumiješ. To stvara nesporazume i štetu. Visiš na Dinkovoj NEPRECIZNOSTI u korištenju termina Udba, kao što ga jednako NEPRECIZNO koristi i Jerko.

Naime, Udba je KOLOKVIJALNI naziv za jugoslavensku političku policiju, političko-protuobavještajnu službu, izraslu iz OZN-e, koji se, zavisno od (republičkog) područja i vremenskog okvira pojavljuje u različitim terminološkim inačicama (Ured za državnu bezbjednost UDB, Služba državne bezbjednosti SDB, Služba državne sigurnosti SDS…). Ta je civilna protuobavještajna služba (SDS SRH) u samostalnoj Hrvatskoj preustrojena tj. reformirana i preimenovana u Službu za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) u travnju 1991., potom je ponovo reformirana i preimenovana u Protuobavještajnu agenciju (POA) 2002/2003., a onda još jednom u kolovozu 2006., otkada se zove Sigurnosno-obavještajna služba (SOA).

Zadnji šef hrvatske Udbe (SDS-a) bio je Josip Perković (od 1986. do 1990., a u MUP-u je nastavio raditi sve do rujna 1991.), a potom su šefovi bili Perica Jurič od 20.08.1990. do 04.03.1991., Jerko Vukas od 05.03.1991. do 23.06.1992., Smiljan Reljić od 24.06.1992. do 27.01.1997. i Ivan Brzović od 27.01.1997. do 10.02.2000. Šefovi POA-e bili su potom Franjo Turek (ravnatelj SZUP-a od 11.02.2000. do 04.05.2003., a od 05.05.2003. do 14.03.2004. ravnatelj POA-e), pa Joško Podbevšek od 15.03.2004. do 11.12.2004., pa Tomislav Karamarko (ravnatelj POA-e od 11.12.2004. do 13.09.2006., a ravnatelj SOA-e od 13.09.2006. do 09.10.2008.), i Josip Buljević od 10.10.2008. do 10.10.2012., a danas SOA-u vodi Dragan Lozančić.

Prema tome, jednako je NEPRECIZNO kada Dinko kaže da je Jerko bio ‘funkcionar Udbe’, kao što je NEPRECIZNO kad Jerko kaže da nije (osim što je SIGURNO da predsjednik Tuđman NIJE ‘pozvao baš Jerka u Zagreb, u Vladu RH i povjerio mu da upravo on stvara novu Hrvatsku obavještajnu zajednicu’ – kako on kaže tebi u PRIVATNOM pismu koje ti JAVNO objavljuješ – ne samo zato što se to datumski ne poklapa, i ne samo zato što je Hrvatska obavještajna zajednica nešto drugo, šire i veće od SDS-a i SZUP-a, a čime je u tom razdoblju upravljao Josip Manolić, i ne samo zbog cijelog niza drugih činjenica).

Međutim, načelno, također NIJE NITI NETOČNO, bilo jedno, bilo drugo.
Sve u svemu, savjetujem ti, Petre Mićiću, kani se ćorava posla, nije to za tebe, a kao što vidiš, nikakvo dobro iz toga ne može proisteći.”

No, budući uznemiren – ovoga puta, dakle, ja! – i znajući što etiketa “udbaš” može značiti za sudbinu nezaštićena čovjeka, posebno imajući na umu koliko sam puta tijekom protekla dva desetljeća i sam sudjelovao u raspravama o “Dinku Dediću kao udbašu”, o kojemu se, međutim, može pronaći na stotine dokumenata kao o “meti Udbe”, a nijedan kao o “suradniku” (primjerice, suradnički dossier, makar jedna potvrda o isplata honorara, makar jedno njegovo izvješće, makar jedan zapis o usmenom dostavljanju špijunskih informacija ili o nekom udbaškom djelatnom činu, bilo što), odlučio sam uputiti pismo izravno Jerku Vukasu u Bagdad (moj prijatelj Petar Mićić uskratio mi je njegovu e-mail adresu, hihihi, neš ti problema), iz kojega ovdje citiram samo najvažnije, odnosno, one dijelove koje se odnose na meritum stvari:

“Poštovani Jerko (…)

U tom kontekstu, Dinko Dedić, negdašnji glavni urednik ‘Hrvatskoga tjednika’ jedan od čelnika Hrvatskoga državotvornoga pokreta (HDP) – kojega Ti nesumnjivo poznaješ, makar iz one prigode kada Ti ga je Rade Buljubašić, negdašnji predsjednik HDZ-a Fawkner, a kasnije i predsjednik Koordinacije HDZ-a za Australiju i New Zealand, ‘doveo na kavu’ – na svojemu je FB/u, kao komentar uz fotografije, u jednoj polurečenici spomenuo i Tebe. Kontekst je bio – pohvala hrvatske zajednice u Australiji! (vidjeti FB)

Koliko razumijem, uostalom, koliko je bjelodano, Petar Mićić obratio se Tebi s jednim denuncijantskim mailom, pozivajući se na vlastitu ‘uznemirenost’ (ne znam što to točno njega privatno, osobno “’uzmemiruje’), na što si mu Ti uzvratio u pristojnom, diplomatskom tonu.

Ne bih volio, makar za trenutak, analizirati niti porive, niti karakter, niti krajnje namjere Petra Mi

ćića. Vjerujem da Ti to, uostalom, procjenjuješ bolje od mene. No, VELIKI JE PROBLEM taj što je Petar Mićić VAŠU PRIVATNU PREPISKU UČINIO JAVNOM.

Ja osobno, pokušao sam to anulirati, smiriti, ne znam kako bih to nazvao, svojim odgovorom na Mićićev (promišljeni/nepromišljeni?) ‘istup’, svjestan javnoga/medijskoga učinka kojega je njegova ‘OBZNANA’ stvorila u javnosti (australsko-hrvatskoj i domovinskoj tj. opće-hrvatskoj). Naime, prema mojim procjenama, ta je prepiska dosegnula, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, nekoliko TISUĆA čitatelja na ovoj društvenoj mreži. Veliki je to sada problem, kako Tebi, tako Dinku, tako bilo kome od involviranih, zar ne?

Što, međutim, sada ja predlažem, kako to riješiti?

Ne tiče me se Tvoj odnos s Mićićem, ni njegov s Tobom, premda iskreno mislim da je najviše štete JAVNOM OBJAVOM vaše PRIVATNE PREPISKE – on nanio, prije svega, Tebi.

Međutim, ja osobno, Katarina, Marko Jurič, itd., a Dinko Dedić posebno, od jučer smo primili više STOTINA kako telefonskih poziva, tako i internetskih (FB, e-mail) reakcija, od kojih većina nije nimalo ugodna, na TVOJ podtekstualni navod da je – Dinko Dedić udbaš.

Kako mene sve to strahovito podsjeća na ‘slučaj’ Manolić-Karamarko & kako je nesumnjivo da Dinko Dedić može (a i on sam kaže da tu mogućnost ostavlja otvorenom!) reagirati na to onako kako je Karamarko reagirao na Manolićevu javnu objedu da je ‘udbaš’, dakle TUŽBOM, ja Ti – poštovani Jerko – predlažem da sročiš nekakvu JAVNU OBJAVU, PROGLAS, IZJAVU, kako god se to zove. 

Predlažem, dakle, da se Ti JAVNO ogradiš od Mićićeva ZLONAMJERNA puštanja u javnost vaše PRIVATNE prepiske, a uz to, svakako, da se ogradiš od NAVODA da je Dinko Dedić UDBAŠ ukoliko za to nemaš nikakvih DOKAZA.

Ukoliko ih pak posjeduješ, MORAŠ ih dati na uvid javnosti!

Žao mi je, Jerko, ako moje riječi zvuče grubo. Vjeruj mi, ja samo pokušavam “smiriti situaciju”, a usput, nastojim ODGOVORITI ‘lavove’ iz hrvatskih medija da navale na Tebe (pisanih i elektronskih, ne moram Ti niti nabrajati kojih, jer Ti i sam pretpostavljaš koji su, i kako Te jedva čekaju).

Molim Te, odgovori mi čim prije stigneš. 

Srdačan pozdrav Tebi i obitelji
Mate Bašić”

 

Ubrzo, iz Bagdada sam dobio odgovor (iz kojega također citiram samo dijelove koji se tiču samo sporne teme):

Dragi Mate,

prije svega iskreno mi je drago da si mi se javio, bez obzira na povod. (…)

A Hrvati – Hrvatska zajednica u Melbourneu? Može li bez prepirki, intriga, svađa, podjela na udbaše, neudbaše, ustaše, partizane, pametne i glupe, ili kakve god podjele, samo neka su podjele? Može li se život u hrvatskim zajednicama i u našoj domovini Hrvatskoj odvijati bez podjela? Živjele podjele! Kome one služe? Ima li gore politike od one kad se ljudi na ovakav način bave sami sa sobom?

Dok sam bio generalni konzul nastojao sam zakopati svaku negativističku politiku koja je dolazila iz bilo kojega izvora zvana podjela. Koliko mogu, uvijek nastojim znati što se događa u hrvatskoj zajednici. Osjećam da sam u tu zajednicu utkao dio sebe i teško mi pada kad dolaze loše vijesti iz te zajednice. Neka Bog dragi blagoslovi Hrvatsku zajednicu u Australiji. Neka Bog dragi svrati Svoj pogled na zajednicu u Melbourneu i neka joj mir podari!

To je moj pozdrav mojoj Hrvatskoj zajednici u Melburnu. A sada konkretno:

Naslušao sam se razno raznih verzija u kojima se mene prozivalo da sam bio pripadnik udbaške elite što, dakako, nije istina. Gospodinu Petru Mičiću sam odgovorio na način kako su mi znane takva podmetanja i kako takva podmetanja dolaze upravo iz udbaških krugova. Koliko god se trudio da ne spominjem riječ udbaš, jer je to za mene dio daleke prošlosti, očito, neki krugovi se još zabavljaju s ovom temom i mene pokušavaju uvući u ove intrige.

Bavim se veoma ozbiljnom problematikom, u ovo današnje vrijeme kad se svijet suočava s izazovima za koje nema odgovora. Nažalost, ili pak, na moje osobno zadovoljstvo, nalazim se u lancu u kojem i moja mala karika ima svoju ulogu u rješavanju ove globalne krize. Već sedmu godinu sam u Bagdadu, a već četvrtu godinu sam i doajen Diplomatskog zbora, čime je moja preokupacija daleko od teme ‘tko je u prošlosti bio udbaš, a tko nije’.

ISPRIČAVAM (naglasio J.V.) se gospodinu Dinku Dediću, ako je kojim slučajem moja privatna prepiska, možda nespretno sročena, a ista je dospjela u javnost. 

Nisam nikad rekao da je gospodin Dinko Dedić bio udbaš, niti pripadnik bilo koje obavještajne zajednice. 

Kao šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, imao sam mogućnost znati koji su ljudi radili za nekadašnju Službu državne sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji. Osobito sam obraćao pozornost na one članove koji su bili članovi obavještajnih zajednica u iseljeničkim  hrvatskim zajednicama. 

Dinka Dedića izuzetno poštujem, na mene je kao čovjek i sugovornik ostavljao izuzetno pozitivan dojam. Cijenim njegovu ulogu u razvoju i napretku Hrvatske kao i njegov doprinos u priznavanju Hrvatske u Svijetu. 

Da je gospodin Dinko bio pripadnik bilo koje obavješatajne zajednice, vjerujem da bih to ja znao. 

Držim da se pokušaji ocrnjivanja gospodina Dinka Dedića kao udbaša neosnovani i zlonamjerni, bez obzira s čije strane dolazili. 

Žalim ako je moja, bilo koja nespretno sročena riječ, pridonijela  tome i još jednom se ispričavam gospodinu Dinku Dediću. 

Ispričavam se i svima onima koji su možebitno pogođeni u ovoj raspravi pod temom: ‘Udbaši – neudbaši’.

Poštovani gospodine Mate, molim Te da s ovom činjenicom upoznaš Hrvatsku zajednicu u Melbourneu. Budi slobodan kontaktirati me u svako vrijeme. Na ovom dijelu svijeta često se događa da internet ne funkcionira i može se dogoditi da nisam u mogućnosti pravovremeno odgovoriti na Tvoj e-mail, ali zasigurno ću nastojati odgovoriti. (…)

mr. sc. Jerko Vukas

veleposlanik RH u Republici Irak”

 

Tako je, zahvaljujući jednoj slučajnoj mutnoj podvali i objavi prepiske, u neočekivanom obratu, Jerko Vukas bivši šef hrvatske Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), nedvosmisleno skinuo dugogodišnju crnu etiketu “Udbaša” s Dinka Dedića koju su neznani pripadnici obavještajnog podzemlja još potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih nepravedno zalijepili jednom od vođa bušićevskog Hrvatskog državotvornog pokreta

 

Naslovna fotografija: STIPE BILANDŽIĆ, jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata, s Dinkom Dedićem na grobu Josipa Senića u povodom godišnjice Senićeva ubojstva.

Foto: Privati arhiv M. Bašić/