Josip Jurčević u Bujici je pokazao transkripte razgovora Ive Lučića i predsjednika Franje Tuđmana: Osim Rojsa, pred predsjednikom je optužio Soptu i Jelića, Ćosića i Šoljića!
Gost Bujice, profesor suvremene povijesti Josip Jurčević jučer je komentirao napade Nacionala na hrvatskog ministra obrane i ratnog zapovjednika 4. gardijske brigade, generala Damira Krstičevića:
– To nije samo napad na generala Krstičevića i 4. gardijsku brigadu, to je napad na Hrvatsku. Riječ je o specijalnom ratu! Izvlače se stvari koje su lažne i stare 21. godinu. Tzv. dokumenti kojima se napada su falsifikati, a preuzimaju se od srpskih službi. Ishodište svega je Beograd, no ključni problem je što zaštitni mehanizmi u hrvatskim institucijama uopće ne funkcioniraju.
Specijalni rat protiv Hrvatske traje neprekidno od 1990. godine, a vrlo intenzivno traje od 1995. godine. Srbi su još tada „spremali“ određene stvari da bi ih danas mogli izvlačiti. Metodologija rada je tipično udbaška, obavještajna i nju ne treba podcjenjivati. Oni su svjesni da ćemo ovako na prvu reagirati, znaju i oni da general Krstičević 13. rujna 1995. nije bio u Bravnicama kod Jajca, no njih zanima Mrkonjić Grad i tu će oni udariti ozbiljno na generala. Ovo nije samo udar na ministra obrane, nego i udar na premijera i cijelu Hrvatsku.
SVE JE POČELO S VESNOM PUSIĆ
Ja u svemu ne bih fokus stavljao na Nacional, nego na one koji preko Nacionala ovakve stvari plasiraju u javnost – rekao je Jurčević i dodao:
– Postoji jedna strukturirana ekipa. Marginalni medij udari po Vladi i ministrima, onda drugi to prenose, uključujući i medije koje kontrolira država, poput HRT-a. Što se čudimo, pa najteže optužbe protiv naših generala i političkog vodstva u Domovinskom ratu iznošene su u Hrvatskom saboru od strane Vesne Pusić, koja je čak bila kandidat za jednu od najviših svjetskih funkcija, uz potporu Hrvatske Vlade!
Hrvatska ima problema sa sigurnosnim službama od 1990. Sve je kulminiralo s „Lex Perković“ kada se najbolje vidjelo u kojoj mjeri njihovi biološki i ideološki sljednici kontroliraju hrvatske institucije, a naročito naš obavještajni sustav – govori Jurčavić i nastavlja: – Da to nije tako, vrlo bi lako mogli rekonstruirati neprijateljsku mrežu i saznati odakle dolaze ovakvi napadi na Krstičevića i ostale.
Krajnji cilj srpskih službi je kompromitirati akciju Južni potez i udariti na kompletni hrvatski vojni vrh.
JURČEVIĆ: – Udaraju na Hrvatsku državu. Te su akcije spasile Bosnu i Hercegovinu i dovele do problematičnog, ali ipak mira u Daytonu. Povijesna pogreška je bila što taj posao nije do kraja riješen i što legitimnim metodama nismo dokrajčili „Republiku Srpsku“ koja je glavna produžena ruka srbijanskih, ali i još nekih drugih interesa. Trebao je samo dan da se to pitanje riješi…
GENERAL MIJO JELIĆ: “U BiH se sudi po dva zakona!”
U Bujicu se telefonom iz Zagreba javio Zlatan Mijo Jelić, general-bojnik HV-a i HVO-a, prvi general protiv kojeg je podignuta optužnica van Haaga, a koja ima političke konotacije u kojima se spominje „udruženi zločinački poduhvat“ političkog i vojnog vrha Hrvata u BiH, uz potporu predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Mijo Jelić je najprije prokomentirao napad na Krstičevića:
– General Krstičević je hrvatski ratni heroj i ovo je sramotna kampanja koja se ne vodi samo protiv njega, već i protiv cijele Hrvatske vojske i države! Žrtva se želi prikazati kao agresor, a agresor kao žrtva. Ovakvim lažima i lažnim optužnicama hrvatski se narod želi prikazati kao zločinački narod, a Hrvatska kao agresor na BIH.
Optužnica protiv generala Mije Jelića broji više od 6.700 stranica, za 7 dana je zaprimljena, “pročitana”, “proučena” i potvrđena, a on je to komentirao riječima:
– To pokazuje u kojem smjeru idu optužnice i da je riječ o čistim političkim konotacijama.
Objasnio je general Jelić da se u BIH sudi za ratne zločine po dva zakona; Kaznenom zakonu bivše SFRJ, ali i po Kaznenom zakonu BIH iz 2003. godine:
– Razlika je u tome da onaj iz SFRJ ne poznaje selektivnu zapovjednu odgovornost, udruženi zločinački poduhvat, širok i sistematičan napad kao zločin protiv čovječnosti i u Kaznenom zakonu SFRJ puno su blaže kazne nego u Kaznenom zakona BiH iz 2003. godine.
Hrvatskim vojnicima i braniteljima sudi se retroaktivno, po Kaznenom zakonu iz 2003. godine, a muslimanskim vojnicima i rijetkim časnicima, sudi se po Kaznenom zakonu iz SFRJ koji je vrijedio u to vrijeme, bez obzira što je Međunarodni sud u nekoliko navrata pravosuđu BiH naložio da se svim optuženicima i osumnjičenicima u BiH mora suditi po istom zakonu, odnosno, po zakonu koji je povoljniji za optuženika.
Pravosuđe BIH i dalje ne poštuje odluku Suda za ljudska prava u Strasbourgu pa muslimanima sudi po jednom zakonu, a Hrvatima po drugom. Na taj se način iskrivljuje povijest i hrvatski se narod želi proglasiti zločinačkim, a RH agresorom na BiH. Iako je svima poznato da je to zamjena teza, jer je sa dvije trećine teritorija BiH na Hrvatsku vršena agresija!
Hrvatska je za vrijeme rata primila više od 600.000 muslimanskih prognanika koji su bježali pred velikosrpskom agresijom. U hrvatskim je bolnicama liječeno 15.000 ranjenih pripadnika Armije BiH, a sva humanitarna i vojna pomoć Bošnjacima je išla isključivo preko Hrvatske i Herceg-Bosne, čak i u vrijeme kada je bilo sukoba između Armije BiH i HVO-a.
Na pitanje što je sa zločinima nad Hrvatima, Mijo Jelić je odgovorio:
– „Republika Srpska“ je faktički očišćena od Hrvata i skoro ni jedan zločin nad Hrvatima u „Republici Srpskoj“ nije procesuiran! Iz Federacije BiH je prognano preko 120.000 Hrvata. Mnogi zločini nad Hrvatima nisu procesuirani. Cijela hrvatska javnost zna za zločin u Ahmićima, a imamo nekoliko desetina zločina koji su počinjeni nad Hrvatima.
U općinama Konjic, Zenica i Busovača počinjeni su zločini nad Hrvatima već u siječnju 1993. godine, znači mnogo prije Ahmića. Strašni su zločini počinjeni u Uzdolu, Stipića Livadama, Križančevu Selu, kod Travnika, u Doljanima, Kaknju… Počinjeni su i razni zločini na području općina Čapljina i Stolac te mnogim drugim mjestima; Travniku, Varešu, Zenici, Usori, Fojnici…
U tim svim zločinima koji su se desili uglavnom nakon prestanka borbenih djelovanja, kada su muslimanske ili srpske snage zauzele neka naselja ili sela, ubijeno je ukupno 1051 civila od kojih je bilo 121 dijete! Ubili su i 644 zarobljena hrvatska vojnika, što je ukupno 1695 žrtava. Velika većina tih zločina uopće nije procesuirana, a oni koji jesu, procesuirani su po individualnoj odgovornosti.
Mi danas nemamo ni jednog visokog časnika, a kamo li generala Armije BiH koji je procesuiran za monstruozne zločine. S druge strane, ne postoji ni jedan zapovjednik HVO-a, u četiri zborna područja da nije osuđen, procesuiran ili da nema optužnicu u završnoj fazi.
JURČEVIĆ: – Najveći je problem u hrvatskim institucijama. Pogledajte posljedice tog specijalnog rata; istraživali smo jedan vremenski period i odnos u medijima prema dva mjesta zločina – Ahmićima i Trusini.
O Ahmićima gdje su nastradali Bošnjaci, HTV je u tom periodu izvjestio preko tisuću puta, a o Trusini gdje su stradali Hrvati – samo četiri puta! A sve je započelo izjavom Vesne Pusić…
TAJNI DOKUMENTI: JURČEVIĆ OPTUŽUJE IVU LUČIĆA
U Bujici je prvi puta u eteru 10 televizija pušten strogo povjerljivi dokument SIS-a iz rujna 1993. koji potpisuje Ivo Lučić, gdje teško kompromitira heroje obrane Bosanske Posavine generala Đuru Matuzovića i braću Iliju i Petra Vincetića te traži njihovu smjenu, kako bi olakšao Srbima ulazak na područje Orašja! Jurčević je komentirao skandalozne dokumente:
– Najveći je uspjeh srbijanskog agresora što su neke ljude infiltrirali unutar institucija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i što su evidentne žrtve uspjeli dovesti do sukoba. Obavještajni sukob unutar naših institucija dio je specijalnog rata Srbije i tzv. Republike Srpske, a i u očima međunarodne zajednice to je ispalo zaista loše.
To je jedna cijela specijalnoratovska mutež koju čine razni obavještajni i politički akteri u Herceg-Bosni i Hrvatskoj. I na tom se tragu može sagledati zanimljiva uloga današnjeg povjesničara Ive Lučića.
Jurčević je s Lučićem imao medijsku polemiku u Večernjem listu, za koji kaže da je cenzurirao njegov odgovor zbog Lučićevih veza s popom Toljem i nekim urednicima u Večernjaku. Na upit što je napisao Lučiću, Jurčević odgovara:
– Iznio sam samo elementarne činjenice iz životopisa Ive Lučića da se vidi ta obavještajna djelatnost. Mostarski centar Udbe u bivšoj Jugoslaviji bio je jedan od najgorih za Hrvate. Najzloglasniji i najmoćniji udbaški centar u svakom pogledu…
Godine 1991. u proljeće, mladi Ivo Lučić, u 29. godini postaje načelnik tog Centra zloglasne Udbe! Iza toga, godine 1992. stvara SIS, vojnu obavještajnu službu. Slično se događalo i u Hrvatskoj, samo godinu dana ranije, kada je udbaš Perković prebačen iz civilne službe kako bi stvarao SIS!
Godine 1997. Ivo Lučić iz niza razloga, a i zbog straha od procesuiranja, dolazi za pomoćnika HIS-a u Zagreb, predaje na Obavještajnoj akademiji, a prije desetak godina prelazi u znanstvene vode, gdje uglavnom nastupa mirno i civilizirano, međutim, ipak je puknuo kada sam objavio što je radila Udba u prijelaznom periodu 90-ih.
Iz transkripta razgovora dr. Lučića s predsjednikom Tuđmanom, iz 1998. godine, može se vidjeti da on iz nekih svojih interesa gotovo sve generale lažno optužuje – kategoričan je Jurčević koji je u Bujici ekskluzivno pokazao transkripte i opisao ih:
– Generala Rojsa Lučić pred Tuđmanom optužuje za ubojstvo srpskog pukovnika Lakića i još četvorice njegovih vojnika! To nije samo osobni sukob, to je obavještajno-politički sukob… Osim Rojsa, Lučić optužuje i generala Ćosića, generala Soptu, generala Miju Jelića, ministra obrane Herceg-Bosne Vladu Šoljića…
Čak je iznio tračeve kako mu je jedan general priznao da je ubio 40 ljudi, što je čista laž! To je sve dio jednog sustava i time bi se trebale pozabaviti hrvatske državne, pogotovo sigurnosne institucije. Na temelju Lučićeve karijere može se rekonstruirati cijeli jedan sustav unutar države, društva pa čak i medija koji promoviraju sve ovo negativno što nam se događa.
Na to se nadovezuju i određene strukture u HDZ-u i drugim dijelovima politike, izvršnoj vlasti, DORH-u… Službe bi trebale rekonstruirati tko je svjesno dio toga, a tko je izigran i uvučen.
Maxportal/Foto:screenshot
