Kako je pripremana Oluja: Milošević je planirao prevariti Tuđmana i ujediniti Knin i Banja Luku

Hrvatske su obavještajne službe prikupile podatke o sastanku srpskih generala u Bosanskome Petrovcu te njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja je trebala početi 5. kolovoza 1995.

Piše: Joško Buljan

U  nedjelju 30. srpnja, samo četiri dana prije početka operacije Oluja, Yasushi Akashi doletio je u Knin britanskim helikopterom Sea King iz sastava snaga UN-a iz Zagreba kako bi razgovarao o novonastaloj situaciji s krajinskim teroristima, koji sada iz Hrvatske napadaju  Bosnu i Hercegovinu, i to zaštićenu zonu UN-a Bihać. Nakon „opsežnih“ petosatnih razgovora s Milanom Martićem, Milanom Babićem i generalom Milom Mrkšićem, uspjeli su sklopiti sporazum od šest točaka koji bi ponovo trebao omogućiti Srbima da, pod okriljem UN-a, nastave svoj zločinački put prema Velikoj Srbiji.

Dok je Akashi s generalom Janvierom letio prema Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe o tom „sporazumu“ već izvijestile Tuđmana. Sadržaj tih izvješća nije iznenadio Predsjednika: prateći vojnu i političku situaciju, on je imao odgovor koji će u nekoliko sljedećih dana otpuhati „Olujom“ sav smrad koji se nakupio tijekom četiri godine okupacije dijela Hrvatske.

Predsjedniku Tuđmanu bilo je dosta diplomatskih igrokaza, Hrvatska nije mogla više čekati, stoga je on odobrio vrijeme i način izvođenja  operacije „Oluja“. Pripreme na terenu bile su u završnoj fazi, plan je bio da se na krajnjem istočnome i krajnjemu južnom dijelu Republike Hrvatske organizira presudna obrana, a da se na svim ostalim dijelovima bojišnice, gdje su hrvatske snage bile u dodiru s postrojbama neprijatelja, prijeđe u odlučne ofenzivne udare na više odabranih smjerova.

U pripremi operacije i njezinoj provedbi Predsjednik Tuđman tražio je od Hrvatske vojske da se eliminiranju jednom za svagda sposobnosti srpskoga neprijatelja za vođenje borbenih djelovanja i nastavka okupacije dijela Republike Hrvatske. Dok je Akashi izlagao svoja „diplomatska postignuća“ na Plesu u Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe primile alarmantne podatke o sastanku srpskih generala u Bosanskome Petrovcu, njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja treba početi 5. kolovoza 1995.

Samo nekoliko sati kasnije, na  tiskovnoj konferenciji u Kninu general Ratko Mladić u svome bahatom srpskom stilu najavio je srpski protuudar na livanjskome pravcu duž Dinare i sveopći napad na hrvatske snage.

Oluju nije bilo lako isplanirati. Predsjednik Tuđman i Glavni stožer Hrvatske vojske u planiranju operacije morali su uzeti u obzir mnoga politička i vojna ograničenja. Na okupiranim područjima naše zemlje nalazile su se mirovne snage UN-a koje su bile raspoređene na crtama razdvajanja i nadzirale su sve aktivnosti Hrvatske vojske.  Iako se u svim deklaracijama i rezolucijama UN-a, Vijeća sigurnosti i drugih međunarodnih institucija priznaje suverenitet naše zemlje u njezinim međunarodno priznatim granicama,  našoj zemlji nije bilo dopušteno da obavlja nadzor nad tim priznatim granicama, niti da samostalno uspostavi svoj državno-pravni poredak.

Svaki pokušaj da naša zemlja vojnom operacijom uđe na okupirana područja i uspostavi legitimnu vlast i potpuni nadzor nad okupiranim područjem mogao je rezultirati međunarodnom vojnom intervencijom ili sankcijama šire međunarodne zajednice na političkome, diplomatskom i gospodarstvenome planu. Vojna su ograničenja proizlazila iz činjenice da je odmah od 1991. Hrvatskoj uveden embargo, što je otežavalo i onemogućavalo naoružavanje i opremanje hrvatskih oružanih snaga suvremenom vojnom opremom, neophodnom za učinkovito izvođenje operacija s ciljem oslobađanja okupiranih područja naše zemlje.

Moramo biti svjesni činjenice da Hrvatska za vrijeme Domovinskoga rata nije dobila nikakvu vojnu pomoć niti je bilo koja strana država angažirala svoje vojne resurse za pomoć Hrvatskoj vojsci. U izvođenju borbenih djelovanja tijekom operacija za oslobađanje okupiranih područja hrvatske oružane snage nastojale su izbjeći razaranja naseljenih mjesta, industrijskih objekata, prometne infrastrukture, vjerskih i drugih objekata.

Dobar plan i obavještajna priprema štedi granate

Zbog kroničnoga nedostatka strjeljiva za topničku, raketnu i drugu potporu, topničke pripreme planirane su u kraćem vremenu, s detaljnom obavještajnom pripremom bojišta, prosudbom ciljeva i učinkovitom korekcijom paljbe tijekom borbenoga djelovanja. Hrvatske su oružane snage u napadu morale nastupati odlučno s ciljem neutralizacije sustava zapovijedanja neprijatelja, rasijecanja i razbijanja neprijateljskih snaga, brzoga ovladavanja značajnim točkama i dominantnim kotama, primjenjujući udare po izabranim smjerovima, bez širenja snaga i čišćenja cijeloga teritorija, izbjegavajući frontalne sukobe s jačim snagama.

Zbog veličine bojišnice na zapadu, u istočnoj se Slavoniji nisu mogla poduzimati napadna djelovanja  s ciljem  oslobađanja okupiranih područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnoga Srijema. Stoga je odlučeno u Glavnom stožeru Hrvatske vojske da ćemo u tom području imati jače snage u obrani, potpuno spremne ako na tome području dođe do eskalacije sukoba s Vojskom Jugoslavije, kako je to planirano srpskim planom „Gvozd“.

Dodatne probleme u planiranju operacije „Oluja“ pričinjavala je nazočnost postrojba UN-a, stoga su Hrvatske oružane snage u pripremi i izvođenju borbenih djelovanja morale imati detaljan raspored svih njihovih postrojba na okupiranome području radi izbjegavanja slučajnih sukoba, borbenih djelovanja ili nanošenja bilo kakve štete postrojbama UN-a. Zbog toga je Hrvatska vojska  nekoliko sati prije početka operacije upoznala zapovjednike mirovnih snaga o početku borbenih djelovanja, dajući im dovoljno vremena da se zaklone, a da se u isto vrijeme zaštiti učinak strateškoga iznenađenja u odnosu na  srpske okupacijske snage.

Pripreme neprijatelja prije „Oluje“

Dolaskom generala Mile Mrkšića na dužnost zapovjednika tzv. “Srpske Vojske Krajine”, prema planovima koji su razrađeni u Beogradu, počeo je preustroj  tzv. “SVK” s planom da se ustroji određeni broj specijalnih manevarskih postrojba na razini korpusa tzv. “SVK” te oformi Korpus specijalnih jedinica (KSJ) na razini tzv. “SVK”.  Ustroj takvih postrojba trebao je otkloniti glavne slabosti srpske vojske budući da su te nove postrojbe popunjavane profesionalnim časničkim kadrom poslanim iz Beograda, opremane novim naoružanjem koje omogućuje veću paljbenu moć i manevar kako bi se izbjegli glavni nedostatci krajinske vojske temeljene samo na teritorijalnoj komponenti.

Nakon preustroja s malim zakašnjenjem, 24. srpnja,  osigurani su uvjeti za nastavak združene srpske napadne operacije na zaštićenu zonu Bihać. Kršeći sve rezolucije UN-a, Srbi iz Hrvatske napali su preko međunarodne granice Bihać s dvjema taktičkim skupinama (TG „Kordun“ i TG „Lika“), a iz smjera Banje Luke bosanski su Srbi napali Bihać postrojbama 1. i 2. krajiškoga korpusa.  U tome trenutku postaje potpuno jasno da se napadna operacija na područje Zapadne BiH odvija prema srpskome planu te da će uspješna realizacija neminovno dovesti do razbijanja snaga 5. korpusa A BiH i zauzimanja područja Zapadne BiH.

Kada su u popodnevnim satima hrvatski obavještajci prateći komunikacije Martićeva kabineta presreli tekst „Deklaracije o proglašenju republike Zapadne Bosne“, koja je trebala biti proglašena za desetak dana, postalo je jasno da Hrvatska vojska mora nešto poduzeti. U takvim uvjetima počinju završne pripreme hrvatskih oružanih snaga  za napadnu operaciju „Oluja“. Izvođenjem „Oluje“ spriječila bi se humanitarna katastrofa znatno većih razmjera od one u Srebrenici.

Dugotrajne borbe radi zauzimanja područja Zapadne BiH već su rezultirale brojnim žrtvama, što bi zasigurno dovelo do masovne srpske  odmazde nad pripadnicima 5. korpusa A BiH, ali i nad civilnim stanovništvom. Područje Zapadne BiH veće je područje nego Srebrenica, značajno veća gustoća naseljenosti pučanstva nedvojbeno bi za posljedicu imala i izravno proporcionalne dimenzije zločina.

Pripreme Oružanih snaga Republike Hrvatske za operaciju „Oluja“ nisu potpuno promakle srpskim obavještajnim službama, mobilizacija, raspoređivanje snaga i narastanje opasnosti ugroze Knina iz smjera Grahova gdje Mladićeve snage tzv. “VRS” i 7. korpusa  tzv. „SVK“ nisu uspijevale organizirati učinkovitu obranu, uvjetovale su potrebu manevra dijelom snaga Korpusa specijalnih srpskih jedinica (KSJ). Zbog toga hrvatskog pritiska jedna specijalna brigada morala je biti  prebačena na područje sjeverne Dalmacije kao potpora 7. kninskom korpusu tzv. “SVK”, radi zaustavljanja prodora snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH na smjeru prema Grahovu.

Sastanak u Prijedoru i plan ujedinjenja

Srpski generali, primorani na takav manevar, ostali su bez dostatnih snaga za izvođenje srpskoga napada na glavnome smjeru prema Bihaću, što dovodi do postupnoga slabljenja intenziteta srpskih borbenih djelovanja u napadnoj operaciji na Zapadnu BiH. Uočavajući da otvoreni i brutalni napad na područje Zapadne BiH postupno radikalizira stav međunarodne zajednice, srpska diplomacija, a poglavito  vodstva tzv. “RS” i tzv.  “RSK”, daje priopćenja i obećanja UN-u i Akashiju o odustajanju od napadnih djelovanja na Zapadnu BiH, a u stvarnosti intenziviraju borbena djelovanja u cilju bržega dostizanja svoga strateškog cilja.

Hrvatske su tajne službe otkrile da su se u Prijedoru 1. kolovoza sastali „komandanti“ operativnih skupina, srpski generali Milovanović i Novaković, radi koordinacije daljnjih djelovanja u skladu s aktualnim uvjetima i najavama „državnih“ vodstava o konačnom „ujedinjenju zapadnih srpskih zemalja“.

Zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu i Hrvatskoj vojsci, to planirano srpsko ujedinjenje propast će zauvijek te će on tijekom referiranja na Brijunima 31. srpnja o spremnosti Hrvatske vojske za izvođenje napadnih borbenih djelovanja u cilju oslobađanja okupiranih područja i pružanja pomoći snagama Armije BiH u području Bihaća, odobriti provedbu „Oluje“ i odrediti njezin početak. Napadna djelovanja postrojba tzv. “SVK” na područje Zapadne BiH i pritisak na postrojbe 5. korpusa A BiH prestat će tek nakon početka operacije „Oluja“ 4. kolovoza 1995.

Redovite konzultacije terorista u Generalštabu Vojske Jugoslavije

Sve srpske operacije vođene su izravno iz Beograda. Od početka agresije održavane su redovite  konzultacije između „zapadnih srpskih vojski“ i Generalštaba Vojske Jugoslavije.  U operaciji „Pauk“,  u napadu na zapadnu BiH, Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije u razgovorima s „oficirima“ na terenu koristio je dva kodna imena „Plavi“ i „Plavi-9“.

Tipičan primjer je jedan od redovitih sastanaka predstavnika tzv.  „SVK“ i „VJ“ koji je održan u Beogradu 5. lipnja 1995. godine s glavnom temom kako mobilizirati vojno sposobne osobe u SRJ za potrebe popune SVK .

General Mile Mrkšić, zajedno s nekolicinom časnika iz tzv. „GŠ SVK“ te sa zapovjednikom 11. korpusa generalom Lončarom bio je na sastanku s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i s načelnikom GŠ VJ.  Na sastanku su razgovarali o realizacije zadaća i bojnoj spremnosti postrojbi tzv. „SVK“ za završne operacije. Te operacije prekinula je Oluja.

Hrvatske pripreme za Oluju očito su odrađene uz iznimno  dobro operativno maskiranje i protuobavještajnu zaštitu jer se iz Mrkšićeve „Odluke za daljnja dejstva“ samo dva dana prije „Oluje“ vidi da srpski stratezi nisu imali točne podatke o glavnome napadu Hrvatske vojske.  Potpuno strateško iznenađenje i silina udara omogućili su Hrvatskoj vojsci brzu pobjedu.

Kako je Oluja otpuhala srpsku paučinu i operativnu skupinu „PAUK“

Operativna skupina „PAUK“ formirana je naredbom Slobodana Miloševića s ciljem osvajanja Zapadne BiH. „Komandu“ su činili najviši dužnosnici Resora Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić, Franko Simatović, Dragan Filipović, pukovnik Rajo Božović, general Novaković iz tzv. „Srpske Vojske Krajine“ i general Manojlo Milovanović iz tzv. „Vojske Republike Srpske“.

Komanda je imala izravnu vezu s Generalštabom Vojske Jugoslavije i Načelnikom GŠ Momčilom Perišićem (Plavi). Nakon uspješnoga završetka operacije, Vojska Jugoslavije trebala je  preuzeti zapovjedništvo na ukupnom prostoru „svih srpskih zemalja“ i imenovati „oficire“ u glavne štabove u Banja Luci i Kninu. Hrvatske obavještajne službe i Hrvatska vojska od početka su pratili sve aktivnosti operativne grupe „PAUK“.

Iako su Srbi predstavnicima UN-a i  Akashiju osobno obećali, dan prije, da će prekinuti napade na Zapadnu BiH, iz zapovijedi generala Mrkšića 1.8.1995., dakle samo tri dana prije „Oluje“, vidljivo je da se napad nastavlja, a da se prisutnost hrvatskih Srba i tzv. „Srpske Vojske Krajine“ u agresiji na BiH pokušava prikriti maskiranjem na način da se  njihove topničke postrojbe prebace na teritorij tzv. „Republike Zapadne Bosne“ po odluci „komandanta“ operativne skupine „PAUK“. U ranu zoru 4.8. 1995.  početkom „Oluje“  nestala je operativna grupa „PAUK“ , a srpski pauci su pobjegli.

(Nastavit će se….)

Joško Buljan/Hrvatski tjednik