Obzirom na današnju cijenu zlata obje su nas pogrešne procjene o prodaji državnog zlata koštale oko tri milijarde kuna.
Hrvatska bez zlatnih rezervi
Prema nekim podacima Kraljevina Jugoslavija je u svojim posljednjim danima, dakle oko 1942. godine, imala oko 72 tone zlata. Iz Drugog svjetskog rata Jugoslavija je izašla sa 63 tone zlata i te su se zalihe mijenjale tijekom narednih desetljeća.
Nakon raspada Jugoslavije zalihe zlata raspodijeljene su tek nakon postignutog dogovora o sukcesiji, a Hrvatska je time 2001. godine postala vlasnica 13,127 tona zlata, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu, tkz. BIS-u. Monetarno zlato, u iznosu od 422.027,9 finih unci, što odgovara navedenih 13,1 tonu, knjiženo je u Hrvatskoj narodnoj banci po osnovi sukcesije i po tržišnoj vrijednosti na dan 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od 114,9 milijuna američkih dolara. Prema današnjim cijenama to bi zlato vrijedilo više od 500 milijuna dolara.
Švicarski BIS je to zlato pohranio na svoje račune, od kojih je tek 6,29 tona pohranjeno u Švicarskoj nacionalnoj banci u obliku točno određenih i numeriranih zlatnih poluga, dok se ostatak pohranio na račune nealociranog zlata Loco London, Loco Berne i Loco New York, u obliku zlata kojim se trguje u nematerijalnom obliku.
Vlada u odgovoru navodi kako to zlato nije nosilo nikakav prinos te je HNB odlučio to zlato plasirati u kratkoročne depozite zlata. Svo zlato s različitih računa prebačeno je u London, obzirom da se tamo nalazi i svjetsko tržište depozita zlata. Ovu transakciju Vlada naziva povoljnom i jedinom izvedivom i opravdava se s više razloga, od dugotrajnog procesa otvaranja računa za plasman zlata u komercijalnim bankama, minimalnog kreditnog rizika plasiranja zlata preko BIS-a, jednostavnosti upravljanja zlatom na jednoj lokaciji u Londonu te ostvarivanja prihoda od deponiranja zlata.
No, već koji mjesec kasnije pokazuje se da je plasiranje zlata u kratkoročne depozite i okrupnjavanje više računa na londonskom tržištu izvedeno iz samo jednog razloga – prodaje. Naime, već u kolovozu 2001. godine donosi se odluka o prodaji tog zlata, uz donji limit prodaje koji je postavljen cijenom od 276 dolara po unci.
Tko je kriv za lošu procjenu
Iz Milanovićeve Vlade, u odgovoru na upit saborskog zastupnika, pravdaju se kako je ta cijena osiguravala zadovoljavajući prinos te kako portfelj HNB-a nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata
“Cijena zlata ima volatilnost bitno veću od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan. Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti.” – navodi se u odluci Vlade.
No, da je odluka o rasprodaji državnog zlata 2001. godine bila pogrešna, vidjelo se vrlo skoro, jer je zlatu počela značajno rasti vrijednost. Obzirom da danas ta količina vrijedi gotovo pet puta više nego li kad je bila prodana, ova kriva procjena iz 2001. godine danas je još očitija i Hrvatsku je dosad koštala milijarde kuna.
Zanimljive su kalkulacije kojima današnja Vlada opravdava prodaju državnog zlata i to padom cijene zlata na svjetskom tržištu u 2013. godini, te izračunavaju kako bi, da su kojim slučajem zadržali zlato iz 2001., u 2013. padom vrijednosti zlata izgubili značajni dio dobiti HNB-a te godine.
“Da je HNB npr. predmetno zlato imala 2013. godine, RDG HNB-a za 2013. godinu bi bio manji za -1,17 mlrd kuna, a konačni RDG HNB-a za 2013. godinu bi, umjesto +734,1 mil. kuna bio – 432 mil. kuna, pa tako i Ministarstvu financija ne bi bilo raspodijeljeno ništa.” – navode iz HNB-a.
Istina jest da je 2013. cijena zlata drastično pala i da do danas ta cijena nepredvidljivo oscilira, jer se 2012. cijena zlata popela na fantastičnih 1.763 dolara po unci, da bi u 2013. pala na 1.286. No, HNB ne spominje kako je i s tim oscilacijama i padom, vrijednost zlata već bila višestruko veća nego u trenutku kad su se oni odlučili prodati ga. I u vrijeme najniže cijene u 2013. Hrvatska je mogla imati vrijednost od 542,7 milijuna dolara u zlatu, što je današnja vrijednost 3,6 milijardi kuna koje nemamo i to je jedina računica koja nas danas zanima. Zašto HNB za primjer ne uzima 2012. i cijenu od 1.763 dolara kad je vrijednost hrvatskog zlata iznosila fantastičnih 744 milijuna dolara ili 628 milijuna dolara više od prodajne cijene iz 2001. godine.
Dakle, da je HNB donio odluku o prodaji zlata 2012. godine, ako ga je uopće morao prodavati, Hrvatska bi umjesto 777 milijuna kuna uprihodila 4.984,3 milijuna kuna, odnosno 6,4 puta više! Naravno, cijena zlata u dolarima i eurima neprestano se mijenja, jednako kako i tečaj američkog dolara i precizno preračunavanje vrijednosti zlata u kunama vrlo je upitno te je i izračun o tri ili četiri milijarde kuna izgubljenih odlukom HNB-a iz 2001. tek procjena.
Tu svakako treba uvrstiti i probleme HNB-a koji bi se vezali uz nesigurnost tržišta zlata te izostanak kamatne zarade i zarade od ulaganja koja je HNB ostvario dobivenim sredstvima. No, nazvati prodaju zlata 2001. godine dobrim poslovnim potezom u svjetlu današnje cijene zlata, ne mogu niti najveći političko-ekonomski mađioničari.
SDP skriva informacije
Zanimljivo je da je saborski zastupnik od Vlade zatražio i informacije tko je točno i na koji način donio odluku o prodaji zlata, bilo riječ o pojedincu ili tijelu koje donosi odluku. Obzirom da se time i dalje ne zna koje osobe stoje iza prodaje državnog zlata, Marić je tražio i da se poimenice navedu osobe i u kojoj su funkciji bili na svakom od pojedinih sastanaka na kojima su se donosile tako važne odluke.
Nažalost, Vlada zastupniku nije u potpunosti odgovorila tko su osobe koje su donijele ove, kako je sad očito – štetne odluke, kao niti kakva je tada bila uloga ondašnje Vlade.
U obrazloženju se navodi i kako po Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci, nadležnost nad upravljanjem državnim zlatom bila u rukama HNB-a te kako se banka po istom zakonu bila dužna rukovoditi “načelima likvidnosti i sigurnosti ulaganja” te je u “dugoročnom strateškom smislu, ta prodaja bila opravdana i sa stanovišta transfera dobiti državni proračun”.
Umjesto odgovora dakle tko je i kako sudjelovao u odluci o prodaji hrvatskih zaliha zlata, je li tada SDP-ova Vlada znala za tu odluku, sudjelovala u njoj i blagoslovila je – što bi bilo više nego čudno da o tome nisu imali pojma, dobili smo još malo opravdavanja kako je odluka iz 2001. bila “opravdana”, iako smo njome izgubili milijarde kuna.
No, zato se za odluku o prodaji manjeg dijela zlata, koja je donesena u vrijeme HDZ-ove Vlade 2005. godine, jasno navodi kako je riječ o odluci tadašnjeg Ministarstva financija u vrijeme ministra Ivana Šukera.
Naime, uz spomenutih 13,1 tonu zlata koje je prodano za vrijeme Ivice Račana, u vrijeme HDZ-ovog premijera Ive Sanadera Hrvatska je raspolagala još i sa 2,4 tone zlata pohranjenog u središnjoj banci Francuske i poslovne banke Credit Suisse u Zurichu Prodaja je obavljena 29. studenog 2005. godine i to u dva navrata, po cijeni od 495,55 USD po unci te u drugoj tranši po 496,1 USD po unci, odnosno za gotovo dvostruko višu cijenu od prve prodaje.
Prodajom tog zlata RH je ostvarila ukupno 31,1 milijun dolara, koja su prenesena na posebni devizni račun državnog proračuna koji se vodi kod HNB-a, u skladu s obavezama sukcesijskih odluka. Danas bi to zlato vrijedilo dvostruko više, no opet je riječ o pogrešci koja se broji u nekoliko desetaka milijuna kuna, ne u četiri milijarde.
U zaključku dakle možemo navesti da je Hrvatska svojevremeno imala oko 15,5 tona zlata u državnim zalihama, od kojih je 85 posto prodano u vrijeme prve SDP-ove Vlade za peterostruko nižu cijenu o današnje vrijednosti, dok je 15-ak posto prodala HDZ-ova Vlada u vrijeme Ive Sanadera za nešto povoljniju cijenu.
Pogreška prodaje zlata iz vremena Račanove Vlade nas je koštala oko 2.600 milijuna kuna, dok nas je ona iz vremena Sanadera koštala oko 300 milijuna kuna u odnosu na današnju cijenu zlata.
Rohatinski, Račan i Crkvenac
U odgovoru za najveći dio državnog zlata prodanog u vrijeme SDP-ove Vlade Ivice Račana, Milanovićeva Vlada navodi: “Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata…” ne navodeći tko je tu odluku ustvari donio, potpisao i tko je u trenutku kad se odluka donosila zastupao RH. Jedino se navodi “Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a”, kao savjetodavno tijelo koje je dalo prijedlog za prodaju. Kakvu je ulogu imao tadašnji premijer Ivica Račan, guverner HNB-a Željko Rohatinski – koji je upravo za vrijeme Račana instaliran na čelo HNB-a, te o tadašnjem ministru financija Mati Crkvencu, niti riječi.
Kolika je vrijednost 15,5 tona hrvatskog zlata u vrijeme prodaje i danas:
-2001. – 136,7 mil USD
-2005. – 225,0 mil USD
-2012. – 931,8 mil USD
-2015. – 600,6 mil USD
Komentiraj