Marko Jurič: Europa bi zbog humanizma mogla propasti kao nekad Rimsko carstvo

Europa pa ni Hrvatska uopće nisu svjesni što znači ova najezda migranata, što se zapravo događa? U Europi se godišnje pobaci, odnosno ubije, tri milijuna djece. Trebaju li  migranti nadomjestiti nerođenu djecu?

Piše: Marko Jurič

Milijun, milijun i pol, to je brojka koju Europa, uz benevolentnu Njemačku, može progutati i nastaviti se busati u svoja prepotentna prsa naduta humanističkom ohološću. Uvjerenje većine jest kako će se sve to nekako samo od sebe primiriti pa će se nakon toga europski, s njim i hrvatski humani uberman, moći busati u svoje nadute grudi i prosipati pamet koliko je važan, milosrdan, pravedan, velikodušan, koliko je bolji od ostalih.

Međutim, stvari ne idu tim tokom. Ovo što se sada događa uopće nije neki prolazni afroazijski monsun koji nam je donio nešto ‘izbjegličkih oborina’ pa će sukladno svojoj naravi sam nestati čim oslabi anticiklona. Ne, ovo je tek početak jedne velike seobe naroda čiji je svršetak nemoguće predvidjeti. Što se rezultata tiče on nagovješćuje katastrofu, zapravo propast ovakve europske civilizacije. Mi Europljani uopće ne poznajemo te ljude. Ne znamo što oni žele, koji su njihovi vrijednosni sustavi, što ih pokreće, motivira, kako oni nas promatraju, kakvima nas vide.

Mediji su potpuno klišeizirali sliku migranta i to je uvijek nekakvi student medicine iz Damaska koji samo želi negdje u Njemačkoj ili Švedskoj završiti fakultet i potom liječiti ljude, poštivati zakone i plaćati poreze. Odmah pored njega, tumara izmučena žena koja sa sobom vodi malo dijete lijepih okruglastih očiju, izgladnjelo i premoreno od puta koje samo želi popiti čašu toplog mlijeka i možda poigrati se nogometnom loptom. Takva slika jest zapravo ono što bismo mi htjeli da ti migranti jesu. Međutim, mi to ne znamo, a puno je indikacija koje upućuju na nešto sasvim drugo.

Drugim riječima, u Europu pa tako i u Hrvatsku, puštamo nekakve svemirce, vanzemaljce čiju narav, namjere i sposobnosti opće ne poznajemo. Jeste li negdje pročitali neku reportažu novinara koji je proveo šest mjeseci s tim izbjeglicama na putu iz Turske preko grčkog Lezbosa, Đevđelije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Austrije i Njemačke? Niste, jer takva reportaža, takva analiza nije napravljena. Mi uopće ne znamo o čemu ti ljudi pričaju, maštaju, planiraju i na što su spremni.

O čemu razgovaraju uvečer ispred šatora? Kako gledaju na policiju koja ih dočekuje na svim tim granicama koje prolaze milom ili silom legalno i ilegalno? Imaju li uopće poštivanje prema državama čiji ih organi reda nisu mogli kontrolirati, čiju su granicu prešli bez pitanja? Smatraju li te države i njihove zakone kao nešto ozbiljno čega se trebaju plašiti i što moraju poštivati kada su se već kod dolaska uvjerili da su ta pravila preslaba za njih, za njihovu snagu, brojnost i spremnost da idu do kraja?

Jer, svugdje gdje su prošli naišli su na policiju koja je ustuknula, naišli su na sustave koji im podilaze, daju sve što je potrebno samo da oni što prije prođu, da odu. Što mogu ti ljudi zaključiti, nego da ih se ti sustavi, te države, ti ljudi plaše. Oni osjećaju tu opsjednutost humanizmom kod svojih domaćina. Ti ljudi iz Pakistana, Afganistana, Iraka, Sirije i tko zna otkud sve, nisu glupi, nego vrlo proračunati i promućurni jer ih je život takvim učinio. Hoće li oni taj europski humanizam doživjeti kao znak slabosti te Europe?

Okruženje odrastanja i stasanja tih ljudi je vrlo surovo, okrutno, brutalno, ali ne za njih, nego za europske standarde. Svakodnevica tih ljudi je, za prosječnog Europljana, poput specijalističke obuke zelenih beretki. I to u rasponu od vještina preživljavanja, samoobrane, agresivnosti, ili sposobnosti simulacije jadnika i nevoljnika. Već prema potrebi. To su ljudi čiji jezik u Europi nitko ne razumije, a većina njih govori engleski. Dakle, oni mogu znati što Europa za njih sprema, kako ih doživljava i koliko ih se boji, dok u obrnutom smjeru informacija gotovo uopće nema.

I onda kad ti ljudi stignu na cilj, negdje u Njemačku ili Švedsku prvo što će napraviti jest telefonirati kući. Javiti doma svojima da su stigli živi i zdravi i da im je dobro. Nekakvi socijalni džeparac koji će dobiti je veći od plaće koju su imali kod kuće pod uvjetom da su uopće mogli naći posao. Sasvim sigurno da će svoje dojmove još malo i uljepšati kako bi svoju riskantnu odiseju prikazali kao dobru ideju koja im se isplatila. Jer kad pogledate strukturu tih izbjeglica u velikoj su većini to muškarci u dobi od tridesetak godina.

Dakle, ljudi koji su došli bez svojih obitelji, braće, sestara, supruga, djece, roditelja, koji su došli kao izvidnica. Kada jave doma svojima da im je tamo u Njemačkoj ‘super’, da su dobili stan, krevet, redovnu hranu, da idu na besplatno učenje njemačkog jezika i stjecanje neke stručne kvalifikacije što će pomisliti i poželjeti njegovi u Pakistanu, Iraku, Afganistanu ili Siriji? Pa naravno da će i oni htjeti doći i maknuti se iz učmale bijede, nesigurnosti, korumpiranosti i siromaštva u svojim državama.

Dakle, nakon svakog migranta koji će stići u Njemačku vrlo brzo će za njim i po njegovim uputama krenuti desetine njegovih rođaka, znanaca, prijatelja, članova obitelji. Drugim riječima, ovaj migrantski val generira i potiče sam sebe, svakim uspješnim dolaskom na cilj u blagodat, komociju i sigurnost europske civilizacije. Što znači da će se migrantski valovi samo povećavati. Neograničeno.

Europa, a s njom i Hrvatska su pokazali kako su beskrajno glupi i slijepi u civilizacijskoj, filantropskoj napuhanosti. Taj idiotski umišljaj autodestruktivnog humanizma, ta humanitarna oholost prijeti da Europu košta opstanka. Sloge nema. Jedinstvene politike nema. Spremnosti da se na vanjske granice Europske unije pošalje zajednička vojska i policija nema. Umjesto toga svaka će država natezati žicu oko svojih granica i maksimalno se iscrpljivati igrajući lovice s tim nepreglednim tisućama i milijunima koji će u narednim godinama nadirati iz svih mogućih pravaca.

Što će više migranata biti u Europi to će Europi biti teže zatvoriti granice.

Mislite li da je Rimsko carstvo propalo na drugačiji način? Ne, stvari su se događale potpuno identično. Siromašni emigranti onoga doba, odnosno barbari, tražili su bolji život na prostoru ondašnje Europske unije. Propadanje Rima je trajalo barem jedno stoljeće. Carstvo je propadalo u etapama. Bizant je uspio preživjeti. Bio je bliže tim barbarima, tim emigrantima onoga doba. Bolje je poznavao njihov mentalitet i možda je zato uspio opstati.
Bugarska i Mađarska su za sada najbolje reagirale.

Prepoznale su što se zbiva i podigli ograde oko svojih država. Zemlje Višegradske skupine su odbacile bilo kakve primisli da i one postanu utočište ovodobnim ‘barbarima’. Međutim, iskompleksirana njemačka politika, jednako kao i švedska, norveška koji se vole praviti važne svojim civilizacijskim dosezima, osobito u prostoru beskraja nametnutih ljudskih sloboda svih vrsta i naravi, sada zapravo plaćaju danak svoje civilizacijske i kulturne oholosti.

Dovoljno je sjetiti se njihovih emisara koji su za vrijeme Domovinskog rata dolazili ovdje kao posrednici i izmiritelji. Za njih, mi smo bili nekakve divlja plemena koja ne znaju ništa drugo nego se samo klati i pljačkati. Čini se da dolazi vrijeme kada će imati prilike pokazati nam kako treba s drugačijima.

Hrvatska je potpuno nespremna, ne razumije što se događa i srlja grlom u jagode. Vrlo brzo će granice na sjeveru prema Njemačkoj biti zatvorene i više ti ljude neće imati kamo. Hrvatska će postaviti nešto ograde prema Srbiji, ali tu je granica s BiH koju će biti teško kontrolirati. Pitanje je što će biti u Srbiji jer će tamo nastati veliki čep i tko zna kako će se to odraziti na stabilnost te države. Tu je i BiH u koju će se preliti dio izbjeglica. Kako će se izbjeglički val i njihovo zadržavanje odraziti na multietničnost BiH?

Europa stari. Natalitet je u padu. U Hrvatskoj isto tako. Ljudi su se okrenuli hedonizmu, postali sebični, bezosjećajni a sad su još umislili i da imaju odgovornost za cijeli svijet. Radije će se brinuti za pse ili mačke, evo sad i za neke neidentificirane subjekte, nego da imaju vlastitu djecu. Samo kad pogledate reklame za neke obiteljske potrepštine uvijek ćete vidjeti nasmiješene oca, majku i jedno dijete. Izgleda da smo postali umorna i istrošena civilizacija.

Znate li koliko se djece u Europi godišnje pobaci, odnosno ubije? Tri milijuna. Čini se da će ovi migrantski valovi biti upravo na toj godišnjoj razini. Je li to slučajno? Kršćanstvo je temelj europske kulture. Barem bio do sada. To pretpostavlja da europski ljudi vjeruju u Boga stvoritelja. Možda se tom Stvoritelju ne sviđa ovakva ohola, sebična i nesložna Europa, koja ne želi živjeti, koja ubija svoju nerođenu djecu i više drži do pasa i mačaka pa je zato odlučio poslati neke nove ljude.

Hrvatska, na žalost, sve više sliči na takvu Europu.

Foto:Arhiv MP