Mate Bašić iz Melbourna: Tatjana i Bojan ne znaju što je javna odgovornost pa siju gluposti i uvrede

Bojan i Tatjana javne su osobe, on sa sveučilišnom i političko-činovničkom sinekurom, ona s estradnom i medijskom ulogom: podrazumijeva da su svjesni (i svoje) odgovornosti za javnu riječ.

“Uz ovakvu ljevicu, šta će ti desnica(…) Bilo kako bilo, odoh brzo na spavanje. I to sve zbog gospođe u najbližoj nam dijaspori koja je glasovala “da bi imala veću penziju iz HR”. Neka mi se slobodno javi pa da idući mjesec umjesto mene plati sva moja davanja koja svakoga mjeseca uplaćujem u državni proračun RH.

Neće joj biti dosadno: tu su POREZ NA DOHODAK/NA DOBIT, PRIREZ, DOPRINOS ZA MIROVINSKO, DOPRINOS ZA INDIVIDUALNO MIROVINSKO, DOPRINOS ZA ZDRAVSTVENO, DOPRINOS ZA ZAŠTITU NA RADU, DOPRINOS ZA ZAPOŠLJAVANJE, TURISTIČKA NAKNADA, PRETPOREZ POREZA i PDV. Iz ove države stvarno jedino treba – iselit u dijasporu i svakih se par godina – dobro zajebavat u ime matice zemlje. Prvoj HR Predsjednici – u duhu demokracije, čestitam! Samo neka podalje drži gospona koji je “kompilirao” Diplomski rad! I još nekolicinu, al tko bi to više nabrojao (…) Sad idem spavat da se sutra mogu na vrijeme dignut za posao. Mora se pošteno zaradit honorar. DA BI GOSPOĐA U DIJASPORI IMALA VIŠU PENZIJU.”

Tako je na svojemu Facebooku zapisala Tatjana Jurić, vrlo lijepa i adekvatno pametna voditeljica zabavnih i emisija na RTL-u nakon prvih rezultata drugoga kruga predsjedničkih izbora, da bi se, u danima koji su uslijedili, pred svojim kritičarima i oponentima opravdavala, ispričavala, objašnjavala, reterirala, čupala se iz kaše koju si je sama zakuhala.

Ne tako davno, Bojan je Glavašević, sin jedne od žrtvoslovnih ikona Domovinskog rata, pokojnoga Siniše Glavaševića strijeljanoga na Ovčari, u svojemu rodnom gradu – na tragu teorija Veljka Džakule – objašnjavao kako bi valjalo jednake kriterije primijeniti na oboljele od PTSP-a (i uopće, na ratne stradalnike) na hrvatskoj (braniteljskoj), kao i na srpskoj (agresorskoj) strani. I one se u danima koji su uslijedili, pred svojim kritičarima i oponentima opravdavao, ispričavao, objašnjavao, reterirao, čupao se iz kaše koju si je sam zakuhao.

Vrhunac njegove je priče bio braniteljski prosvjed (koji još traje) pred Ministarstvom u kojemu je on pomoćnik ministra, a kad je u HRT-ovu zabavnom talk-showu Nu2 izjavio kako ga (nedefinirana, ali brojna) “hrvatska narodna masa”, “glasna i tiha većina”, zapravo, bezrazložno MRZI, ishodio je sebi potporu Olivera Frljića, projosipovićevskih i promilanovićevskih medija te Facebook-stranicu u znak podrške.
Tatjana je pak Jurić prije dva dana očajnički kriknula kako joj “prijete smrću u inbox”, a u njoj je promptno u zaštitu putem twittera stao – Bojan Glavašević osobno, s pravom uočivši ključnu dodirnu točku između njih dvoje.

“Primjer Tatjane Juric pokazuje nam da je imanje različitog mišljenja u Hrvatskoj potencijalno opasno po život” – twittirao je, urbi et orbi, krupnim riječima – čulo se do Bruxellesa, valjda – pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević, a malo kasnije – ovoga puta, vjerojatno tek za domaću, dnevnu uporabu – još dometnuo: “Nije govor mržnje ako misliš da dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa u RH.”

http://www.vecernji.hr/hrvatska/primjer-t-juric-pokazuje-da-je-razlicito-misljenje-u-hrvatskoj-potencijalno-opasno-po-zivot-985205

Kakve su moralne i etičke vrijednosti ti mladi ljudi stekli tijekom svojih – arsendedićevski rečeno – nježnih godina (makar i nisu baš toliko “nježne”), kroz odgoj, obrazovanje i sredinu u kojoj žive, da bi bubnuli, svatko svoju, zapravo opasnu glupost (utemeljnost ili istinitost čak nisu posebno bitne, iako i one pritom manjkaju), da bi svoj grijeh, svoj grijeh, svoj preveliki grijeh opravdavali tobožnjom tuđom “mržnjom”, “mržnjom opasnom po život” od strane onih koji su se, u većoj ili manjoj mjeri, s pravom osjetili uvrijeđenima i poniženima?

Naime, i Bojan i Tatjana javne su osobe, on sa sveučilišnom i političko-činovničkom sinekurom, ona s estradnom i medijskom ulogom: nekako se podrazumijeva da su svjesni (i svoje) odgovornosti za javnu riječ.

No, nikako se u “javnu odgovornost” ne uklapa govor gluposti, govor uvreda, govor bijesa, govor obračuna. Teško je pravdati (a nemoguće opravdati) vlastiti “autogol” tvrdnjom tipa: “Nije važan moj autogol, nego to mene MRZI rulja koja je autogol vidjela i ne slaže se…” Jer to nije ništa doli svjedočanstvo o jednoj od dvije loše ljudsko-moralne i javno-etičke karakteristike: ili o GLUPOSTI i NESVJESTICI, ili pak o OSMIŠLJENOJ PODLOSTI.

I jedno i drugo nespojivo je s javnim poslom, bez obzira na godine, ljepotu, partiju, televiziju, spol, vjeru, naciju, boju kože i famozni svjetonazor svih boja i oblika

Nije u redu dobivati smrtne prijetnje zbog FB statusa. Još je manje u redu koristiti FB kao sredstvo za izazivanje, kao poligon za neistine, kao zid za ispisivanje opasnih i uvredljivih gluposti (posebno na račun izdvojene i označene skupine), a najmanje je u redu koristiti svoju javnu ulogu i poziciju (bila kakva bila) za odbacivanje ili prebacivanje odgovornosti. U mojoj generaciji takve osobe smatrane wannabe-idiotima, izgubljenima u vremenu i prostoru.

M. Bašić, Melbourne