Ako nešto mrzim, onda je to demagogija. Nju mrzim najiskrenije, a kad je uvijena u staniol demokracije, onda je, držim, čak i opasna.
Piše: Mate Bašić
Evo, veli Milan Bandić: “Peticiju ‘Za dom spremni’ ne vrijedi komentirati. Gubimo vrijeme na tome. Hrvatska je umorna od ustaša i partizanima. Moje mišljenje je toliko da je to retrogradnost u 21. stoljeću. Moj izbor je antifašizam, to za mene znači biti slobodan prije svega, svaka takva ideja kao što je peticija ‘Za dom spremni’ treba biti osuđena, to je nedopustivo”.
https://www.maxportal.hr/bandic-peticija-za-dom-spremni-je-…/
Međutim, jesu li, primjerice, i višegodišnje peticije i prosvjedi Kruga za trg (za promjenu imena zagrebačkoga Trga Maršala Tita) također “retrogradnost u 21. stoljeću”? Po njemu očito jesu, možda ih baš zato demagoški ignorira i onda kad su upućene – najizravnije njemu.
A jesu li onda i vrlo novovjeki četničko-partizanski derneci u Srbu, Jadovnom, Kumrovcu, sisačkoj Brezovici, te godišnje nadopisivanje za koju tisućicu jasenovačkih žrtava itsl., u čemu on također uredno sudjeluje, kao što sudjeluje i na velikim crkvenim slavljima, također “retrogradnost u 21. stoljeću”?
Posebno, jesu li akcije Stožera za obranu hrvatskog Vukovara (a akcentom na srbijanskoj ćirilici) “retrogradnost u 21. stoljeću”?
Konačno, jesu li zahtjevi za lustracijom (bez obzira na model) “retrogradnost u 21. stoljeću”?
Milan Bandić, vidljivo je, svoj “načelni” demagoški stav primjenjuje zavisno od slučaja do slučaja, no jasno se određujući prema tome što je po njemu UVIJEK retrogradno – a to su, od nabrojenoga, rasprave o pozdravu Za dom spremni, o Trgu Maršala Tita i o ćirilici.
Lako bi se moglo pronaći još takvih “prijepornih”, “retrogradnih” točaka i točkica u njega, linearno ugrađenih pod zajednički nazivnik “antifašizma”. A nije nimalo usamljen, i nimalo revolucionaran, nije to samo njegov izum.
No, to što on govori nije “antifašizam”. Nije niti “demokracija”. 
Niti odbacivanje javnih rasprava (predizbornih i “mirnodopskih”), zabrane peticija, sužavanje prostora za referenduumska pitanja, jednostrana selekcija parlamentarnih rasprava, itd., mogu biti (praznoznačenjski “antifašizam” i) demokracija.
Kad Bandić kaže da “prvo treba reformirati javnu upravu na način da bude utemeljena na stručnosti i znanju, a ne političkoj podobnosti i uhljebljivanju”, zatim da treba “reformirati parlamentarni sustav i reformati lokalnu upravu i samoupravu, što znači ukidanje županijskog sustava”, čovjek se počne veseliti – evo, konačno je netko među političkim vođama koji se na izborima nude skužio gdje se, između ostaloga, nalaze glavne “kočnice društvenog razvoja”.
No, kada se već na prvom konkretnom primjeru otkrije što bi moglo biti ciljem tih “reformi”, onaj prvotni osmijeh naglo se pretvara u ledenu masku.
Jer, reforme ne bi smjele voditi k restrikcijama i čepovima, već posve obratno. Raspravljati se mora moći O SVEMU.
Predlagati i voditi raspravu mora moći SVATKO. Uopćeni, rezolutni zaključci, odluke i norme mogu se donositi samo POSLJEDIČNO, NIKAKO UNAPRIJED.
Zar to nije abeceda demokracije, pa i fabuloznog “antifašizma” unutar nje?
Naslovna ilustracija: Stiv Cinik
