Nije da se ne hvalim, Tomislav Čadež moj je prijatelj.
U Nacionalu smo dijelili stol, ladice, kompjutor, na neki način, tamo me i “naslijedio”, kako dijelom po (nepostojećem) “opisu radnoga mjesta”, tako još više po neminovnom, poraznom ishodu toga karijernog uzleta.
Po donjogradskim birtijama dijelili smo svašta još.
Ništa nije bilo bitno različito ni u EPH-u i okolo, uključujući i onaj imaginarni književno-kulturni, novinarski, pa i politički “senzibilitet”, ma što to bilo.
No, nekako mi se uvijek činilo da s Čadežom dijelim jednu posebnu falingu, koju inače rado smatram plusem: obojica “bolje pišemo nego što govorimo”, posebno on.
Ne znači to, doduše, da smo baš retorički mutavi, daleko od toga: govorim samo o vještini izražavanja, uspoređujem jedno s drugim.
Primjerice, dok je Stanković odjavljivao svoju emisiju i najavljivao buduću, Čadež je svoje amenovao ultimativnim, totalnim semantičkim uzdahom:
– Jooj, jooj, jooj!
U taj je
šuštavi šapteći uzdah
potonula razgovjetnost Stankovićevih
odjava/najava/prijava.