IVANA HABERLE, čelnica Udruge Žene u Domovinskome ratu Zadar koja je nedavno organizirala hepening u središtu Zagreba protiv smjene Zlatka Hasanbegovića
PIŠE: Andrea Černivec
Udruga Žene u Domovinskom ratu Zadar prije nekoliko dana u srcu Zagreba organizirala je prosvjed kao izraz nezadovoljstva zbog odluke mandatara Plenkovića da u svojoj Vladi ne zadrži ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića.
Tim činom htjele su upozoriti, kao što žene iz Udruge ističu, da Hasanbegovića “napadaju sve vrste šišmiša i vrana, spotiču mu noge oni koji su došli na vlast zahvaljujući njemu, dok njegove stranačke kolege pognute glave mrmljaju među sobom i miču se od njega kao da je on problem, a ne upravo suprotno”.
“Služi li vam na čast, izabrani zastupnici svoga naroda, zvati se uopće članovima HDZ-a? Mislite da ste izvukli svoje guzice šutnjom. Niste, izvukli ste svoje plaće i blagomilni pogled stranačkoga šefa, koji više voli i cijeni one koji sudjeluju u ponižavanju i pljuvanju svoga naroda, nego one koji su stavili svomu narodu na raspolaganje svoje poštenje, znanje, svoju odanost i bezuvjetnu ljubav.
Hrvatski narod pamti i nagrađuje istinske sinove, za razliku od Hrvatske koja uvijek više voli one koji ju izdaju, ruše, pale i prodaju”, samo je dio onoga što su članice Udruge rekle na prosvjednome skupu Zagrebu. Čini se kako se to mnogima nije svidjelo, a isti dan napao ih je i HDZ-ov potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, koji je rekao da iza prosvjeda podrške Hasanbegoviću stoje oni koji su u kampanji podržavali Ivu Josipovića i protiv HDZ-ove kandidatkinje za predsjednicu države Kolinde Grabar Kitarović.
“Mislim da su u ovome slučaju gospodinu Brkiću obavještajci zakazali i da to može reći samo netko tko apsolutno nije upućen u to tko je s druge strane. Mene bih bilo sram da sam na takvoj funkciji kao on i iznosim nebuloze koje ničim ne mogu potkrijepiti. Sram bi me bilo da govorim nešto što prethodno nisam provjerila”, kaže Ivana Haberle, spiritus movens i dugogodišnja predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu, čije aktivnosti u posljednje vrijeme ne nailaze na potporu njima sličnih udruga.
Krenemo otpočetka, od trenutka kada je Ivana Haberle, prije deset godina, tada u visokome stupnju trudnoće s trećim djetetom, malom mudricom koje danas ide u peti razred osnovne škole, a ima još i dvoje starije djece, kći koja studira medicinu i sina koji je na fakultetu u Zadru, stigla na predstavljanje jedne domoljubne knjige.
„Bila sam u visokoj trudnoći i bilo mi je teško sjediti. U jednome trenutku podigla se jedna gospođa, predstavila se i kazala svoju životnu priču koja je glasila otprilike ovako: ‘Imala sam sina jedinca, živjeli smo u Americi, došla sam živjeti u Hrvatsku. Sin je tamo bio voditelj, imao je dobro plaćen posao, visokoobrazovan, u tridesetim godinama. Kad je rat počeo odlučio je doći u Hrvatsku, uključio se u vojsku i otišao je na teren… Početkom 1992. godine čula je da je poginuo, nakon čega je prepričala svoju agoniju koja je trajala deset mjeseci dok je dobila njegove kosti.“
Haberle kaže kako ju je taj trenutak zauvijek promijenio. „U meni se sve prelomilo. Posramila sam se toga da mi je bila teško sjediti, trebala sam donijeti na svijet treće dijete i pitala sam se: Što je meni uopće teško? Što je meni teško naspram ove žene? Što ću ja ostaviti svojoj djeci?“
Kaže kako se nekako iza toga rodila ideja da se vidi što će ostati iza svih onih koji su se uključili u Domovinski rat i koji vole ovu zemlju. Ističe kako je jedino pitanje koje joj se tada motalo po glavi bilo ‘što mi to ostavljamo naraštajima iza nas?’.
„Godine 2006. osnovale smo Udrugu Žene u Domovinskom ratu Zadar kao samostalnu udrugu koja će se baviti prikupljanjem zapisa, svjedočenja žena iz Domovinskoga rata, promicati domoljubne vrijednosti, sve ono što je vrijedno i važno što bismo željeli da ostane kao zalog generacijama koje dolaze iza nas. Formirala se skupina domoljubnih žena, krenule smo s radom, učile jedna od druge.
Mi smo različita skupina žena, medicinske sestre, frizerke, krojačice…., ima nas uvijek oko 60 i najveći dio čine hrvatske braniteljice, zatim supruge poginulih hrvatskih branitelja, supruge hrvatskih ratnih vojnih invalida…, a domoljublje je ona najveća spona koja nas veže, govori Haberle o svojoj udruzi, vrijednim ženama koje svoje slobodno vrijeme posvećuju radu za opće dobro“, pojašnjava Haberle. Naglašava kako sve članice Udruge imaju svoje poslove, a rad u Udruzi njihovo je slobodno vrijeme, sve volontiraju i to daruju svojoj zemlji i djeci.
Na pitanje kako to da im prigovaraju što stalno nešto organiziraju umjesto da ih hvale, Haberle odgovara sa smiješkom.
“To se nekako nametnulo samo od sebe. Ne odgovara nam pasivnost, ne želimo gledati i nekoga kopirati, nego odgovarati trenutku u kojemu živimo. Ako sam bila braniteljica u ratu, onda trebam svoju domovinu braniti i u miru. Na žalost, mnogi branitelji tako ne misle. Isto tako, trenutačno je takvo stanje da moramo reagirati, vrištati, pitati. Mi se dobro slažemo, organizirane smo i nije nam problem raditi.
Najveća prednost mojih prekrasnih žena je to što smo dobre prijateljice, vrlo smo kritične jedna prema drugoj, samokritične, vrijedne, sastajemo se svaki utorak. Nama ne promiču aktualne teme, organizacije, dogovaramo se i u mjesecu minimalno imamo tri do četiri aktivnosti, po potrebi i više.
Dobra smo ekipa, dobro je ozračje između nas, dogodi se da neke žene odu jer im ne odgovara ili ne mogu pratiti tempo, ali zato uvijek dođu nove žene, pa smo stalno na istome broju. Mislim da je to najveći problem mnogima”, otvoreno će Haberle o onima koji ih napadaju i nazivaju ekstremnima.
“Branitelji koji nas nazivaju ekstremnima nisu lakmus apsolutno ni za što. Ne držimo do njihovih riječi niti malo, niti nas to može strašiti, osim njihove prijeteće poruke da će nam se sve to razbiti o glavu. Ako nas se doživljava kao terorističku skupinu, tražimo da nam se onda objasni kome mi to prijetimo. Mi prozivamo za nerad, za sve loše što uvidimo, argumentiramo iznosimo ono što smatramo da nije u redu. Imamo pravo na svoj stav. Ovo je bio još jedan pucanj u Udrugu, da nas se obeshrabri. Ali prevarili su se”, govori Haberle.
Ističe kako oni nisu klasična udruga, bilo je i previše pokušaja da ih se onemogući u njihovu radu, mnogi su pokušavali, bezuspješno. Ni jedna od braniteljskih udruga ne može se uspoređivati s njima jer one, kako naglašava, rade, jer žele da se čuje glas onih koji imaju što reći. Sa smiješkom dodaje kako joj je uvijek bilo bitno tko nešto kaže, a ne što se kaže.
“Osobno me najviše vrijeđa da meni kao hrvatskome dragovoljcu koja sam 14. rujna 1991. obukla srbijanske čizme pješadinke, to kaže netko tko je kalkulirao i došao u HV 1992., nakon što su u Njemačkoj javili da se smirilo. Takva osoba me proziva zbog moga ekstremizma. Ili misli da je pametniji od mene samo zato što ima veću glavu, pita se sarkastično Haberle i dodaje:
“Što je to ekstremizam? Nama to kažu osobe koje moraju biti u stožeru HDZ-a svaki put kad su izbori. To što oni nas prozivaju da smo desniji od desnoga, nameće pitanje što ta kategorija uopće znači? Jesmo li zato ekstremne? Što je to desno? Naglas reći sve što ti smeta? Naglas reći koliko voliš svoju zemlju…. i onda ti netko kaže da je to ekstremizam…. Ako se nekome kaže da je odgovoran za nešto i tražiš odgovore od njega, ne vidim razloga da to bude ekstremizam. Nisam zapazila da netko kaže da je ljeviji od lijevih.
Udruge koje su na ljevici često imaju neke skupove, vrlo su aktivne i organizirane. Uvijek imaju nešto reći, pitati, imaju primjedbe i rade zajedno. Golema je razlika, one se drže zajedno, ne vrijeđaju se. Udruge na ljevici mogu mirno spavati jer su ove na desnici totalni spavači i pasivci, oni mogu raditi što hoće, kad hoće i kako hoće. Problem na desnici, gdje bismo mi ‘trebali’ biti, je da udruge nisu povezane jer politika odrađuje svoj dio“, konstatira Haberle situaciju na desnome polju braniteljskih udruga.
Problem vidi u samo jednoj stvari. Smatra kako predsjednici, predstavnici braniteljskih udruga nikako ne bi smjeli biti u političkim strankama, bez obzira na predznak. ‘Zgražam se i nad Đakićem, Milasom i Dečakom koji su izjavili da se braniteljske udruge ne bi smjele miješati u politiku. Mislim da su oni eklatantan primjer kakav se ne bi smjelo biti. Može ih biti sram’, govori Haberle:
“Ne vidim zašto bi netko kao što je Đakić mogao biti 20 godina predsjednik Hvidre, kao da je jedini popio pamet cijeloga svijeta pored vjerojatno mnogo branitelja koje nikada nije vidio u ovih 20 godina, jesu li na broju. Možda su i umrli, a on to i ne zna. Zgražam se i nad Klemom koji je kazao da bi mi branitelji trebali klečati pred agresorom kako bi nam otkrili gdje su kosti naših nestalih, koji samoinicijativno traži sastanak sa srpskim okupatorima. On ne smije istupati sam”, jasna je Haberle koja ponavlja kako bi u svojoj Udruzi ona bila nitko ni ništa da nema ekipu.
Naglašava kako jedan čovjek ne može napraviti ništa, 20 složnih može napraviti čudo.
„Svi čelnici udruga najprije bi trebali prebrojiti članstvo, koliko mi znamo mi smo brojčano najmanja udruga u Hrvatskoj, a najaktivnija. Mi smo dokaz da ta brojka ništa ne znači ili da ga se lažira. Kako to da netko ima pet tisuća članova, a kad se negdje treba pojaviti ili braniti neku vrijednost, nema nikoga. Gdje su ti ljudi, sastaju li se, pričaju li međusobno, znaju li informacije?
Nas se ignorira i izbjegava, kako druge udruge, tako i političari“, otvoreno će Haberle o svim problemima s kojima se suočavaju zadnjih deset godina otkada postoje. Govoreći o konstantnim napadima, ističe kako je najveći kompliment dobila u svojoj, Zadarskoj županiji kada je nosila izvješće o radu Udruge i kada joj je rečeno kako nisu nikome dragi jer su donijeli previše toga napisanoga što su napravili tijekom godine. Na njezin upit da joj kažu samo jedan razlog zašto im nisu dragi, hladno joj je odgovoreno da ‘draškaju savjest’. Kaže kako joj je to bio najveći kompliment i kako je od tada ‘draškanje savjesti’ postao njihov put.
Odgovarajući na pitanje, jesu li ljudi spremni doći i podržati prosvjede koje organiziraju, Ivana Haberle jasno kaže da i nisu.
‘Javna je tajna da su čelnici braniteljskih udruga pod patronatom politike. Mi smo davno prestali očekivati da bi se takvi ljudi priključili nekoj akciji jer je njima najvažnije što će reći neki dužnosnik na vlasti i kako će ih pogledati. Smatramo da to ne bi trebala biti smjernica nikome, pogotovo ne organizaciji civilnoga društva, bez obzira na to čime se ona bavila. Ne želimo da nama netko diktira kada bismo mi trebale i kome bismo trebale odgovarati.
Organizirajući javne tribine, uvidjele smo da braniteljske udruge naše djelovanje pogrešno interpretiraju i smatraju da to radimo samo da bismo bile u medijima. A mi zapravo samo pokušavamo probuditi spavače i reći da se toliko toga događa oko nas te ne smijemo biti slijepi i gluhi. Naravno da navlačimo bijes mnogih drugih udruga koje su pasivne, koje ne žele raditi, kojima takvo nešto ne bi palo na pamet, ne bi se usudile, niti imaju volje, ni želje učiti kako bi to mogli napraviti. Zaista je nemoguće da toliko problema tišti braniteljsku populaciju, a da udruge nisu spremne organizirati tribinu, postavljati pitanja, tražiti odgovore. Toliko se toga dogodilo i događa, a da netko u 15, 20 godina nikada ništa nije organizirao. To je nenormalno“, mišljenja je Haberle.
Ivana je odgajana u tradicionalnoj, katoličkoj obitelji. Ima šestero braće i sestara, tri sestre i dva brata, a ona je peta po redu. Porijeklom je iz Bulića pokraj Benkovca. Odmah nakon mature 1991. već 17. srpnja protjerali su ih iz Bulića jer su prve agresorske granate koje su u to vrijeme pale na području Zadarske županije, bile one bačene na Bulić, Vukšić, Lišane, koji su dali i prve žrtve.
Nakon toga stanovnici su evakuirani, Ivana je bila oko mjesec dana i prognanica, a onda je bez suglasnosti roditelja, i bez njihova znanja, otišla u hotel Donat u Zadru i prijavila se u Hrvatsku vojsku. Svoj je mobilizacijski poziv dočekala i 14. rujna 1991. godine krenula. Kaže kako roditelji nisu mogli ništa, ona je tako odlučila, stariji brat je bio u vojsci, dva zeta također, a uskoro i njezin zaručnik tako da je te 1991. njih petero bili u HV-u.
Svoj odlazak u vojsku smatra najnormalnijim činom koji se mogao dogoditi nakon što je krenule četnička agresija.
“Mi smo tako odgajani, možda imamo taj neki krimen koji se vuče iz Drugoga svjetskog rata, ali oduvijek smo odrastali da znamo tko smo i što smo i mislim da za mene nije bilo dvojbe. Nikada nisam razmišljala o tome kako je Jugoslavija moja domovina, to mi nije palo na pamet jer nismo tako odgajani. S tim domoljubljem ja živim, s njim želim i umrijeti, kako god”, govori Haberle.
Kaže kako se i danas naježi kad se prisjeti trenutka kada je obukla uniformu. ‘Bila sam najponosnija osoba na svijetu kada sam obukla vojničku odoru kad sam bila Zenga, imala sam osjećaj da imam 15 metara, da mi nitko ništa ne može. Zato ne želim da mi danas netko nameće svoje vrijednosti i da zaboravim tu 1991.
Haberle sa sjetom govori o 1991. godini, ne može skriti suze u očima, iako se trudi, kaže ona je jaka žena, kao i sve članice Udruge, ali kad priča o danima ponosa i slave, kako ih naziva, stegne ju u grlu.
‘Želim da naša djeca budu slobodna, da cijene slobodu, želim da znaju da se za našu zemlju borilo, ginulo, da su se digli svi i da su pomogli u obrani domovine. Svi smo bili kao braća i sestre, zato mnogi kažu da onaj tko nije osjetio 1991., ne zna što je to, ne zna cijeniti, osjetiti ni prepoznati taj poseban osjećaj. Ja sam presretna što sam bila dio toga’, govori.
Žalosti ju što smo danas zaboravili na takve vrijednosti, smatra kako je nametnuti zaborav učinio svoje.
“Svake godine kada je obilježavanje akcije Maslenica, kada prolazi više od 100 zastava svih brigada koje su branile zadarsko zaleđe i Zadar, pomislim kako nema ni jednoga djeteta da to vidi. Taj nedostatka domoljubnoga odgoja već nas toliko košta, što će tek biti u budućnosti, ne želim ni misliti jer će posljedice biti strašne. Ali, ne smije se zaboraviti, mnogi su poginuli za ovu domovinu. Ljudi s kojima sam bila u ratu živi su heroji, to su prekrasne osobe, junaci. Svaki put kad smo ostali bez nekoga, bilo je strašno to proživljavati. Bilo bi me sram da se to zaboravi”, iskreno će Haberle.
Osvrćući se na situaciju u Hrvatskoj, na premijera, novu Vladu, kaže kako sadašnji predsjednik Vlade jako podsjeća na Ivu Sanadera u kojega su svi bili zaljubljeni.
„Zapravo, nikada mi Hrvati ne znamo prepoznati trojanskoga konja. To je kletva koja nas prati. Baš mi, ekstremna skupina žena, koje ekstremno voli ovu zemlju, kad tako nešto kažemo naglas, ljudima izgledamo čudne. Prepoznaju nas samo mali ljudi iz naroda, a to je ono zbog čega smo tu. Mnogo puta dobile smo prijekorni pogled političara, a stisak ruke, zahvalu od maloga hrvatskog čovjeka. Zbog toga sve ovo radimo, govori.
Kaže kako ju je dan prije odlaska u Zagreb na skup potpore Zlatku Hasanbegoviću zvao branitelj iz Dugopolja, plakao je, ridao, rekao: ‘Budite i moj glas, ja već razmišljam o suicidu, ne mogu ovo više podnijeti, ovo je izdaja do kraja…’
Mi smo ovdje zbog njega i njemu sličnih, mi smo tu zbog onih koji su branili ovu domovinu, koji su ginuli za nju, mi smo njihov glas, glas onih koji bi vrištali, ali ne mogu“, jasna je Haberle o ulozi Udruge u hrvatskome društvu.
Kaže kako ona i njezine žene u Udruzi zajedno imaju 21 563 dana borbenoga sektora, a šest tisuća neborbenoga sektora. Mi nismo pasivne žene, ni onda, ni danas, i zašto ne bismo bile hrabre. Ako ćemo govoriti o hrabrosti, onda i ove brojke govore za sebe, mi nismo one koje se boje“, odgovara na prozive predsjednica Udruge, osvrćući se na njihov prosvjedni skup u Srbu ove godine, kada su bile tik uz pozornicu, a mnogima su pomrsile račune kada su izvadile hrvatske zastave, ogrnule se njima i zapjevale Lijepa li si.
Prve informacije koje su dolazile o Srbu bile su one iz Hrvatskog tjednika, drugi su to ignorirali. Mnogi su se pitali hoće li nakon Dana antifašističke borbe i Srb postati još jedan praznik, na koju će se to razinu institucionalno dignuti, jer onamo dolaze predstavnici Vlade i ostalih krovnih tijela. Poanta priče je bila kako doći blizu njih, vidjeti vlastitim očima kako to izgleda izbliza, što se to promovira u Srbu. Sve ono što smo vidjeli bilo je poražavajuće. Uopće ne ćemo govoriti što se to obilježava i zašto se to obilježava jer se jasno zna što je tada učinjeno i tko je što učinio.
Na žalost, u Hrvatskoj jako malo istinitih informacija dolazi do maloga čovjeka, tako da mnogo ljudi živi u zabludi. Kad čovjek to gleda, zgrozi se. U Srbu, na tlu Hrvatske nema intoniranja hrvatske himne, vijenci koji se ondje polažu ispisani su na ćirilici, djeca su i ove, kao i prijašnjih godina uvježbana da pjevaju krvoločne pjesme, šire mržnju i netoleranciju, da oni zapravo uopće ne znaju u kojoj zemlji žive i da su instrument SNV-a koji uredno to promovira kao nešto normalno.
Situacija u Srbu izbliza izgledalo vrlo šokantno, prvo jer ne možeš vjerovati da se to događa u Hrvatskoj. A drugo, kad se odlučilo zapjevati Lijepa li si, bivši predsjednik Mesić komentirao je to, jako mu je smetalo, drugi su bili zgroženi da se netko usudio ondje doći s hrvatskom zastavom i pjevati takvu pjesmu. To je izgledao kao diverzija, ali tko bi nam to mogao zabraniti“, sa smiješkom govori o Srbu.
Priznaje kako je ideja o Srbu došlo sasvim spontano, na jednom od sastanaka utorkom. “Jedva smo čekale to ostvariti. Sve su žene bile uzbuđene, nekako smo s veseljem čekale ovogodišnji Srb jer smo znali da ćemo im poremetiti koncepciju, a da nam ne mogu ništa jer ono što radimo, pjevamo zagrljeni sa zastavama, nije nikakav krimen”, kaže Ivana Haberle.
Ona ne krije koliko je ponosna na sve svoje žene, kaže kako je timski rad ključan za sve projekte koje su napravile, kako imaju prekrasne ideje, ali često nemaju ni vremena, ali ni novca da sve ostvare. Udruga se svake godine javlja na sve natječaje koje se raspisuju za udruge kao njihove. Tu pokušavaju prikazati što Udruga radi tijekom cijele godine ili što planiraju. Često ih odmah odbiju, a nekada njihovi natječaji prođu. Smatra kako su, ako već troše novac poreznih obveznika, dužne to i prikazati u godišnjem izvješću o radu, na koji do sada nije bilo primjedaba. Priznaje kako se nekako krpaju, projekti prođu pa su bolje, tu su i članarine, a dogodi se i poneka donacija.
Tijekom sljedećega razdoblja Udruga ima jako mnogo planova. U četvrtak, 3. studenoga su u Goričanima blizu Čakovca gdje imaju susret s hrvatskim braniteljima i djecom i predstavljaju ulogu žena u Domovinskome ratu. Nakon toga ih očekuje obilježavanje obljetnice pada Škabrnje, zatim odlaze u Osijek, a 20. studenoga su u Vukovaru gdje će s djecom nestalih hrvatskih braniteljima sudjelovati u njihovoj koloni sjećanja.
Najzanimljivija je svakako tribina o lustraciji koja bi se krajem studenoga trebala održati u Zadru i na kojoj bi se trebali pojaviti Željko Glasnović, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović.
Haberle ističe kako žele tribinu o lustraciji jer smatraju da se konačno moraju otvoriti ta pitanja i o njima se treba javno raspravljati. Nekoliko akcija ih očekuje i tijekom Božića, kao i prijašnjih godina. Ističe kako se u to vrijeme trude pomoći onima kojima je to najpotrebnije.
“Prošle godine smo htjeli posjetiti obitelji hrvatskih branitelja koji boluju od karcinoma, doznali smo da ih ima 24, da su na smrtnoj postelji, zvali smo udruge, redom su na zgroženo odbili, objašnjavajući otkud bi oni mogli znati koji njihovi članovi boluju od karcinoma. Sramota!”
Na naše pitanje tko podržava njihovu udrugu, Ivana ističe kako je to jako relativan pojam. ‘Mi smo jedna skupina koja ima svoje simpatizere i slušače, ljude koji će se uvijek pridružiti i doći na sve što organiziraju. Isto tako ima onih koji ih izbjegavaju. Najviše političari jer im nisu drage jer ih svih ovih 11 godina nisu uspjeli pridobiti. Imali su, nastavlja, stotine ponuda, mnogo puta Udrugu se pokušalo razbiti, to su bile strašne stvari, ali nikada nisu uspjeli u svomu naumu. Dušobrižnicima koji smatraju da im je mjesto doma, a ne okolo, poručuje da nemaju blage veze i zahvaljuje što se brinu za njihove obitelji.
‘Nitko od naših muževa nije ostao gladan, mi žene možemo mnogo toga napraviti, zbrinuti djecu, muža, skuhati ručak i ranije ako treba… i opet imati svoje aktivnosti. Ali one koji imaju muževe, imaju i ogromnu potporu od njih. Zbog toga trajemo i radimo. Nama je normalno otići u Zagreb, dati potporu bivšemu ministru, ukazati na nepravilnosti, napraviti nešto korisno za ovo društvo, zato smo tu i od toga nikada ne ćemo odustati, bez obzira na to koliko nas napadali’, završava Ivana Haberle, predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu Zadar.
Ono zbog čega smo tužne i razočarane su hrvatski branitelji po zatvorima, koji su ostavljeni od svih, prepušteni sami sebi. Oni su žrtveni janjci, imaju odvjetnike po službenoj dužnosti i svašta im se pakira. Više puta smo se organizirale za posjete hrvatskim braniteljima u zatvorima i najtužnije od svega je da su ih zaboravili i suborci. Moja poruka svim tim braniteljskim udrugama, kojih ima kao gljiva poslije kiše, je da se organiziraju. Neka samo jedna udruga samo jednom posjeti jednoga hrvatskoga branitelja i njihova misija za postojanje bit će ispunjena. Strašno je kako određene udruge funkcioniraju kao svijet za sebe. Ima onih koji se ‘brinu’ o svome članstvu, a kad ih se nešto traži, onda nemaju pojma gdje su im i što rade članovi, ali im zato smeta kada mi radimo. Djela pokazuju tko radi, a tko ne. Nije bitno prate li to mediji ili ne, bitan je čovjek kojemu si pomogao.
Tko Vas je najviše razočarao?
Najviše su me razočarali stradalnici Domovinskoga rata i to oni svih oblika. Moramo djeci prenositi ono što znamo, što smo doživjeli. Hrvatski branitelji i sada moraju biti hrvatski branitelji, ali oni su se, na žalost, pretvorili u interesne skupine i bave se samo jednom aktivnošću, mi smo to nazvale ‘rektalnim alpinizmom’. Ako ništa, barem su aktivni u tome. Mi ćemo i dalje raditi, neopterećene kome ćemo se svidjeti, kome ne.
Kad razmišljam o našim skupovima i svemu što smo do sada organizirali, ponajviše mi se urezao u sjećanje odlazak u Haag. Od strane odvjetničkoga tima generala Gotovine bile smo angažirane da organiziramo odlazak u Haag ispred dvorane u kojoj se organizirao svjetski konzilij sudaca na kojemu je bilo 400 sudaca iz cijeloga svijeta i čija je tema bila ‘Pravedno suđenje za zemlje bivše Jugoslavije’. Tada sam naučila nešto – u Europi prvo pravilo demokracije glasi: ‘Ako se ne buniš, znači da se slažeš’.
Moje žene i ja smo to jako dobro zapamtile i mi se tako stvarno ponašamo. Mi smo dio Europe, mi smo totalno europski orijentirane žene, osviještene. Zamislite, na tom našem prosvjedu, na kojemu smo čitale na trima svjetskim jezicima, imale transparente, nitko iz hrvatskoga veleposlanstva nije došao, a udaljeni su bili svega 200 metara od nas. Došle su časne sestre, zatim neki niskorangirani dužnosnici koji su rekli da su dobili zabranu da nam itko priđe.
Kad je general izašao iz zatvora, svi koji su nam osporavali naše djelovanje i koji nas nisu voljeli jer smo išli onamo, bili su prvi do njega. Imala sam i neugodno iskustvo u Udruzi roditelja poginulih branitelja. Bio je dogovor da ćemo u Haag ići dvama autobusima žena iz Hrvatske i da ćemo nositi slike poginulih branitelja.
Ja sam u Udrugu došla s dobrom namjerom, otvorena srca i rekla da ako žele da nosim sliku njihova sina ili nekoga bliskoga da će mi biti čast. Naravno da su to odbili zgroženi da bi tako nešto radili. Dobila sam sliku svoga školskog kolege, moga dragog prijatelja Branimira Mamića s kojima sam sjedila u 5. i 6. razredu, a koji je poginuo s 18 godina u Stankovcima. To mi je bila najveća čast. Nerazumijevanje oko toga što mi zapravo radimo strašno je.
Foto: Oskar Šarunić
Podravkin logističko-distributivni centar u Koprivnici, vrijedan 48 milijuna eura, koji se prostire na 26.000 četvornih…
Na dan kada je vlada službeno odredila datum predsjedničkih izbora, rezultati HRejtinga na HRT-u pokazuju…
EPPO je od slučaja Beroš htio napraviti „TOPOVSKI UDAR“ na Turudića i Plenkovića (više…)
Komentiraj