MIRO BAREŠIĆ – život i pogibija nepokolebljivog hrvatskog revolucionara

PIŠE: Bože Vukušić

U JEKU Hrvatskog proljeća kao bomba iz vedra neba odjeknula je vijest da je 7. travnja 1971. izvršen atentat na jugoslavenskoga ambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića. Ime atentatora Mire Barešića bilo je nepoznato u širim iseljeničkim krugovima, a o njemu dosje nisu vodile ni Udba ni tajne službe zapadnih zemalja, pa tako ni ona švedska. Iznenađenje je bilo još veće kad se doznalo da taj, kako su ga jugo-mediji nazvali, opaki ustaški emigrant potječe iz partizanske obitelji.

Prošavši svojevrsnu emigrantsku epopeju – služenje doživotne kazne, oslobađanje nakon otmice zrakoplova, utočište u Paragvaju, službovanje u Washingtonu, CIA-ina otmica i izručenje natrag u Švedsku, štrajk glađu gotovo do smrti te, naposljetku, protjerivanje – Barešić se početkom srpnja 1991. vratio u domovinu.

Na tragu ideje nacionalne pomirbe, odmah se, bez ikakve zadrške ili zazora spram bivših komunista u novoj vlasti, priključio hrvatskim postrojbama, no poginuo je već u prvoj akciji 31. srpnja pokraj Miranja Donjih, u zaleđu zavičajnih Pakoštana.

S obzirom da okolnosti njegove smrti nisu bile adekvatno profesionalno istražene, kao i na činjenicu da su u to vrijeme ključne pozicije u sigurnosno-obavještajnom aparatu držali njegovi dojučerašnji neprijatelji (Josip Manolić, Zdravko Mustać, Josip Perković…), u znatnome dijelu javnosti prevladava mišljenje da Barešićeva pogibija nije bila slučajna. Kao takva, i dandanas je ostala jedna od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.

Povratak u Domovinu

Odlučivši se za povratak iz emigracije u domovinu, Miro Barešić u travnju 1991. u Paragvaju je snimio opširno video-svjedočenje. Na kraju svjedočenja dao je naslutiti da će se vrlo brzo vratiti u domovinu i pridružiti se hrvatskim braniteljima:

“Moj stav u biti se nije ništa promijenio. Nama je uvijek bilo jasno da je Hrvatska okupirana i da je jugoslavenska mafija uvijek željela da Hrvatsku drži pod svojim nogama, ali današnja hrvatska demokratska vlada je jedinstvena i hrvatski narod je spreman i dokazao da je složan. Mogu vam kazati da hrvatski narod nikad u povijesti nije bio složniji nego danas. Danas je svim Hrvatima jasno da bez hrvatske države neće imati slobode, niti sreće ni budućnosti.

Danas je hrvatski narod jedinstven, složan i ja vjerujem da nije daleko dan kada će Hrvatska biti slobodna i kad će svaki Hrvat moći živjeti u slobodnoj demokratskoj državi Hrvatskoj. Ja sam sretan i ponosan da mogu gledati danas kako je hrvatski narod na nogama i kako se odupire toj srpskoj mafiji koja pod svaku cijenu s ucjenama želi uništiti hrvatsku naciju. Ali ne može jer danas je svaki Hrvat na nogama i svaki Hrvat gleda da doprinese nešto za tu mladu Hrvatsku koja će vjerojatno za kratko vrijeme biti slobodna. Koja će biti priznata u svijetu i ja sam sretan zbog tog dana koji nadolazi, ja živim i spreman sam pomoći koliko mogu da se ti snovi svih nas Hrvata ostvare – slobodna i demokratska država Hrvatska.”

I uistinu, ubrzo nakon tog svjedočenja, uz pomoć suradnika u domovini pribavio je jugoslavensku putovnicu na lažno ime Božidar Smotalić. Dana 12. srpnja 1991. potajno se vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na nova lažna imena – Mirko Marić i Ante Aras – te se stavio na raspolaganje hrvatskome državnom vodstvu. Tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Vice Vukojević svjedoči:

“Nazvao me je Zdeslav Turić koji je tada radio u SZUP-u (Službi za zaštitu ustavnog poretka, civilnoj kontraobavještajnoj službi – op. a.) i izvijestio da se Miro Barešić nalazi u Zagrebu. Otišao sam do predsjednika države dr. Franje Tuđmana i prenio mu vijest, na što je on rekao: “Ako je došao boriti se za Hrvatsku, neka se uključi”. To je inače bilo vrijeme kad je predsjednik Tuđman pozvao sve Hrvate, kako one u iseljeništvu, tako i one u jugoslavenskim strukturama, u miliciji, Udbi, JNA, diplomaciji itd., da se priključe obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.

Kako je Zbor narodne garde upravo iz MUP-a prelazio u novoosnovano Ministarstvo obrane, Barešića sam preko Gojka Šuška (tada istodobno pomoćnika ministra i obrane i iseljeništva) povezao s ministrom obrane Martinom Špegeljom, a on sa svojim pomoćnikom za specijalne jedinice Josipom Perkovićem.”

U okviru ZNG Barešić je preuzeo zapovjedništvo nad jednom jedinicom za posebne namjene, čiji je pripadnik bio i bivši legionar Boris Prebeg. Njih su se dvojica dopisivala u emigraciji, ali se nisu imala priliku neposredno upoznati.

Barešić ga je u Zagrebu upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Sve OK. Ali, kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na što je Barešić rezolutno otpovrnuo: “Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!”

Međutim, Miro Barešić poginuo je već 31. srpnja – u jednoj od prvih diverzantskih akcija u zadarskom zaleđu, kod Miranja Donjih, na području (današnje) općine Pakoštane. Izvješće o akciji i njegovoj pogibiji za Ministarstvo obrane sastavili su 13. kolovoza 1991. sudionici akcije Antonio Lekić i Ivan Drviš, danas umirovljeni časnici HV-a.

Opisali su kako su njih dvojica, pod Barešićevim nadzorom i uz Prebegovo sudjelovanje, izradili plan – nakon, dakako, višestrukog izviđanja terena. Njihova postrojba od petnaestak boraca podijelit će se u dvije skupine; cilj: izvesti više diverzantskih udara na potezu od Vrane i Miranja Donjih prema Benkovcu.

O tim će prijepornim događajima dosta godina kasnije progovoriti i Boris Prebeg. U knjizi Vjekoslava Lasića ”Miro Barešić – Borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini” najprije je opisan početak akcije:

“Iz Vrane se krenulo u pravcu Miranja gdje se formiraju dvije skupine. Jedna ide iznad Kozareve kuće. Drugi dio skupine prelazi preko ceste, nekoliko nas se izdvaja na određenom mjestu s ciljem miniranja četničkih bunkera.”

Kad su stigli blizu cilj(ev)a, međutim, utvrdili su da se stanje na terenu preko noći promijenilo: armijske i krajinske snage bile su daleko brojnije nego prošlih dana, nego jučer! Kako, zašto? Uslijedile su kratke konzultacije sa zapovjednikom Barešićem: što napraviti u novonastaloj situaciji? Ali Srbi su ih uočili. Ili „uočili”. Prebeg: “Dok smo bili kod Miranja, četnici su krenuli prema nama u čišćenje terena.”

Kad je došlo do sukoba s JNA i snagama tzv. SAO Krajine – vratimo se na Lekića i Drviša – prva skupina koju je osobno vodio Barešić razdvojila se u više grupica. On sam našao se u trojci, citiramo, “s pripadnikom postrojbe čiji su inicijali M. M. (Mladen Mustač – op. a.) te s vodičem (Zrinko Šarić)”. Barešićeva pogibija u izvješću je opisana na sljedeći način: “U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk. U jednom trenutku, dok mu je vodič pomagao u povlačenju, ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič koji je okrznut metkom po leđima. Ubrzo zatim Miro Barešić je i izdahnuo. M. M. i vodič povukli su se dalje u pravcu Vrane.”

U istoj akciji, samo na drugoj lokaciji, poginuli su Zdeslav Turić, Milan Pandžić i Frano Bokanović. Prebeg je za spomenutu knjigu smatrao potrebnim izjaviti: “Želio bih naglasiti da je prije Mirine pogibije došlo do izdaje ili dojave četnicima. Oni su de facto znali da mi dolazimo. Tako se dogodilo da su oni sačekali nas u pojačanom sastavu, umjesto da mi njih iznenadimo u njihovim rovovima.”

Sumnje u izdaju

Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočenje bivšega političkog emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošloga stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (i njegovim glavnim operativcem Josipom Manolićem). Na jednome njihovu susretu, na kojem se razgovaralo o povratku u Domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja. Krolo:

“Rekoh, Poglavaru, što ćemo mi sa Stipom Bilandžićem, što vi mislite o Bilandžiću, o tom mom prijatelju i suborcu. Tuđman je dvaput prešutio odgovor na moje pitanje, a nakon moga trećeg inzistiranja, pogleda u ovoga jednog svoga savjetnika pa u drugog, i odgovori meni, kaže:

“Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik”. A ja upitam Tuđmana: „A koji prethodnik?”. On odgovori: „Zar ne znaš da je Miro Barešić ubijen?”. Ostao sam zatečen, znao sam da je Barešić došao ovamo i da je na fronti, ali nisam znao da je poginuo. Nisam tada shvatio što je Tuđman htio reći (…). Znam da je Barešić pošteni dečko, da je napravio junaštvo, da su ga ovdje dobro primili. Tek kasnije sam shvatio da je i Tuđman imao strah da bi Bilandžić kao poznati emigrant kojeg je Udba pokušala nekoliko puta ubiti, ako se vrati u Hrvatsku i uključi u rat, mogao kao i Barešić nastradati od ruke nekadašnjih šefova Udbe.”

Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo?! Mi tek znamo da je prvu međunarodnu tjeralicu za udbaškim šefom Josipom Perkovićem Njemačka bila raspisala još 22. studenog 1977. – šest godina prije likvidacije Stjepana Đurekovića, koja je danas tako silovito reaktualizirana. A znamo i zašto: jer je osobno nagovarao jednoga hrvatskog iseljenika – čak mu i nudio visoku novčanu nagradu! – ako likvidira toga istog Bilandžića o kojem su razgovarali dr. Tuđman i Krolo!

Tek znamo još nešto. Zaplijenjena dokumentacija o obavještajno-subverzivno-terorističkoj skupini Labrador otkriva da su neprijateljske tajne službe raspolagale s više-manje svim informacijama o Barešićevu povratku u Domovinu i njegovim planovima. Kako su to uspijevali? Krenimo redom…

Podaci o Barešiću prikupljali su se i u ime demokratske hrvatske države. Činio je to zagrebački Centar Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), uglavnom putem legalnoga i ilegalnoga prisluškivanja kojim je upravljala Sanja Traživuk, supruga Branka Traživuka, Perkovićeva bliskog suradnika i kuma još iz Jugoslavije. Upravo su njih dvojica, kako će posvjedočiti sam Traživuk, od Krunoslava Pratesa u Luxemburgu preuzeli ključ tiskare u kojoj će biti ubijen Stjepan Đureković.U znak povjerenja Perković će ga i postaviti za načelnika II. odjela hrvatske republičke Udbe, odjela zaduženoga za borbu protiv emigracije!

Nakon prvih višestranačkih izbora Traživuk je, armijski rečeno, preveden iz Udbe u SZUP – u šefa njegovoga protuterorističkog odjela! I upravo je (i) njemu supruga Sanja po službenoj dužnosti dostavljala prikupljene podatke o Barešiću. Time ne samo što su bila narušena pravila tajno-policijskog rada da supružnici, ako su oboje zaposleni u službi, ne smiju raditi po istoj liniji, nego je lako moguće da je baš to bilo kobno za Barešića i njegovu skupinu.

Jer, kasnije se otkrilo, Traživuk je u vrijeme akcije kod Miranja Donjih bio ponajvažniji suradnik KOS-a (armijskoga protuobavještajstva) u Hrvatskoj – suradnik koji je neprijateljskoj strani dostavljao sve podatke i dokumente s kojima je raspolagao!

Traživuk je te iste podatke i dokumente, po službenoj dužnosti, dostavljao i u Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovno tijelo svih tajnih službi u RH. A Ured su vodili Josip Manolić i Zdravko Mustač, koji se netom bio vratio u Zagreb iz Beograda – s mjesta šefa cijele jugoslavenske Udbe! Oni su, pak, kako proizlazi iz njihovih vlastoručnih napomena na rubovima međusobne korespondencije, sve materijale prosljeđivali Perkoviću, koji je u međuvremenu postavljen za pomoćnika hrvatskoga ministra obrane za posebne jedinice (dakle Barešićeva nadređenog) i šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS – vojno kontraobavještajstvo).

No ipak najgore u cijeloj priči jest to što je bračni par Traživuk – i Branko i Sanja – bio pod sumnjom da radi za neprijatelja dugo prije Barešićeve pogibije. To nameće zaključak da je nekome u vrhu tadašnjih hrvatskih tajnih služba bilo u interesu da KOS dobije podatke o Barešićevu kretanju, namjerama i planovima.

Foto:privatni arhiv