Mons. dr. Juraj Batelja: Neistine Josipa Manolića o bl. Alojziju Stepincu

Kao postulator u kanonskom postupku proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca izravno sam spomenut u navedenoj knjizi i novinskim člancima. Zbog toga i radi istine, želim se očitovati o netočnostima koje su iznesene o bl. Alojziju Stepincu i postupcima UDBA-e, odnosno zloglasne tajne službe Titova režima.

U Jutarnjem listu od srijede 8. i četvrtka 9. srpnja 2015. u nastavcima su prikazani »Manolićevi memoari« koji su pod velikim naslovom »Politika i domovina. Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku« objavljeni u Zagrebu 2015. godine.

Nije mi nakana govoriti o povodu pisanja ove knjige i njezinu sadržaju, ali jest o brojnim manipuliranim povijesnim činjenicana i udbaškom friziranju istih.

Kao postulator u kanonskom postupku proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca izravno sam spomenut u navedenoj knjizi i novinskim člancima. Zbog toga i radi istine, želim se očitovati o netočnostima koje su iznesene o bl. Alojziju Stepincu i postupcima UDBA-e, odnosno zloglasne tajne službe Titova režima.

U feljtonu »Manolićevi memoari (4): Mnogi su posjećivali kardinala Stepinca u zatvoru«, Jutarnji list, od 8. srpnja 2015., na str. 18. i 19. Manolić opravdava sebe i UDBU. Naime, Udbini suradnici u Lepoglavskom zatvoru pisali su što se sviđalo njihovim naredbodavcima. Zato sam se u svim svojim dosadašnjim osvrtima pozivao na svjedočanstvo samoga nadbiskupa Stepinca jer mi je istinitije iskustvo žrtve od mržnje progonitelja.

Lepoglavski zatvor nije bio hotel

Zna se, a ne samo pretpostavlja, tko je pisao izvješća o zatvorenicima u Lepoglavi. Manolić, na žalost, javnosti nije otkrio tko je pisao izvješća i nakon pada Titova režima. Po njegovom naređenju je za potrebe Kauze 1993. godine izvršena ekspertiza o obdukciji i sastavljena službena »Zabilješka« o mrtvom tijelu kardinala Stepinca, zaplijeni njegova srca. Napisali su je pojedinci od kojih neki i danas očekuju pravorijek međunarodnoga suda.

Manolić tvrdi da »nijedan zahtjev za posjet [u Lepoglavi zatvorenom nadbiskupu Stepincu] nije odbijen«. Nije za vjerovati ovoj tvrdnji jer je za svaku posjetu trebalo pisati posebnu molbu, a mnoge od tih molbi nisu odobrene. Što se tiče razgovora posjetitelja s nadbiskupom Stepincem, treba reći da je prisutni član »odjeljenja UDBA-e u zatvoru« nasilno prekidao razgovor Nadbiskupa i njegovih posjetitelja.

Nadbiskup je 5. prosinca 1951., na dan premještaja iz Lepoglave u Krašić, izjavio: »Psihičke boli i muke redovito su jače od fizičkih!  (Odsječen od svijeta. Jedno vrijeme ništa nisam znao, što se vani događa. A ipak, tu je narod, tu su svećenici, pa onda briga, kako su, neće li klonuti?!)  Zatim one doduše sitnice, ali koje ipak uznemire u prvi mah čovjeka.

Kad sam dobio paket, kolačiće bi sve smrvili, jabuke razrezali, limun iscijedili, kobasice izrezali, ne bi li tu našli što skrivena. Etikete na knjigama odlijepili, ne bi li mi i tu netko štogod napisao. Mjesec dana stražar je stajao blizu mene za vrijeme sv. Mise. O. Grimm mi je spomenuo, da je karmelićankama u Brezovici procurio krov, i činovnik ministarstva, koji je prisustvovao razgovoru, odmah prekine i razgovor i posjet rekavši: ‘O tome se ne može razgovarati, prekidam razgovor!’

Zato, kad me jednom zamjenik upravnika zapitao, da li znadem o čemu smijem razgovarati sa sestrom, to me uvrijedilo, pa mu kažem aludirajući na Grimmov posjet: ‘Ta o čemu smijem govo¬riti, kad ne smijem znati ni to, da vani pada kiša?!’« (Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, str. 41.–42.).

Manolić pompozno izvješćuje da je »UDBA zavrbovala jednog od svećenika (…) koji je bio izvor njihovih informacija o tome kako Stepinac ‘diše’«. Ime tog svećenika je poznato. Bio je to B. G. Jedno njegovo snishodljivo pismo našao sam i u arhivu javnog tužitelja Jakova Blaževića. Nije istinita tvrdnja Josipa Manolića da »nije bilo pritužbi« nadbiskupa Stepinca na tretman prema njemu. Ubrzo nakon zatočenja u Lepoglavi zatražio je da se baš »zavrbovani B. G.« smijeni i da »pretpostavlja, [da] u zatvoru ima i boljih svećenika«. Nakon toga je 8. studenoga 1946. iz Stare Gradiške doveden mons. Nikola Borić.

Šteta što gospodin Manolić nije donio činjenice iz svojih bilježaka koje je »vodio dugo vremena o Stepinčevim danima u Lepoglavi«. Sigurno bi u njima našao koji trag naredbi Udbe ili vrha KP o okivanju zatvorenika u lance ili o ubojstvu svećenika Stjepana Gabrića. On nije umro od sifilisa, nego je nađen obješen za radijator jer nije htio »plesati po muzici UDBE«. U tim bilješkama sigurno bi pronašao svoje vlastoručno potpisane naredbe o prikupljanju detaljnih podataka o svim zatvorenim svećenicima i redovnicima te posebnim mjerama nad njima. Opisivanje zatočeništva nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi kao boravku u hotelskom smještaju smiješno je i ponovno je izrugivanje žrtve.

U tim bilješkama sigurno bi naišao i na plan UDBA-e da nadbiskupa Stepinca premjesti u franjevački samostan na Visovcu. Kakav sotonski plan! Htjelo ga se unutar samostana okružiti franjevcima doušnicima, na obali otočića stražarima pouzdanicima, a na obalama Krke policijom. Baš je odvažan bio provincijal fra Karlo Nola koji se takvom planu othrvao i ne sluteći da je Kardinal već prije taj plan prozreo i odbio. Kako je i ovdje snažna poruka Nadbiskupova neslomivog duha: »Bolje časno poginuti, nego sramotno ostati!«

Govoreći o pogodnostima koje je Nadbiskup uživao u Lepoglavi valjalo bi već jednom prestati s tumačenjima da je nadbiskup imao na raspolaganju »sanitarni čvor s umivaonikom, WC-om i kupaonicom«, »umivaonik s lavorom«, kad sačuvane fotografije pokazuju da je »imao kiblu za vršenje nužde u prostoriji i sâm ju je čistio«. U svojstvu nadstojnika za sve zatvore RH gospodin Manolić trebao je omogućiti Nadbiskupu spokojno izvršavanje kazne. Naime, sam Nadbiskup je 22. prosinca 1951. izjavio: »Smetalo me neprestano tuljenje tih zvučnika i obavijesti. Jednog dana začepim uši. U jedno stavim nalivpero, a drugo začepim zatvaračem od nalivpera, da mogu nesmetano raditi.«

O tretmanu u Lepoglavi bl. Stepinac je posvjedočio 4. siječnja 1952.: »Rekao sam da je bilo gorkih i neugodnih momenata u Lepoglavi. Ispočetka išao sam na kupanje. Kad sam se jednom zgodom vraćao, sretnem u hodniku robijaše, ali da me ne vide, morali se s jedne i druge strane hodnika okrenuti prema zidu, a ruke skrstiti na leđa. I sada ja prolazim kroz taj ‘špalir’. Kad sam to vidio, rekao sam stražaru: ‘Hvala vam na kupanju, ja se više ovdje ne kupam.’ Svaki dan sam se namjesto toga dobro mokrim ručnikom isfrotirao i dobro je bilo« (Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, Zagreb 2011., str. 57.).

Šteta što gospodin Manolić nije progovorio o eliminaciji i preodgoju zatočenika. Možda ima negdje u bilješkama zabilježen posjet predstavnika Ministarstva unutarnjih poslova iz Beograda koji se čak drznuo Nadbiskupa upitati: »Vjeruješ li još u Boga?«

Gosp. Manolić govori o svojim bilješkama koje bi doista trebalo proučiti ako su prilog istini jednako kao i one koje su popunjavali: Antun Biber-Tehelj, drug Gržetić, Gustav Frangeš, Nikola Naglić, dr. Rade Sunarić, Janko Miljan, Josip Zmazek, Božo Počuća, Ivan Krajačić, Pero Stanešić, Blaž Janošić »Hrvat, dobar čovjek, ali tu nije ostao«, te Manula Glišo, »Srbin iz Like, prvoborac, koji je mrzio nas Zagorce i Hrvate«, kako ga je napismeno 5. studenoga 1993. prozvao Julius Bujanić, stražar u Lepoglavi.

Istina nadbiskup Stepinac se nije pred stranim novinarima tužio na postupak stražara, pa ni na zdravlje koje se iz dana u dan narušavalo do te mjere da je imao želučane tegobe i natečene noge zbog čega mu je njegova rođena sestra Štefanija donosila tablete i mast.

Manolićev iskaz da u Lepoglavi nitko nije trovan pobija upravnik zatvora Stjepan Benček, o trovanju nadbiskupa Stepinca i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH te činjenica da su mnogi zatočenici, poput franjevca Teofila Hana, umirali ubrzo nakon izlaska iz Lepoglave. Štoviše, pušteni su pod nerazjašnjenim okolnostima možda baš zbog predstojeće smrti.

Ja osobno zahvaljujem gosp. Josipu Manoliću što je došao na crkveno sudište koje je ispitivalo i svjedoke u postupku Stepinčeva proglašenja blaženim. Zahvaljujem mu i za pismeni prikaz svoga viđenja Stepinca koji se, nažalost, u mnogočemu razlikuje od tvrdnji koje danas objavljuje.

Iz teksta objavljenoga 8. srpnja 2015., na str. 19., nije razumljivo o kojim »istaknutim medicinskim stručnjacima iz SAD-a, Njemačke ili Hrvatske« Manolić govori. Meni je poznato da su baš sudske medicinske komisije potvrdile da je nadbiskup Stepinac bio zračen i da su u njegovom organizmu [zdjeličnoj kosti] pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena.

Laži u prikazivanju obdukcije i otuđivanje srca nadbiskupa Stepinca

Puno više netočnih detalja Manolić je donio u nizanki (5) »Priča o obdukciji nadbiskupa Alojzija Stepinca«. Već dugi niz godina pripremam knjigu na temu uzroka i smrti bl. Alojzija Stepinca, a nakon Manolićevih tvrdnji u svojim memoarima uočavam da ju je potrebno objaviti čim prije.
Manolić tvrdi da o sudbini Stepinčeva srca i tijeku njegove obdukcije ništa nije znao sve do sredine 1993. »kada je došao do novih spoznaja« njemu do tada »nepoznatih« činjenica u odnosu na obdukciju mrtvoga tijela nadbiskupa Stepinca. Dakle, dobro mu je došao dolazak na crkveno sudište. Za njega je to bilo toliko iznenađenje da je naredio opširni izvid i informativne razgovore o obdukciji nadbiskupa Stepinca te o uhićenju i uništenju njegova srca. Stoga sam zahvalan i drugu Ileju, koji je vodio operaciju »uapšenja« Stepinčeva srca, za dragocjene informacije o tom događaju.

U ovom kratkom osvrtu nije moguće dotaknuti sve Manolićeve iskaze, ali ima onih na koje treba odmah upozoriti jer su pokušaj iskrivljivanja činjenica, direktno blaćenje Crkve i pokušaj prikazivanja humanim jedan destruktivni i nehumani rad jugoslavenske tajne službe koja djelovala radi promidžbe i očuvanja Titova bezbožnog režima. Kao postulator Kauze ovdje s ponosom ističem da je kanonski postupak za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca javnosti obznanio ono što je Centralni komitet KP želio zataškati, a to je prijevremena i požurena smrt nadbiskupa Stepinca.

Zbog prikrivanja činjenica vezanih uz obdukciju nadbiskupa Stepinca nije moguće ustvrditi tko je zatražio balzamiranje: vlč. Mijo Pišonić, tajnik nadbiskupije ili kako Manolić tvrdi Centralni komitet KP. Važna je Manolićeva tvrdnja da je prisustvo predstavnika operativnog centra SDS-a u Zagrebu bilo nužno jer Stepinac ni mrtav nije bio slobodan građanin. Šteta što nije obrazložio što je na obdukciji radilo na desetke Udbaša u hodnicima Zavoda za sudsku medicinu i naoružani pripadnici policije na Šalati. Manolić samo marginalno govori da je bilo »postavljeno osiguranje policije«. Šteta što nije naveo i njihov broj jer je Šalata tada bila opasnija od Krašića koje je toga dana opkolilo preko 600 policajaca u odorama ili u civilu.

Čega se Manolić boji i čega se bojala KP? Kao prvi razlog Manolić navodi da je obdukcija izvršena »da ne bi došlo do falsificiranja nalaza u cilju stvaranja dojma o ubojstvu Stepinca«, i drugi da »netko ne bi uzeo otisak lika kardinala za nekakvu posmrtnu masku koju bi Crkva mogla ‘zloupotrijebiti’« (str. 14).

Kako su mudri i nadahnuti bili gosp. Stjepan Kranjčec (vozač) i kiparica Mila Wood! Oni su, dok je mrtvo kardinalovo tijelo nošeno kroz sakristiju u župnu crkvu u Krašiću, mimo brojne policije koja je čuvala ulazna vrata u crkvu (!), u sakristiji – u tren – napravili otisak posmrtnoga nadbiskupova lica! Baš zbog spomenute mržnje i takvog bezočnog naloga UDBA-e svaka bi hrvatska kuća trebala imati taj Stepinčev lik, to više, što je njegovo tijelo tijekom obdukcije, umjesto da bude sačuvano, razoreno. Drug Opačić koji je u ime SUP-a nazočio obdukciji imao je itekako jasne instrukcije. Manolić ih ili ne zna ili namjerno prešućuje.

Čudi me i Manolićevo neznanje o događajima s obdukcije, kada je baš on vlastoručno potpisao nalog da se, nakon saznanja o »nestanku« Stepinčeva srca, iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koje su bile u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima. Čemu taj strah?

Gospodin Manolić tvrdi: »U remetinečkom zatvoru pronašli smo cjelokupan dosje ‘Stepinac’ koji je ostao pohranjen nekim čudnim razlogom u spomenutom zatvoru«. Uz tu rečenicu može se postaviti više pitanja: zašto je dosje »Stepinac« iz Arhive Ministarstva pravosuđa prenesen u Arhiv Remetinečkog zatvora? Zašto gospodin K., koji je u Petrinjskoj ulici bdio nad četiri kutije dokumentacije o zatočenom nadbiskupu Stepincu, nije Katoličkoj Crkvi omogućio uvid u spomenutu dokumentaciju? Tko je onemogućio da se izvrši naredba predsjednika Franje Tuđmana o predaji Zagrebačkoj nadbiskupiji Stepinčevih pisma koja su mu vjernici slali dok je bio zatočenik u Lepoglavi? Nijedno od tih pisama nije nadbiskupu Stepincu uručeno ni prije Špirančeve cenzure, ni poslije cenzure II. Odsjeka UDBA-e u Zagrebu.

Gosp. Manolić, govoreći o liječnicima koji su bili u secir-sali, spominje da je tu bio i »izvjesni dr. Gruenhold ili Grünwald«. To nije točno. Dr. Grünwald je bio naknadno pozvan, nakon što je obdukcija već započela zato što se tražila njegova stručna pomoć.

Iznenađuje da Manolić spominje nekog liječnika iz Šarengradske, »liječnice Vukobratović ili slično«. To nije bio Vukobratović nego dr. Miroslav Medur rodom iz Jaske kojega je savezno izvršno vijeće Jugoslavije slalo u Krašić na čelu komisije koja je trebala pregledati bolesnog nadbiskupa Stepinca. On se čak i predstavio Nadbiskupu kao sin dr. Medura koji je od djetinjstva bio Nadbiskupov znanac.

No, poznavajući perfidiju vlasti, Nadbiskup je odbio da ga ta komisija pregleda. Želim ipak istaknuti da je taj dr. Miroslav Medur u razgovoru sa mnom, u »Kaptolskoj kleti«, u najzadnjoj sobi, prema osobnom izboru okrenut leđima prema ulaznim vratima, na moj upit: »Kako prosuđujete današnju agresiju na Republiku Hrvatsku i onu mržnju kojom se komunistički režim oborio na nadbiskupa Stepinca«, vjerojatno bez znanja Josipa Manolića i drugih njegovih suradnika izjavio: »Ona mržnja koja se po završetku Drugoga svjetskog rata usmjerila na hrvatski narod i nadbiskupa Stepinca i ovaj nemili rat danas (1991-1994.) proizlazi iz istog srpskog gena.« Dr. Medur je kao liječnik i suradnik UDBA-e sigurno znao što govori.

Višestruko spominjanje balzamiranja mrtvog tijela nadbiskupa Stepinca u Manolićevim tvrdnjama zvuči kao izraz poštovanja prema Nadbiskupu i Katoličkoj Crkvi zato što tijelo nadbiskupa Stepinca uopće nije balzamirano niti dobro konzervirano. Štoviše, posmrtni procesi, uslijed uštrcane tekućine u vene njegova mrtvog tijela pospješili su razaranje njegovog mrtvog tijela, a ne očuvanje. O tome, ali i o izuzimanju tjelesnih organa nadbiskupa Stepinca i njihovom bacanju u kanalizaciju, opširnije ću govoriti u najavljenoj knjizi.

Značenje saborske osude sudske presude nadbiskupu Stepincu

Pri kraju svoga osvrta želio bih se s osjećajima kršćanskoga opraštanja, ali i čuđenja, upitati je li pokop nadbiskupa Stepinca »bez srca« samo čin vrijedan osude ili i sudski postupak zbog načina kako je srce otuđeno i uništeno?
Naime, gosp. Manolić opširno govori »o svojim saznanjima s obdukcije«. Ona su posve drugačija od izjava liječnika koji su istoj nazočili i vršili je, liječnika nadbiskupa Stepinca i dr. Petra Grünwalda koji je, iz poštovanja prema hrvatskom narodu želio sačuvati Stepinčevo srce kao najdražu relikviju. On je »radi toga morao pobjeći iz Zagreba i preko 40 godina živio u Njemačkoj sakrivajući se da ga UDBA ne pronađe i likvidira«.

Manolić želi UDBU prikazati kao izvršitelja jednoga naloga i kao da njeni suradnici, a među njima je i on, nemaju nikakvih odgovornosti za izvršeno zlodjelo. Drug Joža Guštin koji se hvalio da je »osobno spalio Stepinčevo srce u nekoj peći Doma zdravlja RSUP-a i Šarengradskoj ulici u Zagrebu« sigurno nije izvršio čin pijeteta prema zemnim ostatcima jednoga čovjeka ni junačko djelo prema hrvatskom narodu za koje bi zavrijedio pohvalu ili možda čak i državno odlikovanje.

Naime, Manolić manipulira činjenicama. Cijelu priču o »otuđenju srca« izmišlja i konstruira prema pripovijedanju svojih sudrugova iz UDBA-e. U krivotvorenju povijesnih činjenica čak je izmislio i dva puta, u kratkom tekstu, ponovio da je vlč. Mijo Pišonić »platio Palmoviću, Volariću i Grünwaldu ili Gruenholdu da srce sakriju« te da služba RSUP-a »nije postavljala pitanja vraćanja novca koji su Palmović, Volarić i Gruenwald navodno primili od Pišonića što su navodno ‘sklonili’ srce« (str. 15.). Što je »navodno«, ne mora biti istinito. To Manolić gubi iz vida. Činjenica je, a to je Palmović potvrdio i kod ekshumacije tijela bl. Alojzija Stepinca godine 1994., kao i dr. Grünwald, da nitko nije primio nikakav novac niti je bilo što plaćeno za Stepinčevo srce.

Štoviše, Palmović nije ni znao da je srce otuđeno, dr. Volarić je to odbio učiniti, dr. Bogičević je bio osobni liječnik i takva mu se ideja nije nikako svidjela, tim prije što je bio pod nadzorom UDBA-e. Srce je na poticaj vlč. Pišonića kao »najdražu uspomenu hrvatskom narodu« sačuvao dr. Petar Grünwald, »Hochdeutscher«, koji sâm kaže da s tim »balkanezima«, komunjarama, nije imao ništa. Dapače, potvrdio je da je cijeneći žrtvu hrvatskog naroda i progon nadbiskupa Stepinca, tom narodu želio sačuvati njegovo srce kao svetu relikviju da ne bude bačeno u kanalizaciju kao drugi unutrašnji organi.

Manolić krivotvori tijek zbivanja oko sudbine srca kardinala Stepinca. Naime, dr. Grünwald je srce kardinala Stepinca predao vlč. Miji Pišoniću, tajniku Zagrebačke nadbiskupije i to srce bilo je nekoliko dana u Nadbiskupskom dvoru, a nekoliko dana čuvalno je u jednom samostanu. Kad je UDBA saznala za čuvanje Nadbiskupovog srca, prisluškujući razgovor vlč. Pišonića s osobom koju je u jednom zagrebačkoj bolnici zamolio za potrebnu tekućinu (konzervans), došla je i pod prijetnjom nadb. Šeperu naredila da preda srce. Dakle, ono nije bilo pohranjeno u sudskoj medicini na Šalati, kako insinuira Manolić, nego je nasilno otuđeno kao već sačuvana relikvija.

Zanimljiva je interpretacija gosp. Manolića o smrti Mije Pišonića. Naime, Manolić tvrdi da je Pišonić »poginuo u prometnoj nesreći kod Brodskog Stupnika«. Činjenica je posve drugačija. Kad je nadb. Šeper shvatio ulogu vlč. Pišonića u odnosu na zahtjeve UDBA-e, odlučio ga je poslati u Rim na dodatni studij. Kad je UDBA to saznala, organizirala je prometnu nesreću u Stupniku kod Zagreba u kojoj su poginuli vlč. Pišonić [UDBA mu zatvorila usta!] i još dva bogoslova koji su doskora trebali biti zaređeni za svećenike, a išli su na proslavu Svetkovine Srca Isusova u Hrvatskom Leskovcu.

Crkva nije zadovoljna odlukom Hrvatskog sabora

Pri kraju druge nizanke o Stepincu, u Jutarnjem listu objavljeno je i Manolićevo viđenje poništenja sudske presude koju je vrhovni sud NRH 11. listopada 1946. izrekao nadbiskupu Alojziju Stepincu. Ono što izaziva dodatno čuđenje jest Manolićeva manipulacija o poništenju, odnosno osudi sudske presude nadbiskupu Stepincu .

Naime, Stepinac je osuđen u ime naroda, a zastupnici naroda u Saboru osudili su tu sudsku presudu. Manolić i u ovom segmentu svoje knjige manipulira činjenicama jer je nadbiskup Stepinac doista tražio poništenje »sramotne presude i obnovu sudskoga postupka«, koja mu nije bila omogućena za života. To Manolić priznaje, ali u svom iskazu navodi da je »Tuđman zatražio Vladimira Šeksa da pripremi prijedlog deklaracije o nepravednoj osudi kardinala Stepinca koju će sabor usvojiti« (str. 15.). U čemu je manipulacija činjenica? Dr. Nedjeljko Mihanović, predsjednik Hrvatskog sabora svjedoči: »Ja sam bio član saborskog odbora u kojem je sjedilo 14 članova. Kad je došao jedinstveni prijedlog da se osudi komunistički postupak prema Hebrangu i Stepincu ja sam se suprotstavio tome jer ovo ne ide zajedno, to su dva svijeta. Hebrang je boljševik, a Stepinac je svetac.

Hebrang je kao član Centralnog komiteta 1946. govorio o Stepincu (vidi Politika) kao i Blažević, dakle on je bio za osudu nevinoga, kako sada ta dvojica mogu ići zajedno. Stoga sam tražio dati obrazloženje da Hebranga i Stepinca treba pisati odvojeno. Šeks me napao: ‘Nedjeljko, što to radiš?’ A ja sam odgovorio: ‘Radim ono što je pametno i pravedno i u tom vidu ću napisati obrazloženje. Ta dva čovjeka dva su svijeta i ne idu zajedno.’ Šeks me tužio Tuđmanu. Kad sam se pojavio Tuđman me preduhitrio riječima: ‘U čemu je stvar?’ ‘Predsjedniče ljevica će nas ismijati, ako ovu dvojicu izmiješamo.’ I nakon što je saslušao moje obrazloženje reče: ‘Neka se pišu dvije deklaracije.’ To svoje mišljenje on je javio Šeksu«.

Dakle, deklaracije je pisao Vladimir Šeks, a obrazloženje akad. Nedjeljko Mihanović. Šeksova je nakana bila, u skladu sa svojim starim političkim osjećajima i nastojanjem da stekne simpatije Račana i SDP-a, donijeti jednoglasnu osudu. Nakon što je akad. Mihanović pročitao obrazloženje pristupila mu je Milanka Opačić i rekla: »Dobro je to, ali je pisano suviše ostrašćeno.«

Kako pomiriti Manolićevo pripovijedanje o obnovi sudskoga postupka kad je predsjednik Tuđman kardinalu Kuhariću obećao i potvrdio da će nakon uvida u sudske spise biti doneseno poništenje sudske presude iz godine 1946. Radi povijesne istine trebalo bi otkriti razloge, a Manolić to u svojoj knjizi nije htio učiniti, koji su utjecali na predsjednika Tuđmana da se ne poništi spomenuta presuda, a donese samo osuđujuća odluka.

U zaključku se pitam kakva bi to bila obnova suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu uz suce »komunjare«, sinove i kćeri od brojnih sudaca koji su »u ime naroda«, (čitaj KPJ), nakon Drugoga svjetskog rata sudili svima koji nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti zločinačku ideologiju i režim KP. To bi bila samo lakrdija kakvima nazočimo i danas, a stvorila bi i bezbroj novih proturječnosti. Stvaraju ih i ova Manolićeva knjiga i nizanke u Jutarnjem listu. Dok otkrivaju frizirana iskustva samoga pisca, istodobno su novi da se izvrtanjem činjenica jedan nehuman režim i zločinačka UDBA humaniziraju. Manipulacija pak dokumentacijom o nadbiskupu Stepincu u Lepoglavi i s obdukcije njegova mrtvog tijela, te Sudskim stupom, iz kojega su »drugovi« izuzeli 75 dokumenata i preslagivan je 1983. i 1984. godine, ipak ne može pobiti istinu.

U ovom kratkom osvrtu činilo mi se potrebnim upozoriti na te manipulacije jer svojim lažnim tvrdnjama nastavljaju blatiti »najsvjetliji lik Crkve u Hrvata«, bl. Alojzija Stepinca, prekrajati povijest i zbunjivati hrvatski narod.