Neka se čuje i druga strana: Vinko Žuljević Klica bio je heroj Domovionskog rata

Pisati o jednoj osobi tako burnog života kakav je je bio pokojnog  Klice, a ne poznavati ga pobliže nije moguće na jedan nepristran način. No kako se upravljana  hrvatska  “javnost” povodom njegove nedavne pogibije nad njime dobrano izbljuvala (čast iznimkama!), i to kombinacijom perfidnog djelovanja javnih glasila (tzv. “medija”) i unutarhrvatskih, malograđanskih, nedržavotvornih i podpirivanih predrasuda prema  našim bosanskim Hrvatima, dozvoljavamo si dati riječ i i onoj  drugoj strani:

Klica je rođen u čestitoj, djecom obdarenom hrvatskoj obitelji u Hrasnici kraj Bugojna.  Kao dječak morao je sa sestrom dijeliti jedne cipele, kako bi mogao odlaziti u školu u  Bugojno. Njegov djed Ilija, srčan i ponosan Hrvat s Biokova, nepokorivi ustaša, nakon  1945. skrivao se pet godina kao “škrapar”. Nakon uhićenja odležao je robiju u Brozovim  kazamatima.

Djed Ilija i obitelj skrivaju i hrane “Bugojanske junake” 1972. g., unatoč stalnim udbaškim nadzorima: Vođa “Bugojanaca”, Ilija Glavaš  rodom je iz  obližeg sela Lužani: Nije Bugojno baš slučajno izabrano za dizanje ustanka protiv ondašnje Srboslavije.

Da nije vožd Sloba ’91. pokrenuo rat za stvaranje velike Srbije, Klica bi danas  možda bio profesor  biologije, koju je studirao, u Bugojnu, Sarajevu i Zagrebu.

No u stanju ugroze opstanka netom osamostaljene “susjedne” države Hrvatske bez kalkulacija taj vrli “Bosanac” hrli u njenu obranu, juriša na tenkove kod Zadra (dok su se mnogi današnji hrv. bljuvatori, vlastodržci i moralisti  skrivali čak i u inozemstvu) kao pripadnik  legendarne 4. gardijske brigade. U HV postiže čin brigadira.

A kada su se ratni oblaci nadvili nad njegovom rodnom Bosnom, odlazi bez predumišljaja na bugojansku bojištnicu, gdje postaje zapovjedni antiteroristčke bojne “Garavi”, zaslužuje čin pukovnika. Nakon pada  Bugojna Klicina bojna postaje dio Kažnjeničke bojne, kojom je zapovijedao Mladen Naletelić Tuta.

Klica, koji je uvijek išao ispred svojih bojovnika, 1994. na kupreškoj bojištnici ostaje bez desne noge od četničke nagazne mine. Pri punoj  svijesti voze ga do bolnice u Splitu.

Jadno je bilo gledati kako istražna policija u životnoj borbi odpalu protezu Klicine desne noge nije našla za  shodno pokriti uz mrtvo tijelo.

A nije Klica sam krvario za Hrvatsku: Njegova braća, rodbina prijatelji sudjelovali su u tome, dok mnogi danas pošteni…, pametni i utjecajni to  nisu. Oni su se borili, krvarili, patili za državotvorni san plejada hrvatskih naraštaja: Slobodnu, ponosnu, socijalno pravednu i sretnu državu Hrvatsku.

Hrvatska se branila u BiH! Tko će nas braniti u, ne daj Bože, idućem obrambenom ratu, nakon što je nakon prošlog više  od polovice Hrvata nestalo iz BiH? Tko će biološki, kao do sada, ublažavati bijelu kugu uže Hrvatske?

Marljivi hrvatski živalj BiH otišao je po cijelom svijetu, gdje ih cijene i poštuju  zbog marljivosti, uljudnosti i izvornih obiteljskih vrlina. No uža Hrvatska, i njihova matična domovina, nerijetko ih primjereno ne vrijednuje, omalovažava, no  vrijednuje tim više one koji su se protiv nje svakom prigodom borili.

Bojovnik, invalid, čovjek koji je u najtežim ratnim okolnostima vodio svoje ljude, postaje zaštitarski poduzetnik u Mostaru, zapošljava malo po malo sve više razvojačenih branitelja u okonostima kada posla  i kruha nema, a potreba za zaštitom dobara velika. Kada u BiH raste muslimanski pritisak na Hrvate, svoje poduzeće preseljava u Zagreb.

Poslovati u današnjoj Hrvatskoj je izrazito težko: Klica je imao  puno dužnika, konkurenata, zavidnika. Miljenik naših naslijeđenih društvenih stuktura nije bio.

U takvom okruženju dolazi se i do neželjenih okolnosti koje nameću svoju i neželjenu dinamiku. Kako i koliko se  Klica u tome snašao “službeni mediji” i strukture tumače na svoj, poznati način, ali jesu li oni vjerodostojni – ili su samo instrumentarij upravljane  krize na niskoj razini (Davor Domazet Lošo)? Može li se vjerovati sredini u kojoj se “Sanaderi” proizvode, postavljaju i odkrivaju po nečijoj političkoj potrebi, u kojoj se društveni događaji kontrolirano i  smišljeno proizvode?

Kako perfidno i bezsramno  “mediji” (Večernjak, Jutarnji,…) izvješćuju  kako se na Klicinom sprovodu okupilo tek nekoliko stotina ljudi – a  samo na karminu je došlo 1100 ljudi, što je samo dio onih koji su  bili na pokopu. Kome je to i zašto u interesu? Zašto se želi prikriti  kako je Klica imao mnoštvo prijatelja iz svih slojeva hrvatskog društva? Čija je to u današnjoj Hrvatskoj računica?

Koliko će se hrvatska policija uopće potruditi pronaći Klicine ubojice?

Pa onda pišu kako ga sudske vlasti BiH imaju na popisu za  gonjenje zbog ratnih zločina. Koje to vlasti, zar one koje uoči eksodusa 13 000 Hrvata u Bugojnu ’93. u dva sata ujutro minobacačkim minama razaraju dom njegove mnogočlane obitelji, kalkulirajući time kako  će svi ukućani poginuti.

Samo božjom providnošću obitelj u zadnji čas napustila svoj dom gledajući kako u razornom plamenu u  mukama ugiba urlikajuća stoka, nestaje sve što nije stalo u njihov  svježanj za bijeg. Zar one vlasti koje su nakon toga u bugojanskom  stadionu podlo mučile stotine Hrvatica i Hrvata, sprovodeći silovanja,  duševna i tjelesna razaranja hrv. zatočenika? Među tim mučenicima  bilo je i članova Kličine obitelji.

Klica je bio srčan i borben čovjek, svojedobno boksački prvak BiH. Kao takav nokautirao je svoga učitelja, opalio šamarčinu svojojoj  profesorici, kasnijoj četnikuši Biljani Plavšić i to sve skupo plaćao. No ljudi koji  su ga poznavali doživljavali su ga kao brižnog brata, oca, muža, čovjeka socijalno osjetljivog, krajnje pouzdanog i odanog.

Može li današnja  hrvatska javnost dati pravičan sud o tom čovjeku? Takva kakva je – zasigurno ne.

Neka mu dragi Bog, kao i svima nama, sada pravedno sudi.

Marica K./Foto: privatni album