Miro Barešić je rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. od oca Jure i majke Vjere. U Šibeniku je proveo djetinjstvo, a kad je odbio služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava, osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971. godine.
Njih dvojica su ušla u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije je jedino bio zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao da se preda, Rolović je izvukao pištolj i pucao. Policijska rekonstrukcija je pokazala da je Rolović pucao prvi, ali je u pucnjavi bio teško ranjen. Umro je nakon 8 dana.
Brzo nakon upada u zgradu veleposlanstva na ulici se okupio veći broj ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona da se policija približava shvatio je da će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu.
Uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je vani. Kad je policija zatražila da se predaju, oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata. Uhićeni su bez otpora.
Kad su privođeni s mjesta zločina nekoliko televizijskih postaja je već snimalo cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeo vikati “Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”, “Živila Nezavisna Hrvatska” i “Živio Ante Pavelić” dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.
Osuđeni su 10. rujna 1971. od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 g.), Marinko Lemo (2 g.) i Stanislav Milićević (2 g.). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru, a Udbini suradnici čak su i u zatvoru pokušala izvršiti atentat na Barešića.
Nakon godinu dana, 15. rujna 1972., grupa hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm. Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov.
Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 g. i na kraju pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.
U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahoma Cityiju, tražio je da se istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna tijekom proglašenja pobjednika.
S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj 16. svibnja 1980. U zatvoru se prema Barešiću ponašalo na najbrutalniji način, a zbog najave da bi mogao biti izručen Jugoslaviji štrajkao glađu preko 50 dana. Nakon toga Švedske vlasti su odlučile kako ga neće izručiti Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. Nakon što se 7. rujna 1985. oženio sa suprugom Slavicom 10. prosinca 1987. protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.
Pod imenom Božidar Smotalić 12. srpnja 1991. se vratio u Hrvatsku. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj od prvih akcija na području Zadarske župani samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Okolnosti pogibije ni do danas nisu posve razjašnjene.
Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševac pod imenom Ante Katić. To je napravljeno kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral. Njegovi posmrtni ostatci 26. lipnja 1992. premješteni su u grob u aleji branitelja na Mirogoju te je posthumno promaknut u čin bojnika.
Nova formalna istraga o pogibiji Mire Barešića pokrenuta od strane Državnog odvjetništva 2012. godine. Šibenčanin Stipe Jukić je sa suborcem Marijom Barišićem nedavno je objavio knjigu „Hrvatski vojnik Miro Barešić nije ubijen u okršaju sa Srbina nego je likvidiran u smišljenoj zavjeri“.
Jukić tvrdi da Barešića nisu ubili Srbi, nego su ga ubili oni koji neprestano vladaju Hrvatskom još od vremena Jugoslavije.„Miro Barešić ubijen je jer previše znao, ubijen je kako bi Perković i slični zavladali Hrvatskom“, tvrdi Jukić. Bilo kako bilo, Barešićeva smrt i dan danas je ostala jedna od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.
M. Marković/foto:screenshot
