NIKOLA ŠTEDUL je beskompromisni borac za hrvatsku državu, njenu neovisnost i slobodu. Kao predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta u listopadu 1988. u Škotskoj je preživio atentat Udbina vodećeg kilera Vinka Sindičića, koji je mu je u glavu i tijelo ispalio šest hitaca iz neposredne blizine, od čega dva u lice. Značajni je sudionik Domovinskog rata.
Živeći u emigraciji, u kojoj se aktivno bavio politikom, naučio je puno o vrijednosti demokracije i njenom utjecaju na napredak naroda i države. Zbog toga ga držimo respektabilnim sugovornikom o hrvatskim aktualnim temama, raščlambi razloga koji su nas doveli na rub ponora i šansama za stvaranje ljepše i vedrije budućnosti našega naroda i njegove države. Razgovor smo započeli pitanjem o “vrućoj temi” uvođenja hrvatskog bojnog pokliča u modernu Hrvatsku vojsku.
Podigla se orkanska bura glede inicijative uvođenja pozdrava – Za dom spremni (ZDS) u HV. Vi ste jedan od potpisnika ove inicijative. Zašto ste potpisali taj zahtjev?
– Zato što je pitanje opstanka današnje Hrvatske, na svakome mjestu i u svakoj prigodi rušiti okove koji nam se nameću. Nisam ja toliko vezan za taj pozdrav niti držim da je to naročito važno pitanje nacionalnog identiteta hrvatskoga naroda. U inicijativi sam vidio mogućnost svojevrsnoga otpora naroda protiv sve snažnijega stiska i krivnje koja nam se nameće neprekidno cijelo prošlo stoljeće, pa evo i danas, kada imamo samostalnu državu.
Inicijativa je zborski osuđena. Osudili su je i Predsjednica i HDZ, a što je najveće iznenađenje, i gotovo svi poznati desni komentatori u medijima.
– Nisam ni očekivao da će inicijativa dovesti do toga da ZDS bude ozbiljno razmotren kao mogući službeni pozdrav HV-a. To u ovom trenutku i za ovu inicijativu nije ni bitno. Ali bitno je nešto drugo. Ova panična reakcija i osuda otkriva da u našem društvu još uvijek snažno prevladava duševna i moralna deformiranost koja je nastala dugogodišnjim življenjem pod uvjetima totalitarnog i despotskog režima. Doduše, nisam očekivao tako grubu i neodmjerenu reakciju Predsjednice prije svih, jer ona je pokazala i neke druge kvalitete. Ali nisu me iznenadili, kako Vi kažete, desni komentatori. Jer, siromaštvo duha tjera ljude da se najprije dodvoravaju i izjašnjavaju onako kako smatraju da bi to neki “viši autoriteti” od njih željeli čuti. A takav pristup životu redovito i neizbježno vodi do gaženja vlastitog dostojanstva. Problem je u tomu što na taj način ne gaze samo po svom nego i po dostojanstvu naroda u ime kojega govore.
Jeste li vi ustaša?
– Dajte, molim Vas. Ja sam se, doduše, učlanio u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) odmah nakon što sam 1956. ilegalno prešao granicu. Tu je organizaciju upravo te godine utemeljio i predvodio poglavnik dr. Ante Pavelić. Bilo mi je 19 godina i smatrao sam da mi je bila dužnost pridružiti se organizaciji koja je, po mojem tadašnjem saznanju, jedina isticala jasan cilj oslobađanja Domovine. Sebe sam u svemu tome vidio samo kao budućeg hrvatskog vojnika. Niti u snu nisam očekivao da ću se ikad i na bilo koji način baviti politikom. Ipak, ubrzo sam shvatio da je Pavelić i njegov program stvar prošlosti. Napustio sam HOP dvije godine kasnije kad sam 1958. došao u Australiju. Hrvatski oslobodilački pokret je ostao kao organizacija životariti i nakon što je Pavelić umro, vršeći postupno sve više neku društvenu, a sve manje političku ulogu. Ustaštvo su održavali na životu oni koji su uporno nastojali ostati u svijetu prošlosti i fikcija.
Kakav je utjecaj tih ljudi u iseljeništvu? Biste li Vi mijenjali na hrvatskim domovima i institucijama Poglavnikovo ime?
– Politički utjecaj tih ljudi je beznačajan, iako se stječe dojam zbog glasnosti da je pretežit. Ljudi se u golemoj većini danas poistovjećuju s nastalim promjenama koje su se ovdje dogodile i s Domovinskim ratom, s Tuđmanom i samostalnom Hrvatskom. Glasnost ustaštva je slična javnoj percepciji koju stvaraju u Hrvatskoj navodni ljevičari, odnosno neojugoslaveni i neokomunisti, koji zbog dominacije u medijima izgledaju jako brojni i moćni, iako nisu brojni, a moćni su samo onoliko koliko im se dopusti. Mislim da nije potrebno zamarati se s činjenicom da su na hrvatskim domovima još uvijek izložene Pavelićeve slike i njegovo ime. To je sada više stvar folklora nego politike.
Je li bilo razdoblja kada je bilo pozitivno biti i ustaša?
– Bilo je, naravno. U prvom redu biti ustaša 1941. značilo je biti dragovoljac, ustati u obranu svoje domovine koja je bila pod udarom velikosrpskog četništva u sprezi s fašističkom Italijom s jedne strane, i s druge strane pod najezdom partizana predvođenih komunističkom, odnosno boljševičkom partijom čiji cilj nije bio borba protiv njemačkog okupatora nego u prvom redu protiv netom stvorene NDH-a. Dakle, ustaše su bili dragovoljci upravo kao što su to bili naši momci 1991. godine. Kasnije, cijelo vrijeme državnoga terora koji je Jugoslavija provodila protiv iseljeništva, biti ustaša, što god to značilo, bio je i izraz otpora tome teroru i neka klica, kakve takve hrvatske državnosti. Međutim, ne samo ja, već i mnogi drugi ljudi u iseljeništvu, shvatili smo da to nije izlaz, jednostavno zbog toga što dio baštine Ante Pavelića i NDH nije bio prihvatljiv suvremenoj civilizaciji. Treba jasno razlučiti ustaše kao dragovoljce, kao vojnike u službi obrane svoga naroda i domovine, od loše politike i nesposobnog režima.
Na što točno mislite?
– Ne može nitko normalan i razuman braniti i promovirati rasne zakone, na primjer, niti progon i ubijanje ljudi samo zato što su druge rase, nacije ili vjere. A toga je bilo i nikakve posebno teške okolnosti, kojih je svakako bilo, to ne mogu opravdati. Identificirati se s tim izrazito neljudskim ponašanjem na bilo koji način, značilo je potvrđivati velikosrpsku propagandu i strateški štetiti budućnosti hrvatskoga naroda.
Dio stalnih medijskih komentatora, ali i političara navodne desnice zagovaraju tezu da se na srpske provokacije ne treba trošiti energija. Treba li uopće davati pozornost Pupovcu, srbijanskom državnom vodstvu i SPC-u?
– Ne samo da treba, nego je to životno važno. Kada ste već spomenuli ovu peticiju koju sam potpisao, nemojte zaboraviti da je mjesec dana prije grupa akademika, biskupa i vrhunskih znanstvenika na čelu s Pečarićem i Marušićem, poslala Akademiji zahtjev za nacionalnom obranom i verifikacijom potpune slobode znanstvenoga istraživanja. Tu sam peticiju također potpisao, ali to glavnim medijima i komentatorima, naravno, ne odgovara isticati, jer bi to javne i političke polemike svelo na egzaktan i činjenični teren. A činjenice bi potpuno razorile monopole na tzv. istinu, koju svi oni brane medijskim i političkim nasiljem.
Možete li biti konkretniji?
– Mogu. Ako u ruke znanstvenika, ne samo hrvatskih, nego uglednih imena iz cijeloga svijeta, hrvatska država političkom voljom i odlukom prepusti najvažnija pitanja iz naše povijesti, kao svojevrsnu univerzalno prihvatljivu arbitražu, brzo će prestati špekulacije i laži. Tada dio navodnih stručnjaka na hrvatskim sveučilištima koje ovih dana konzultiraju kritičari inicijative ZDS, kao Klasić, Puhovski, Rimac i slični, neće imati posla. Ti bi ljudi imali nekakav javni kredibilitet kada bi podržavali zahtjev za slobodom znanstvenoga istraživanja, pa bi i njihova kritika inicijative ZDS bila relevantnija. Današnji svijet usprkos svim slabostima, javno ne smije, niti se usudi osporavati znanstvene činjenice. Ako Srbija i oni koji u Hrvatskoj rade za nju i njene interese nisu to u stanju prihvatiti, lako će ih biti prikazati kao nesolidne partnere u svijetu, a u Hrvatskoj im spriječiti djelovanje. To se inače odnosi, ta inicijativa na sve sfere društvenoga života u Hrvatskoj. Mi nikada ne bi bili u ovakvom teškom društvenom i političkom stanju, a to je temelj sveukupne krize, da se poštuju načela odlučivanja koje koristi suvremeni i razvijeni svijet.
Vratimo se na trenutak hrvatskom iseljeništvu. Koliko ono danas može biti korisno i pomoći Hrvatskoj u rješavanju problema s kojima se susrećemo?
– Onoliko koliko to uspije i želi organizirati današnja hrvatska država. Ni više, ni manje. Ne možete očekivati od milijuna Hrvata diljem svijeta da oni sami od sebe, bez ikakvog jedinstvenoga cilja i organizacije, budu optimalno korisni svojoj matičnoj zemlji. I najbolja skupina igrača mora imati izbornika i trenera, inače njihove pojedinačne vrijednosti, koliko god bile neupitne, neće donijeti željeni rezultat.
Što ih priječi u organizaciji? Nemamo li Hrvatski svjetski kongres, razne ustanove, inicijative, pa čak i političke stranke u iseljeništvu?
– Sve to može u nekom vrlo malom segmentu učiniti neki mali iskorak, ali bez izravnog pristupa i jasnoga cilja hrvatske državne politike, hrvatsko iseljeništvo će se sve više odnarođivati. A današnja Hrvatska već odavno čini sve da upravo tako i bude. Ne očekuje, valjda, netko razuman u Hrvatskoj da će ljudi koji su odgojeni u demokratskim zemljama, koji nisu bili taoci komunističkih krivotvorina, danas imati nekakvu sklonost antifašizmu koju zagovaraju nositelji najviših funkcija komunističkoga režima, nerijetko i osobno odgovorni za strahote koje je činio, a u Hrvatskoj su takve snage praktično dominantne.
Uzmite nadalje primjer s izbornim pravom. To je neotuđivo ustavno pravo svakoga državljanina jedne zemlje, a RH ga je onemogućila milijunima svojih državljana. O tome se svijet već odavno izjasnio, o tome postoje i presude najvažnijih međunarodnih pravnih institucija. Navest ću primjer sudske odluke suda u Strasbourgu donesene 2010. godine u predmetu Sitaropulos/Grčka. Primjer sam našao u znanstvenome radu profesora Marca Gjidare, profesora emeritusa Sveučilišta Paris, jednoga od najcjenjenijih svjetskih znanstvenika kada su u pitanju izborni i politički procesi.
Ukratko, država je pred međunarodnim zakonima dužna osigurati svakom svome državljaninu i formalno i praktično korištenje izbornoga prava. To se izravno odnosi na tumačenje članka 3. dopunskog Protokola br. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud u Strasbourgu htio je ojačati istinski demokratski značaj parlamentarnih izbora. U toj odluci sud je istodobno priznao pravo nadzirati i kazniti nedostatke zakonodavca prema međunarodnim obvezama države. A podsjećam, Hrvatska je potpisnica te Konvencije i baštini njena prava i obveze kao članica EU-a. Samo je pitanje dana kada će neki Hrvat u inozemstvu, zbog toga što mu je zakonodavac omogućio izborno pravo – pod uvjetom da putuje tisuće kilometara od prebivališta do izbornoga mjesta, zatražiti svoja prava pred Sudom.
Kako bi se takav slučaj mogao odraziti na RH? Zapravo, što iz ovoga treba naučiti?
– Gledajte. Po državnoj statistici RH-a, danas u svijetu živi oko tri milijuna ljudi koji se deklariraju kao Hrvati. Izborni proces je napravljen i ozakonjen tako da u najboljim okolnostima na izbore za hrvatski parlament ili za predsjednika države može u iseljeništvu fizički i praktično izaći stotinjak tisuća ljudi. To jasno znači da je milijunima ljudi, usprkos zakonske deklarativnosti, praktično država ostalim svojim aktima i zakonima, onemogućila temeljno ljudsko pravo – pravo izbora. Drugi akt koji je u suprotnosti s međunarodnom pravnom i političkom teorijom, je suspenzija vrijednosti glasa. Naime, otprilike dva milijuna ljudi može svoj glas rezultirati izborom tri zastupnika, a imate s druge strane zastupnike koji uđu u Sabor s nekoliko stotina glasova. Takva gruba diskriminacija, vjerojatno, ne postoji nigdje u svijetu. To je protuustavno i od demokracije pravi lakrdiju.
Kako to promijeniti?
– Prvo, nužna je svijest da je promjena neophodna. Jer, ne smije se nitko zavaravati da je ovakav zakonski okvir samo neznanje. Nije, nažalost. Nisu moguće promjene u Hrvatskoj sve do onoga trenutka dok na sudbinu zemlje ne budu utjecali svi njeni prirodno zainteresirani građani. To vam je kao i pravo raseljene obitelji na imetak njihovih djedova ili očeva. U civiliziranom svijetu je neupitan standard da sva djeca, cijela obitelj, bez obzira tko gdje živi, mora donositi odluku o naslijeđu svojih otaca. Tako vam je i s Hrvatskom. Ona danas naizgled pripada današnjim naraštajima, ali naslijedili smo je od prethodnih i ostavit ćemo je budućim generacijama. To je golema odgovornost. Osobito kad se uzme u obzir kakve im enormne dugove ostavljaju tzv. političke elite svojom neodgovornom politikom.
Da bi se to provelo, očito je nužno mijenjati Izborni zakon?
– Ne samo Izborni zakon. Promjene u Hrvatskoj moraju biti višeznačne, moraju poći od ozbiljnih istraživanja najumnijih ljudi u zemlji koristeći znanja iz svijeta, a onda na tome postići nacionalno suglasje. Tada treba promijeniti Ustav i njime trajno, odnosno trajnije usmjeriti hrvatsku državu. Naši izborni zakoni se kreiraju ovisno o interesima političkih takmaca, kao na tržnici. O tome u svijetu postoji cijela znanost i iskustva najrazvijenih zemalja svijeta. Izborni zakon je u svim civiliziranim zemljama zapravo uvijek bio jedan od ključnih pokazatelja razvoja državnosti.
Ne znam što se izučava na našim sveučilištima, ali dovoljno je samo pročitati udžbenički prikaz razvoja izbornih sustava njemačkoga znanstvenika Dietera Nohlena, vjerojatno najvažnijeg svjetskoga autoriteta iz tog područja i vidjeti, na komparativnoj analizi razvoja izbornih sustava u najrazvijenijim državama svijeta, da je izborno zakonodavstvo uvijek bilo kanal, pravac razvoja državnosti, a državnost zapravo izraz usuglašenih nacionalnih interesa za jedno dugoročnije razdoblje. Dobra praksa i teorija ukazuje na to, a mi u Hrvatskoj vodimo rasprave o tome je li međunarodni zločinac Tito temelj naše državnosti.
Tko to ometa u Hrvatskoj?
– Nažalost, čini mi se svi najvažniji politički čimbenici. HDZ je uveo iseljenu Hrvatsku u izborni proces, ali u startu pogrešno. Bez obzira što je tada bilo moguće izabrati na listi za dijasporu, kako se kod nas zvala, dvanaest sabornika. No, pri ovome je sama brojka nebitna. Tada je ona HDZ-u odgovarala, a kasnije je zbog promjena odnosa snaga očito morao popustiti zahtjevima SDP-a prije svih i svesti taj broj zastupnika na tri. S druge strane, razvoj političke participacije nacionalnih manjina išao je pod firmom zaštite prava manjina, zapravo u pravcu trajnije dominacije lijeve koalicije. I to je teška zlouporaba – i jedno i drugo. Zanemareni su načelni interesi države.
Molim Vas, napravimo malu digresiju. Što mislite o Tuđmanu?
– Jako cijenim pokojnog predsjednika Tuđmana. Prvenstveno zbog toga što je u prijelomnom trenutku imao odlučnosti i vještine utemeljiti politiku koja je generirala nacionalnu energiju za postizanje glavnog cilja – uspostavu samostalne hrvatske države. To je bila povijesna težnja hrvatskoga naroda i on će ostati upamćen kao čovjek koji je narod k tom cilju predvodio. S druge strane, imao sam s njim određen broj osobnih susreta, pa je to i izraz osobnoga iskustva.
Nije li percepcija javnosti je da ste bili njegov politički oponent i na neki način radikalni kritičar?
– Nisam ja nikada od toga, kao ni predsjednik Tuđman, pravio paradu. Tada smo, svaki u okviru svojih mogućnosti imali zajednički cilj. Ja sam u emigraciji bio zagovornik politike pomirenja 20 godina prije nego što je on to ugradio u svoj politički program. Pripadnici HDP-a, organizacije kojoj sam ja bio na čelu, ranih osamdesetih štrajkali su glađu pred jugoslavenskim veleposlanstvima u Australiji, Kanadi i Švedskoj, kad je on bio bolestan u zatvoru. Tražili smo da ga se pusti na slobodu.
U emigraciji to sasvim sigurno u ono doba nije bilo popularno, prigovaralo nam se zato što smo tražili pravdu za partizanskog generala. Nije još tada ni naša politika pomirenja ‘između sinova ustaša i partizana’, kako smo je zvali, u emigraciji bila popularna. Sve je to Tuđman znao. Zbog toga su se i događali naši susreti. Kad sam god u trenutcima, koje sam držao presudnim, zatražio susret, uvijek me je primio i razgovarali smo koliko je trebalo, iako sam u tim razgovorima većinom iznosio svoja neslaganja s nekim njegovim stajalištima ili odlukama.
Danas se, manje-više, utjecajem cijelog procesa famozne detuđmanizacije nakon 2000. godine, Tuđmana drži, manje-više, kao nekakvoga diktatora, autokrata….
– On je bio izrazito razborit čovjek i korektan sugovornik. Energično je branio svoje stavove, ali i pažljivo slušao tuđe, a pogotovo onda kada su bili oprečni njegovima. Inzistirao je na razjašnjenju argumenata, na logičkom objašnjenju određenih stajališta s kojima se nije slagao ili za koja je već imao svoje fiksne ideje. Savjete nije baš lako prihvaćao, vjerojatno zato što je bio okružen najužim suradnicima u čije se prosudbe nije mogao pouzdati. A bio je i svjestan da je okružen ljudima koji su ga namjerno zatrpavali dezinformacijama.
Da se vratimo izbornom sustavu. Kako razbiti mit o famoznim poreznim obveznicima koji kao, imaju isključivo prirodno pravo odlučivati o sudbini Hrvatske?
– Nigdje na svijetu porezni obveznici ne odlučuju na temelju plaćenog poreza o nacionalnim pitanjima. Odlučuju kao državljani. Vi danas možete raditi u Njemačkoj ili SAD-u, zarađivati milijarde, morate plaćati porez, ali – nemate pravo odlučivati o njemačkoj ili američkoj državnoj politici. To je najobičnija podvala silnica koje pokušavaju medijskim pritiskom unijeti razdor između iseljene i domovinske Hrvatske.
Tko su te, kako ih nazivate – silnice?
– Ostatci komunističkoga, jugoslavenskoga i velikosrpskoga utjecaja i njihovih struktura. Njihov opstanak izravno ovisi o snazi hrvatske državnosti – što je ona snažnija, oni su nemoćniji i gube tlo pod nogama. Ako bi o Hrvatskoj odlučivali, uz ljude u domovini, i oko dva milijuna Hrvata diljem svijeta, lako je zbrojiti dva plus dva i pretpostaviti recimo, bi li i u takvim okolnostima Vesna Pusić bila ministrica vanjskih poslova, Pupovac predsjednik vanjsko političkoga odbora Sabora, a čitav niz političara danas, bi li uopće imao bilo kakve izglede? Ne bi od toga ostao potpuno pošteđen ni HDZ, da se razumijemo.
Kako to riješiti?
– Vrlo jednostavno. Ako postoji istinska volja da se trajno uredi najoptimalnija politička participacija svih državljana Hrvatske, ako postoji volja i svijest da Hrvatskoj trebaju profilirane i moderne nacionalne stranke, ali i regionalne inicijative, onda je to lako zakonski usuglasiti. Prvo, za stabilnost države nužne su nacionalne stranke. Drugo, za razvoj regionalne samouprave, nužne su regionalne inicijative, liste, pokreti. Kompozicija svega toga je moguća na čistim političkim polazištima, ako se dio saborskih zastupnika bira na jedinstvenoj nacionalnoj listi, jedinstvenoj izbornoj jedinici na kojoj za stranačke liste sa snažnim preferencijskim mogućnostima, glasuju svi državljani Hrvatske. S druge strane, regionalni interesi se osiguravaju izborom dijela zastupnika na većinskim listama, kako bi se omogućila i nezavisna inicijativa. To bi bio nepremostivi prag svim trgovinama koje nemaju veze s političkom etikom i programima. S druge strane, takvo bi izborno načelo natjeralo sve nacionalne stranke da se ozbiljnije pozabave svojim programskim načelima, kadrovskom strukturom i nužnom afirmacijom izvrsnosti, a ne poslušnosti.
Kako Vi gledate na sadašnje zakonsko pravo nacionalnih manjina da imaju zagarantiranih osam zastupnika u Saboru?
– U ovakvom izbornom procesu to pravo je nepotrebno. Inače je vrlo štetno, jer se vrlo često, što možemo svjedočiti tijekom zadnjih godina, tako izabranim zastupnicima daje golema i nelegitimna prava manipulirati nacionalnim manjinama isključivo u svome političkom ili, pitaj Boga, čijem interesu. Nacionalne manjine trebaju imati sva zagarantirana prava u RH, ali omogućavati im veća prava nego hrvatskom narodu je – samoubilački, pogotovo u kontekstu nedavnih povijesnih događaja i aktualnih društvenih prilika u zemlji. To je trajni izvor nestabilnosti države.
Kako bi se promjene o kojima govorite odrazile na aktualne političke stranke u Hrvatskoj?
– Onaj tko se ne bi tome prilagodio, nestao bi s političke scene. Drugim riječima, onaj tko misli da će veličanjem Tita dobiti većinu glasova hrvatskoga naroda, neka pokuša. Nestanak ovakvih stranaka, jedne ili svih koje se ne bi istinski mijenjale, ne bi bila nikakva tragedija, jer je to jedini preduvjet za stvaranje trajnih političkih vrijednosti. Jasno je da s ovakvim politikama nema bitnog razvoja zemlje.
Kako bi se to odrazilo na gospodarski razvoj? Naime, današnji politički takmaci se svojski trude svesti sve političke prijepore na nužnost razvoja?
– Da se razumijemo. Kod nas je kriza prije svega političkog predznaka, a tek onda ekonomskog i svakog drugoga. Ne možete s ograničenim ili invalidnim političkim resursima, a oni danas u Hrvatskoj jesu i ograničeni i invalidni, čak i nakazni, postići optimalizaciju nacionalnih potencijala ni u jedenoj sferi društva. Nužni su znanje i konkurencija. Pred nekoliko godina objavljeno je u Australiji da tamo među dvjesto najbogatijih ljudi imamo i četvoricu Hrvata. Pazite, ne govorimo o bogatstvu mjerenom milijunima kuna, nego u milijardama! Postavite si pitanje, kako je moguće da u Australiji, Americi, Njemačkoj ili Kanadi, zapravo u svim uređenim političkim sustavima koji stimuliraju konkurenciju u svemu, a prije svega u politici i gospodarstvu, naši ljudi budu uspješniji od prosjeka u tim zemljama, a tako nemoćni kod kuće? Zaključak je samo jedan – uvjet svakoga napretka je konkurencija, u svim segmentima društva. To je istodobno jedini i sustavni način obrane društvenih vrednota od korupcije, nepovjerenja, mediokriteta, svakoga zla.
Da se vratimo na aktualnosti. Za većinu stvari koje aktualna vlast, ali i politička javnost izbjegava riješiti ili problematizirati, često se koristi argument kako će nam netko u svijetu raditi probleme zbog toga. Recimo ZDS. Postoji li danas realna opasnost od nekakvog židovskog, britanskog ili ne znam čijega lobija?
– Utjecaji raznih lobija i država u današnjem svijetu nisu zanemarivi. Naravno da će dio židovske zajednice u svijetu, na temelju prije svega velikosrpske propagande tijekom komunističke Jugoslavije, biti pojačano osjetljiv na pritužbe o bujanju nacizma u Hrvatskoj. U tom kontekstu može se dovesti i ZDS. Ali, ti ljudi, institucije i države prije svega ne bi bili utjecajni da su nerazumni. Da današnja Hrvatska postigne nacionalno suglasje o ključnim stvarima, da svi ti analitičari, veleposlanstva, svi oni koji su zaduženi analizirati događaje kod nas, imaju pred sobom čvrst i argumentiran stav goleme većine naroda i nacionalnih politika, onda bi svaka opasnost od nametanja bilo kakvih rješenja prema nama bila daleko manja. Svatko respektira čvrstoću i snagu nacionalne politike točno onoliko, koliko je ona utemeljena u činjenicama, univerzalnim vrednotama i prije svega u potpori naroda.
Dosta ljudi se, poučenih iskustvom, neće složiti s Vama…
– Navest ću Vam jedan primjer. Na studiju politologije i filozofije u Škotskoj, profesor je na predavanju tvrdio kako se zbog interesa velikih sila nikada neće ujediniti Njemačka. Ja sam ustao i rekao mu da griješi. On me pitao, nije li istina da su sve velike sile trenutno protiv toga, što sam ja, naravno, potvrdio. Pa ne temelju čega onda iznosite takvo uvjerenje? – začuđeno je pitao. – Na interesu i težnjama njemačkoga naroda – rekao sam mu. Bio sam uvjeren u to, a vrijeme je pokazalo da je on bio u krivu. Uvijek sam vjerovao i u to da će jednoga dana hrvatski narod izboriti svoju slobodu i državnu samostalnost, unatoč tomu što je, praktički, cijeli svijet bio protiv toga. Ja i ostali koji su u to vjerovali, bili smo proglašavani fanaticima, bezveznjacima, ekstremistima, pa ipak smo bili u pravu.
Prijeti li Hrvatskoj ustaška opasnost?
– Dajte, molim vas. Mi prije svega, kao ljudi i kao narod, ne bismo smjeli osjećati nikakvu krivnju ni zbog čega u povijesti, jer nema naroda ili države čija povijest nije turbulentna i koji se ne bi trebao osjećati neugodno pred nekim saznanjima iz prošlosti. Kome bih ja trebao biti kriv zbog toga što je moj brat bio ustaša? Istodobno, dok je on bio u ustaškim postrojbama i bio uvjeren da se bori za Hrvatsku, bez obzira na teške promašaje tadašnjega režima kojem je bio podređen, u mojoj kući su spavali Židovi koje je moj otac skrivao i pomagao im doći do obale, a odatle prema slobodi. Je li moj brat odgovoran za progon tih ljudi, zato što je vjerovao da je ljudski opravdano boriti se za svoju domovinu? Je li moj otac koji ga je blagoslovio riječima kako je ispravno boriti se za svoju državu, iako ne misli da će opstati (upravo tako mu je rekao na polasku 1943. godine), dakle, je li on kriv danas nekome jer je vjerovao u nužnost nacionalne slobode i ljudsku dobrotu? Hrvatskoj danas prijeti ponajviše opasnost od nedostatka nacionalne i političke vizije, loših političara, loših a utjecajnih ljudi u svim sferama, nekonkurentnih institucija. Sve su to slabosti koje onda koriste zainteresirane silnice, često i neprijateljske kao velikosrpska, za ostvarivanje svojih ciljeva. Ali jaki su točno onoliko koliko im dopustimo.
– To svakako nije ni ostavština Ante Pavelića, a još manje je to simbolika i ostavština Josipa Broza Tita i komunističkoga poretka. Današnja se Hrvatska kao sa svojim temeljem treba identificirati s narodnom voljom izraženom na referendumu 1991. i s Domovinskim ratom, te nacionalnim pokretom koji je doveo do stvaranja samostalne države, kao i na svojoj kulturi, tradiciji i međunarodno potvrđenom znanju koje Hrvatska ima.
Mislite, politički potvrđenom slobodnom znanošću?
– Znanost je svjetska ili nije znanost, a to ne određuje politika, iako uspješna politika počiva na tim rezultatima i postignućima. To je jedno od dostignuća koje baštini cijeli svijet. Suvremene politike kojima težimo u EU-u i NATO-u, čak i kad im to zbog raznih interesa ne odgovara, ne mogu javno biti protiv toga načela i međunarodno potvrđenih spoznaja. To je kao svojevrsni zavjet hrvatskome narodu i svim generacijama, a danas svima koji utječu na bilo kojoj poziciji na stanje u Hrvatskoj, ostavio svojim riječima pokojni kardinal Kuharić koji je rekao, parafraziram, da su jedino i najmoćnije oružje malih naroda načela i činjenice. Istina. Jedino uz takvo oružje i s takvim stavom nitko neće i ne mora klečati pred bilo kim, bez obzira koliku taj političku moć imao.
Marko Ljubić/7dnevno
