Je li Mađarska riješila svoj izbjeglički problem ili ga je samo prebacila na Hrvatsku. Kao i uvijek u povijesti?
Piše: Mate Bašić
Recimo da razumijem što je katolička Italija napravila s muslimanskim afroazijskim izbjegličkim valom, zaustavivši ga na Lampedusi.
Recimo da razumijem što je s njime učinila i pravoslavna Grčka, propustivši ga prema pravoslavnoj Makedoniji i pravoslavnoj Srbiji (ali ne i prema pravoslavnoj Bugarskoj, članici EU), odnosno prema katoličkoj Madžarskoj.
Recimo da razumijem što su učinile sve tri spomenute zemlje pravoslavnog zida koje izbjegličku rutu nisu preusmjerile prema također pravoslavnim zemljama, Bugarskoj i Rumunjskoj, te onda dalje, prema također pravoslavnim zemljama, Ukrajini i Rusiji.
Recimo da razumijem što je Madžarska htjela postići s podizanjem zida od bodljikave žice na granici prema Srbiji.
Recimo da razumijem da se ponavlja povijest orijentalno-islamskoga prodora na kršćansko-katoličku Europu iz 15/16. stoljeća, samo “drukčijim sredstvima”.
Recimo da razumijem zašto UNHCR i razni NGO-i silno nastoje u javnost plasirati tezu kako se minska polja zaostala iz Domovinskog rata u Hrvatskoj nalaze baš tamo, sjeverno od Vukovara prema Osijeku, kuda bi eventualno afroazijski muslimanski izbjeglički val mogao krenuti najkraćim putem od Srbije prema madžarskoj granici. (Psihološki je to rat, neočišćenih minskih polja ima još po Hrvatskoj posvuda, osobito diljem Slavonije, no druga je to, pod tepih gurnuta, tema.)
Ali, nikako ne razumijem hrvatske vlasti, na čelu s premijerom Milanovićem i njegovim bajnim ministrima, bogme ni Madžare koji mu drže tercu, a još manje vlasti BiH s naglaskom na “državi u državi” tj. Republici Srpskoj, koji uporno trube da taj izbjeglički povodanj isključivo smjera prema Sloveniji, da bi produžio preko Austrije, u Njemačku. (A zašto ne bi preko Slovenije u Italiju, pa dalje prema Francuskoj? Kao da je Sloveniju teško pregaziti, nije ona veća od Slavonije.)
Prvo, put prema BiH, od nesretnoga (po Srbima nedavno porušenoga i ubijenoga) Tovarnika do recimo Brčkoga ili Orašja, pa i Tuzle, predstavlja zanemarivu udaljenost. A BiH i Hrvatsku dijeli tek voda Sava, maleni potočić u usporedbi s rijekama i morima koje su izbjeglice već prebrodile. No, netko uporno trubi kako ove desetine tisuća afro-azijskih muslimana u BiH jednostavno ne žele. Kao što nisu željele ni u zemlje u svojemu domicilnom okruženju, a ni u one kroz koje su prošle. Ili, kao da je put od Srbije do Slovenije kraći ako se ide sjeverno nego južno od Save, famoznim “Posavskim koridorom”. A nije.
Drugo, put prema Mađarskoj, od nesretnoga Tovarnika (rodnog mjesta velikoga pjesnika egzodusa A.G. Matoša) preko Osijeku, onkraj “kilometarskih minskih polja”, također predstavlja zanemarivu udaljenost.
A Madžarska prema Hrvatskoj nije podigla zid od čelične bodljikave žice, niti uopće posjeduje dovoljno policajaca i vojnika da bi ukupnu granicu nadzirala. Uz to, na putu kroz Hrvatsku, skretanje prema Madžarskoj gotovo je nemoguće izbjeći, poglavito ljudima s drugih kontinenata, koji navodno bježe glavom bez obzira, pa i ne znaju točno gdje se nalaze i kamo se kreću.
Treće, put od nesretnoga (mjesta u koje pravoslavna Srbija nakon svega strovaljuje afroazijske izbjeglice kao Amerika Židove s izbjegličkih prekoocenskih brodova u mutne vode svojih blistavih luka sredinom prošloga stoljeća) Tovarnika, recimo, do slovenskih Brežica, kao najkraća moguća linija, višestruko je dulji od ikakve rute koja bi skretala prema Madžarskoj.
Konačno, kako je vrlo očito da se sve “tranzitne zemlje” – od Grčke, Italije, Makedonije i Srbije do Madžarske – nastoje što brže i što učinkovitije otarasiti spomenutih izbjeglica ili spriječiti njihov masovni/ji ulazak na svoj teritorij, kako je isto tako očito da pritom ne prezaju od uporabe sile (policije, pa i vojske), pa čak i riskirajući međusobna trvenja, iskrenja, varničenja i “grube riči”, što se može dogoditi s međusobnim odnosima Hrvatske i Madžarske ukoliko Hrvatska izbjegličku rutu (ili rute?) u bilo kojemu trenutku, počevši od danas, ipak preusmjeri prema svojoj sjevernoj granici na Dravi? A obje su članice EU, samo što, eto, Madžarska Hrvatsku može pojesti, diplomatski, ekonomski, sigurnosno?
Ista dvojba – ukoliko Hrvatska ipak ne skrene izbjegličku rutu prema Madžarskoj, a cijeli udar ne može sama izdržati kao što je mogla nekad s izbjeglicama iz BiH (i katoličkim, a osobito nekatoličkim) – vrijedi i u slučaju Slovenije, iako Hrvatska s njome ima daleko kraću “crtu razdvajanja” nego s Madžarskom.
Kakav je onda sudbinski scenarij namijenjen toploj ljudskoj malenoj Hrvatskoj, ravnopravnoj članici na repu Europske Unije, koja se, znamo to, svake godine suočava s golemim problemom koji nikome drugome na svijetu nije problem: kako izdržati samo jedan ljetni turistički val? I to turistički val od kojega živi, a tijekom kojega Srednja Europa u Hrvatsku dolazi tek ljenčariti, jesti, piti, skitati, trošiti, trošiti, trošiti?
Opet antemurale christianitatis? Pred zidom, ali ne i iza zida?
Sirote hrvatske vlasti, sigurno im glava puca već od pomisli na ovakve mučne strategijske analize.
Čovjeku ih dođe žao, gotovo više nego afroazijskih izbjeglica.
KLIK NA LINK
http://budapestbeacon.com/…/for-asylum-seekers-croati…/27384
