BORIS MARUNA (1940.-2007.), rođen je u selu Podprag kod Jasenica podno Velebita, najhrvatskije planine, kako je govorio. Otac mu, kao i većina Hrvata iz Ravnih kotara, pristao uz ustaše. Zbog toga je nekoliko godina otplaćivao dug narodu i državi u lepoglavskom zatvoru.
S majkom i dvojicom braće, Petrom i Šimom, preslio se u Zaprešić. Zato je znao reći kako je on “dalmatinsko-kajkavsko dijete”.
Pred odlazak u JNA pobjegao je u Italiju, zatim u Argentinu, pa u Englesku. U SAD-u je studirao književnost na poznatom Sveučilištu Loyola, a nakon toga je u Španjolskoj. Vrlo rano počeo se baviti pisanjem te uskoro postaje suradnik kultnoga emigrantskog književnog lista Hrvatska revija koju će nakon smrti utemeljitelja Vinka Nikolića.
Iako hrvatski nacionalist nije se ograničivao na izolirana nacionalno okupljališta omiljena većini hrvatske emigracije. U Los Angelesu, u vrijeme najvećeg procvata hipijevskog pokreta i bitnika, družio s američkim pjesnicima buntovnicima No, nije bio ni boem ni supijani poeta.
– Često sam bio na tulumima na Long Beachu i po studentskim domovima. Dim marihuane i hašiša mogao se rezati u kocke, već od toga ste bili ludi. Pivo je teklo potocima. Mogu reći da sam pušio “travu” pasivno, ali nikad nisam pao u iskušenje da probam. Jednostavno, nije me zanimalo.
Maruna se iz emigracije vratio 1990. godine na Tuđmanov poziv. Imenovan je šefom Matice isljenika, ali nakon sukoba s Tuđmanom daje ostavku i počinje favorizirati SDP. Kćeri je dao ime Drina, ali je hrvatski šovinizam i nacionalizam smatrao smiješnim.
Za ‘nedostatak hrvatstva’ korili su ga mnogobrojni kulturni djelatnici koji su u komunizmu dobivali titule, priznanja, nagrade i stanove, a nakon 1990. sve su to htjeli i od Franje Tuđmana privijajući se uz njegove skute. Kad je postao član Savjeta SDP-a njegovo ponašanje shvatili su kao izdaju. Maruna je ponovno je usred Zagreba postao disident. Zbiližio se s Račanom i do smrti je bio hrvatski veleposlanik u Čileu.
Kćerki je dao ime Drina, ali je hrvatski šovinizam i nacionalizam smatrao smiješnim.
Pjesma Udbaši objavljena je u zbirci Bilo je lakše voljeti te iz daljine – povratničke elegije, Zagreb, 1996.
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.
Oni su veseli kurvini sinovi.
