OPET NAPAO BISKUPE I CRKVU Mesiću, zar ste toliko pametni da vjerujete kako Bog ne postoji?

Smiju li se za oltarom držati politički govori? Ovo je pitanje koje se stalno otvara s jednoznačnim ‘NE’ odgovorom. Ovih dana je bivši predsjednik Mesić u jednom intrvjuu to ponovio ovim riječima: ‘I biskupi, baš kao i svi drugi građani, imaju pravo na iznošenje svojih mišljenja, ali nikako nemaju pravo s oltara baviti se politikom.

Oni se mogu i kandidirati kao građani, ali – ponavljam – ne smiju koristiti oltar kao političku tribinu. To pravo oni nemaju, ali – na žalost – upravo to rade.’

Ovaj Mesićev stav, ali i brojnih sličnih zagovornika je zapravo čista besmislica. Naime, poslanje Crkve je i te kako bavljenje politikom. Jer politika je nerazdvojiv prostor ljudskoga života pa time postaje i dio identiteta svakoga čovjeka. Nije moguće govoriti o čovjeku izvan konteksta političke stvarnosti jer onda takva govorancija postaje šuplja priča. Crkva je upravo pozvana govoriti, uz ostalo i o politici. Nasljedovanje riječi proroka, Jahve, mudrosti, psalama, svega onoga što je Isus govorio, potom apostoli tumačili je snažno politički obojeno. U tim se riječima govori o pravdi i istini kao postulatima, odnosno uputama kako organizirati ljudsku zajednicu. Kako onda izbjeći teme o politici? Politika je disciplina koja se bavi organizacijom odnosa među ljudima, unutar zajednice. Dakle, potpuno isto područje kojim se i Biblija bavi stoga ako Crkva propovijeda te teme ona ne može zaobići politiku. A i zašto bi?

Braniti Crkvi bavljenje politikom nije ništa drugo nego nastavak boljševičkoga protucrkvenog terora. Dakle, potrebno je prelate izolirati u crkvene rezervate i neka tamo pričaju pričice o Adamu i Evi i pjevaju sladunjave pjesmice. Problem za ovodobne boljševike poput Mesića i ostale kamarile jest što Crkva ne puše u isti rog kao i oni, nego potpuno suprotno. Na taj način okreče narod protiv njih pa im tako mrsi izborne računice. A jebi ga, vrijeme žandarskog kundaka je za sada prošlost pa im ne preostaje drugo nego slati medijske vapaje ne bi li kako iskamčili neku zakonsku stavku po kojoj bi čim svećenik zine nešto svjetovno doletio neki inšpektor i klepio ih drakonskom kaznom ili još bolje zatvorio i zapečatio crkvene dveri.

Ne kužim Mesića. Čovjek je već u visokim godinicama i biološkom logikom svakim je danom sve bliže preseljenju na onaj svijet gdje su njegovi u vječnoj oporbi. Kažu za Mesića da je surovi pragmatik, takav onda sasvim sigurno ne bi trebao biti ateista. Stoga je čudno kako je baš tu kiksao i to onako pacerski jer si ovakvim istupima sasvim nepotrebno povećava dužnički konto čija ga neminovnost neumitno sve glasnije proziva s one strane nebeskih stratokumulusa. Doduše, tko zna, možda stari lukavac čeka onaj zadnji tren, zadnjih pet minuta, pa će onda poput desnog razbojnika izreći istinu i time si osigurati mjesto u biznis klasi.

Mesić je sasvim sigurno inteligentni čovjek. Život koji je doživio ima sve elemente holivudskog hepienda. Pukotina u toj ‘Zuker kommt zuletz’ dramaturgiji se nalazi upravo u logici zagovaranog mu sekularizma i ostalih Big bang bureka o postanku svijeta, čovjekovoj biti i ostalim teorijama po kojima je kraj život kraj i nema više ništa, nigdje ničega, već samo nula pa se stoga na kraju gasi svijetlo, završava program i ostaje tišina. U tom slučaju to ne može biti holivudski hepiend, osobito onaj blockbusterosvski poput Mesićevog, iz jednostavnog razloga jer što će ti hepiend ako ne traje nego završava?

Koja je korist glavnom junaku, njegovim pobjedama, silnim parama i uspjesima pa i zanosnoj plavuši koju redovno na kraju zbari, kad je film tako nemilosrdan u svojoj 90 minutnoj umitnosti? Završi kad je najljepše, kad bi zapravo tek trebao početi da se pita glavnog junaka. Stoga, možda je najbolje zapitati Mesića i društvo mrtvih ateista: zar ste toliko pametni pa vjerujete kako Bog ne postoji, nego vjerujete kako ste rezultat slučajnih sudaranja atoma? Nije valjda da ste toliko celuloidni pa zaista vjerujete holivudskim producentima koji redovito na kraju svojih mitologija napišu ‘The end’?

Ostatak spomenutog Mesićevog intervjua je prepun uobičajenih budalaština pa ga nije potrebno posebno citirati! Učinit će to već neki župnik u nekoj svojoj oltarskoj propovijedi.

I to s punim pravom.

Ako Vam se sviđa tekst preporučite ga prijateljima. Što mislite o Mesiću možete napisati u komentarima