Ostane li Hrvatska u balkanskom zagrljaju slijedi novo stoljeća nemira i potlačenosti

Vjerojatno je i Hrvatska u povijesti imala ljudi koji su pristajali na Balkan. Za razliku od Srbije koja je takve ljude stavila na nacionalni pijadestal, Hrvatska ih se stidjela i bacila ih u zaborav.

Balkanski mentalitet je zasnovan na mitu o junaštvu među kukavicama, izgubljenim bitkama i ratovima dobivenim spletkama. Od Kosovske bitke do Srebrenice, Vukovara i Oluje, od Marka Kraljevića do Arkana, Srbija je izdajice i kukavice pretvarala u junake, jer stvarnih nije imala.

Bitke su im uvijek završavale bježanjem pa su ih pretvaralali u simbole žrtve i patnje, a “junaštvo” su pokazali na Bleiburzima. Čitav Drugi svj. rat su proveli bježeći iz jedne neprijateljske ofezive u drugu a kad su drugi odnijeli pobjedu i kad su ratne operacije završene, dali su svoj prilog ratnoj pobjedi i pobili stotine tisuća nenaoružanog naroda.

“Junaštvo” su također pokazali u Vukovaru gdje su s premoći od 50 prema jedan u ljudstvu i tehnici, jedva i uz ogromne žrtve prevagnuli i onda se osvetili. Također su se pokazali u Srebrenici gdje gdje su im UN predale kompletnu enklavu izbjeglica da se nauživaju u “junaštvu” koje oni ponosno i povijesno nazivaju “sječa”.
Arkan je svoje “elitne” trupe koristio za pokolje po selima u kojima nije bilo nikoga osim žena, djece i staraca.
Kad god su im se pružila prilika pokazati se junacima u ravnopravnoj borbi, bježali su ni ne čekajući neprijatelja, kao što se pokazalo u Oluji.

Balkanci su međutim imali jednu vrlinu koja im je donijela mnogo koristi a zove se biznatizam kao diplomatska vještinu u zamjena za ratničku nesposobnost. Više od svih, bizantizmom se može okraterizirati Srbiju. Srbija je postala njegov duhovni nasljednik a karakteristike su joj nedostatak kičme u vojnim poslovima koju nadomještaju intrigom, zavjerama, atentatima, perfidnošću, podmuklošću, servilnošću, efeminatnom emocionalnošću i nedostatkom ratničkog dostojanstva. Radi toga Srbija je svoje ratničke nedostatke zamijenila diplomacijom. U diplomaciji sve ove slabosti mogu postati vrlinama.

Vrhunac bizantizma je despotizam, infinitivno ojačan ujedinjenjem crkvene i sekularne dominacije, gdje moralnost zamjenjuje ortodoksija. Bizantizam je protkan hipokrizijom, pretenzijom, simulacijom i glumom.

Bizantizam koji se toliko toliko ugradio u načine današnjeg Balkana, za sinonom je dobio “balkanizam” koji u modernom kontekstu označava nedemokratske metode koristeći nasilje u političkom životu. Balkanizam je termin koji najbolje označava uljudbenu razliku između zapadne i jugoistočne i istočne Europe.

Izmišljeni geopolitički termin “Zapadni Balkan” za cilj ima zamaskirati nesklonosti prema Balkanu kojeg se tradicionalno svrstava u istočni i jugoistočni, bizantski kontekst. Hrvatska, koja se geografski nalazi na sjeverozapadnom ekstremu tog političkog i mentalnog sklopa, ne može se uklopiti u tu regiju a svi su indikatori da ju se u današnjem europskom procesu regionalizacije i grupiranja u blokove, nastoji tamo uvrstiti.

Balkan je sirov i surov. Prošlo stoljeće koje je Hrvatska skoro cijelim tokom provela u tom bizantskom, balkanskom zagrljaju, ostavilo je na Hrvatsku katastrofalne posljedice. Hrvatska mora svu svoju energiju usredotočiti na odbacivanje tog konteksta pa i samog imena “Zapadni Balkan” izmišljenog kako bi ga “zapad” u imenu, napravio prihvatljivim. Western Balkans, Western Serbia or Western Suburbia?

Foto:Mondo.rs