Pismo doktorice Sršen dan uoči Arsenove smrti

Širi dalje

KIRURGINJA dr. Nela Sršen, koja je Arsenu Dediću transplantirala jetru 2004. u Padovi, dan prije njegove smrti napisala je dirljivo pismo u kojem se prisjeća njihovih druženja, ali i predosjeća njegov odlazak.

Arsen,
Čitam u vijestima da si u bolnici. Da imaš sepsu. Zovem Gabi, koja je, kao i uvijek, uz tebe te zabrinuto iznosi postoperativnu evoluciju… Zovem KBC Rebro, kolegicu na intenzivnoj, odjel i liječnike koje dobro poznajem po stručnosti – mirnija sam nakon razgovora s kolegicom i znam da Arsen prima najbolju moguću terapiju usprkos fragilnosti tijela, godinama imunosupresivne terapije i manjih-većih problema zadnjih 11 godina…

Naš prvi susret u Padovi, 2004, nije bio ‘ljubav na prvi pogled’, ali u naredna tri mjeseca ‘zajedničkog života’ i u iscrpljenom terminalnom stadiju epatopatije, iz očaja i nemoći, stvarao si, crtao, pisao (zbirke pjesama, knjigu, muziku, štosvenisi…). Koliko svađa, polemika, pomirenja, prihvaćanja, ali u svemu si bio lekcija života! Sjećaš se noći prije otpusta iz bolnice? Koliko smo pričali, koliko analizirali, ulazili i izlazili u filozofiju, psihologiju, analizu smisla postojanja, aplicirane na nas, naše bližnje, do čovječanstva… Ah! Koje lekcije… A ja ti ‘servirala’ novu, reprogramiranu spoznaju o tijelu… Sjećaš se, naravno!

Nakon tri mjeseca kokreativnog padovanskog života vozim te u Zg kolegama na daljnju njegu… Slušajući tvoje pjesme, a moje splitske mladosti uspomene, koliko intenzivnosti… strah, sreća, nostalgija, život na rubu relativnosti, emocije koje mijenjanju naše izraze lica… Nikad nisi zaboravio zvati za Božić, Novu godinu, moj rođendan… Rijetki susreti u Zagrebu, duge intelektualne večeri konzumirane u nekom restoranu, druženje s tobom je bilo progresivno i konstruktivno sazrijevanje sebe… dolazio si na moje rođendane… zadnji u travnju, poklanjajući svu iskrenu ljubav oca, brata, prijatelja… 11 godina Arsen. Koliko si me obogatio… tvoja inteligencija i opravdana i prirodna duhovna superiornost, suptilna ironija začinjavanje su naša druženja, uz tvoje umjetničko izražavanje…

Bit će. Bit će još tih divnih trenutaka, Arsen. Tvoja je umjetnost u srcima mnogo generacija, kao što je tvoje jedinstveno biće u mojem srcu…. Naizgled fragilan, u tebi je energija lava. Nepobjediv si. Znamo. Zato molimo svi za tvoj skori povratak životu i… budi dobar!
Volim te!

More, sunce, Slano, predivna plaža, hotel Admiral, razmažena osobljem, imam sve sastojke da se prepustim užitku, izbrišem misli, ali ne ide…Mislim na tebe, Arsen. Tu noć sanjam jednog pacijenta koji krvari i kojeg operiram… moje su misli svaki trenutak posvećene tebi… Ne želim djelovati invazivno, ali zovem intenzivnu, gdje na sve moguće i nemoguće načine liječnici pokušavaju ‘popraviti’ tvoje kliničko stanje, tvoje tijelo narušeno posljedicama prošlih života, operacija…

Razgovaram s kolegom, dr. Jakšom Babelom, i njegova elokvencija potvrđuje da je Arsen u najboljim rukama, njegova stručnost, način, tako emotivna profesionalnost… na trenutak zaboravim koliko si kompromitiran, tvoji organi polako otkazuju, a ovaj posebni anđeo, dr. Jakša, sluša i prati tvoje tijelo. Bori se.

Razmišlja što je još moguće učiniti… osjećajući da i on, kao i ja, želi vjerovati da postoji i ‘znanstveno čudo u medicini’, uz dozu iracionalne iluzije da bi se ‘lav od Arsena’ mogao izvući…

Svjesna sam da profesionalno radi sve moguće i nemoguće, svjesna sam da analizirajući kliničke parametre Arsena nije lako ‘uvući’ tračak nade, ali dr. Jakša ima siguran, stručan i prijateljski glas, i osjećam se mirnijom… jer imam uvjerenje da se učinilo i čini najviše što se učiniti može, dok Arsenovo tijelo polako oscilira, ali organi konzekventno jedan za drugim u insuficijenciji vode na kraj puta tvog materijalnog oblika postojanja…

Zahvaljujem doktoru, u ovim trenucima za mene emotivno intenzivnim, što je ublažio moju bol, i shvaćajući da Arsen uz najbolju moguću medicinsku brigu ima uza sebe doktore s neiscrpnom dozom ljubavi…
Vraćam se na plažu…

Ulazim u more, plivajući stvaram valove, iz kojih izvireš, tvoj glas, tvoje riječi, priče, svađe i diskusije, inserti zajedničkih trenutaka, sada još intenzivniji… toliko živi… gledam te… slušam te… A tako, moj dragi prijatelju, bit će dok ja budem još na neodređeno vrijeme dio ove jedinstvene, jedne i neponovljive egzistencije… Idem u Međugorje… Tamo ću u molitvi naći smisao i povezanost materijalnog i spiritualnog…

Foto: facebook N. Sršen

Širi dalje