Pismo profesorice iz Kanade: Zbog čega je Karamarko stvarno bio u Kanadi

ANA BAČIĆ, Hrvatica porijeklom iz Ogulina, redovna je profesorica u kanadskoj srednjoj školi u Mississaugi i profesorica u hrvatskoj srednjoj školi. Osim pedagoškim radom Ana je prisutna u novnarstvu i literaturi. Njenu novelu Vremeplov, za koju je ovojila prvu nagradu Hrvatske matice iseljenika Silvije Strahimir Kranjčević, 2010. godine objavio je Izdavački centar Rijeka.

Piše: Ana Bačić

Isprovocirana tekstom Borisa Vlašića “Svi gosti večere s Karamarkom u Kanadi morali su dati po 100 dolara, ali nitko ne zna gdje je završio taj novac”  (Jutarnji list 18. lipnja 2015.) Ana Bačić napisala je  vrlo zanimljivo pismo:

“Ponukana sam ironičnim i podsmješljivim tonom koji koristi Vlašić pišući hipotetično o tome kako bi bi netko reagirao da je kanadski Hrvat i da mu je u posjet došao Karamarko te mu naplatio večeru od $100 CAD. Aludirajući na prošli vikend kada je predsjednik HDZ-a boravio u Norvalu, Vlašić, pun predrasuda o kanadskim Hrvatima, spekulira oko toga gdje će završiti norvalski dolari.

Hrvati iz okolice Toronta nisu  dočekali samo Karamarka i Tuđmana u Norvalu. Hrvate u Norval pohode i kanadski političari, kao dio svoje predizborne kampanje, govoreći o svome programu u našoj etničkoj zajednici. Prošla, 2014. godina, bila je u znaku lokalnih izbora, gradovi su birali nove gradonačelnike i mnogi su Hrvati bili uključeni u tim kampanjama. Moj je osobni kandidat za gradonačelnika Mississauge, grada od oko milijun stanovnika u kome radim i plaćam porez na primanja, bila gospođa Bonnie Crombie.

Drugi oblik prikupljanja priloga bila je modna revija koju je organizirala jedna hrvatska poduzetnica, gdje je ulaznica bila $100. Nakon što je Mrs. Crombie izabrana za novu gradonačelnicu Mississauge, nekolicina Hrvata podržala je Johna Kovaa koji je izabran u gradsko vijeće. Osim zbog njegove političke platforme, bilo nam je drago biti uz mladog političara hrvatskog porijekla. Ooboje političara koje smo podržali su liberalne provenijencije.

U članku g. Vlašića, kanadski Hrvati prikazani su kao desni, nazadnjački protivnici socijaldemokracije. Mi to naravno nismo, iako neki kanadski Hrvati podržavaju konzervativnu struju sadašnjeg premijera Hrapera. Kad pričamo o socijalnoj demokraciji, možda samo da napomenemo da mi živimo u zemlji u kojoj socijalna demokracija funkcionira, a nije samo apstrakcija o kojoj političari pričaju pred izbore, a kada su izabrani vladaju Hrvatskom kao Tahijevi feudalci ili paše iz Turskog doba. Također nije anakrono da se prikupljaju manji novčani iznosi od šireg sloja pučanstva za financiranje kampanje.

Hrvatima u Kanadi naša zastava predstavlja nas nacionalni identitet i kulturu za koju se moramo truditi da bismo ju očuvali. Nekima također predstavlja sjećanje na žrtve za domovinu koja je postala neovisna pred samo 25 godina, i rađala se u Domovinskom ratu. Danas nam je žao što neki u Hrvatskoj preziru uspomene na te tužne, ali slavne događaje.

U Kanadi se svake godine slavi “remembrance day” 11. studenog. To je dan kada se podsjeća na žrtve kanadskih vojnika u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Taj se dan obilježava širom Kanade s puno digniteta. Iako Kanada nije ratovala na svome teritoriju od kraja 19. stoljeća, i nitko ne zna što su bombardiranja, raketiranja i civilne žrtve (sve što sam iskusila na svojoj koži u 90-tim godinama u Hrvatskoj), Kanada moze dostojno obilježiti dan uspomene na žrtve ratova i slaviti svoje heroje.

Vlašić se dalje ismijava na Karamarkov poziv na jedinstvo Hrvata iz dijaspore i domovine. Ovdje smatramo da je nepotrebno u Hrvatskoj širiti netrpeljivost prema dijaspori. Mislim da bismo svi bili sretniji da je Hrvatska demokratičnija i prosperitetnija, te da ima manje mržnje i huškanja u medijima i općenito. Pogledajmo primjere zemalja u svijetu koje su doživjele gospodarsko blagostanje uz pomoć investiranja dijaspore, ne mislim samo na novčane investicije, jer u dijaspori ima puno drugih resursa koji bi dobro došli Hrvatskoj.

Čitajući Vlašićev članak, kanadski Hrvati se prikazuju kao neimenovana rodoljubna masa koja ovacijama i dolarima dočekuje svakog HDZ-ovog političara. Ne mislim da to odgovara činjenicama. Prvo, Karamarko je u Kanadi dočekan sa znatiželjom. Mi još važemo i odmjeravamo njegove riječi. On nije dobio bezuvjetnu podršku svih Hrvata dijaspore samo zato sto je HDZ-ov političar. Također ćemo pažljivo motriti njegove korake kroz kampanju i ako dođe na vlast.

Karamarkov govor koji je trajao “samo“ 20 minuta po Vlašiću je otimačina i ne vrijedi “skupe” ulaznice od $100 CAD.  Ovdje naravno nitko nije očekivao govor od pet sati, jer su vremena Staljina i Castra davno prošla. Mi se ne osjećamo prevareni za večeru od $100 dolara, i nitko ne misli da je Karamarko došao po novac u Kanadu.

Sljedećeg dana na proslavi Sv. Ante u Norvalu, održao je još kraći govor okupljenima poslije sv. mise. Pri tome mu nitko nije dao novac, ali je dobio pljesak. Okupljanje je bilo spontano, bez puno lobiranja. I dok je nekoliko tisuća Hrvata iz Toronta i okolice pod tmurnim nebom i cjelodnevnim naletima pljuskova pozorno slušalo Karamarkov “kratki” govor, neki su se ponadali da imaju prilike slušati budućeg hrvatskog premijera. Tu je Vlašić bio u pravu kad uspoređuje Karamarka s Tuđmanom.

Kada je prvi puta dolazio u Norval pokojni je predsjednik bio hrvatski disident, a u sljedeće dvije godine uz podršku hrvatskih građana i ponešto novca iz dijaspore, postao je prvi hrvatski predsjednik. Jesu li zato norvalski dolari “prokleti” po Vlašiću što su pomogli stvaranje hrvatske države?

Kanadski Hrvati koji su se “nekako” snašli u Kanadi, kako to podsmješljivo kaze Vlasić, bili su u Norvalu 1989.-90-tih. I stvarali su povijest. Da malo uđe u mentalitet kanadskih Hrvata i obrazuje se o norvalskim političkim skupovima, predlažem Vlašiću da pročita knjigu “Šoltanin na tankom ledu”, autobiografiju Duška Bezića koji je svjedok događaja. I da uvidi kako je biti Hrvat u Kanadi koji se “izvrsno” snašao. Isti je Bezić jedan od organizatora okupljanja oko HDZ dok je HDZ bio pokret. I to u Norvalu. Bezić je u isto vrijeme bio visoko rangiran u kanadskim krugovima i postao je dio “establishmenta”.

Bezić nije nazadnjak, a u Drugom sv. ratu bio je na strani antifašista (kao i predsjednik Tuđman). Možda je Bezić samo iznimka koja potvrđuje Vlašićevo pravilo da su Hrvati u Kanadi nazadni antikomunisti? Tako kada nepotrebno iskopavamo prošlost, nastojim ukazati na činjenicu da su kanadski Hrvati okrenuti budućnosti. Nadajući se da Hrvatska može bolje, poštovali pokojnog predsjednika Tuđmana ili pljuvali po njemu.

I dok se jaz između domovinske i iseljene Hrvatske produbljava, mislim da je nepotrebno širiti netrpeljivost prema Hrvatima iz dijaspore, u ovom slučaju kanadskim Hrvatima.  Jer onaj tko je poslao/dao/poklonio/investirao 1.5 milijardi USD u Hrvatsku, i to samo u protekloj godini, vjerojatno ne mrzi Hrvatsku i ne želi da Hrvatska nazaduje.”

Prof. mr. sc. Ana Bačić