Pismo Sokolove sestre: Hrvatska nije ‘slučajna država’, “niknut će plod iz slavnog sjemena!“

Kada smo došli doma dala sam mami njegov pramen kose. Mama ga već 20-ak godina zalijeva suzama … Taj je uvojak jedino ovozemaljsko što nam je od njega ostalo.

Bratu …

Onoga dana srela sam ga u centru, ili me mama poslala da ga pronađem, ne sjećam se. Toga je popodneva trebao ići na odsluženje vojnog roka u JNA. Njegova ležernost i nezainteresiranost, a osobito odbijanje bilo kakvih proslava, opraštanja i sličnih običaja, upravo nas je svih doma izluđivala. Našla sam ga u kafiću s prijateljima, igrao je bilijar.

Pogledao me je „ispod oka“, nagnut nad bilijarski stol i namignuvši mi dao do znanja da kuži kako sam ja odabrana da ga „dovučem“ doma. Izokola sam ga pokušala nagovoriti da odemo kod frizerke da ga ne bi nagrdili JNA brice.

„Znaš da takve poput tebe jedva čekaju“, rekla sam mu. „Prošetat će ti škarama preko glave i pitat, rocker, a? Takve najviše volimo. Ajmo molim te ošišaj se ovdje“. „Misliš?“, rekao je i otpuhnuo pramen duge smeđe kose koji mu je smetao dok je namještao bilijarski štap za novo ispucavanje. „Onda ajmo“ i tako smo otišli kod frizerke i usput se šalili kako ga vodim kao dijete, kao da će pobjeći.

Sjedila sam iza njega i gledala kako mu se otkriva lijepo lice, čelo, male pravilne uši, ispred mene se preobrazio iz lijepog dugokosog mladića u zgodnog muškarca. Maštala sam kako će, kad se vrati iz JNA doći u Zagreb na fax, kako ćemo zajedno izlaziti, obilazati klubove, imali smo naime isti glazbeni ukus. Već sam sve bila isplanirala, sljedeće godine ću, mislila sam, Zagrebom šetati s najzgodnijim bratom.

Maštajući tako gledala sam kako na pod padaju njegovi sjajni, smeđi uvojci i tada, ne znajući zašto, ustala sam se i s poda uzela najduži uvojak i učvrstivši ga gumicom, omotala u papirnatu maramicu i spremila u torbicu. Kasnije sam shvatila da sam bila vođena silom Duha Svetoga. Frizerka mi je rekla kako nisam normalna, da će se moj brat vratiti iz JNA i pustiti da mu naraste još duža kosa. On se nasmijao onako napola, imao je karakterističan „zaustavljeni osmijeh“ i rekao kako meni nema pomoći.

Kada smo došli doma dala sam mami njegov pramen kose. Mama ga već 20-ak godina zalijeva suzama………Taj je uvojak jedino ovozemaljsko što nam je od njega ostalo.

Zato Hrvatska nije slučajna država, gospodine Zorane Milanoviću, predsjedniče Vlade Republike Hrvatske. Da ste doista i razumjeli Bibliju, kako volite citirati ili parafrazirati („… nek mi se osuši desnica ako te zaboravim Slavonijo….“), znali bi ste da „AKO PŠENIČNO ZRNO PAVŠI NA ZEMLJU NE UMRE, OSTAJE SAMO, AKO LI UMRE, DONOSI OBILAT ROD“ (Iv 12). Znali biste da je Hrvatska zasijana u prolivenoj krvi najboljih hrvatskih muževa, vitezova Krbavske bitke. Zasijana je u žrtvi Nikole Šubića Zrinskog i njegove subraće branitelja Sigeta. Zasađena je Hrvatska u časnoj smrti do kraja odanih Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog. „Navik on živi ki zgine pošteno!“

Klijala je Hrvatska iz žrtve bezbroj znanih i neznanih heroja kasnijih stoljeća poput pobijenih 5. prosinca 1918. godine u Zagrebu, pitajte gospođu prvu potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske i ministricu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Ona bi trebala znati što se tog prosinca 1918. godine dogodilo u Zagrebu. Vjerojatno bi i za te vojnike, prosinačke žrtve, predstojnik Vašega Kabineta golobradi Saucha, da im je bio suvremenik, rekao da se „dolje okupila rulja“, kako je rekao za slavlje i sreću Hrvata okupljenih radi dočeka oslobođenih zapovjednika hrvatskih pobjedničkih vojnih operacija.

Bubrila je Hrvatska iz jauka nevinih Hrvata pobacanih u Biokovske jame, Kevine jame, iz zadnje molitve Svemogućem Bogu Spasitelju pobijenih franjevaca u Širokom Brijegu. Klijala je Hrvatska iz muke i patnje ubijenih na hrvatskim križnim putevima i na Blajburgu. Klijala je u patnji i čežnji po svijetu rasutih protjeranih Hrvata. 

Klijala je Hrvatska iz života, službe i žrtve i moga dida nestalog na jednom takvom hrvatskom križnom putu. Kao i iz nevine krvi svih koji su i kasnije bez suda ubijeni i poslani roditeljima u metalnim zapečaćenim sanducima. Hrvatska je morala proklijati iz žrtve Brune i Zvonka Bušića. Što je dugo moglo niknuti iz fascinantne ljubavi Zvonkove supruge Julie, osim Hrvatske. Zar hrvatske Penelope poput Katarine Zrinski…, bezbroj neznanih žena patnica, današnjih Slavice, Julie, Venere, Dunje, …u svojoj patnji i strpljivoj vjernosti nisu nosile neuništivu klicu Hrvatske?

Što je žrtva Mile Gojsalić osim klice Hrvatske? Nije Kata Šoljić mogla izdržati takvu bol bez vjere u Boga i utjehe u proklijaloj Hrvatskoj.

Proklijala je Hrvatska iz žrtve Josipa Jovića. Gdje ste danas predsjedniče Vlade Republike Hrvatske Zorane Milanoviću, na Plitvicama Vas nije bilo. Nije spomendan pogibije prvog hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu Josipa Jovića, dostojan Vaše nazočnosti. Što li Vam je bilo preče? Možda ručak u ugodnom društvu  u „fancy“ restoranu na zagrebačkom Vrhovcu? Sve upućuje kako bi moglo završiti kao i s jednim drugim restoranom u kojega je također volio zalaziti premijer.… 

Proklijala je Hrvatska iz junačke smrti Mate Vučka Čigre koji je umirući zadnje rekao „ja umirem živjela Hrvatska“. Jeste li ikada čuli za Matu Vučka? Jeste li se ikada zapitali, dok sjedate u udobnu premijersku fotelju, tko su ti dečki, Vaši vršnjaci, koji su Vam osigurali tu fotelju?

Zato Gospodine Zorane Milanoviću, predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, Hrvatska nije slučajna država. Nije jer „NIKNUT ĆE PLOD IZ SLAVNOG SJEMENA!“

Hrvatska nije slučajna država i živjet će vječno jer je niknula iz pramena kose moga brata!

 Sokolova sestra

Foto: Arhiv/FaH