POLJSKA I EUROPA : Što će pobjeda desnice značiti za budućnost Europske unije

Na kraju tjedna u kojem je svijet proslavio blagdan Svetog Ivana Pavla II., Poljska je doživjela čudo. Prvi puta od pada komunizma, jedna je stranka uspjela osvojiti apsolutnu većinu i osigurati samostalno sastavljanje Vlade.

Pravo i pravda zavladali su nikad ujedinjenijom Poljskom, dosad opterećenom podjelama na urbani zapad i ruralni istok, a stranka braće Kaczynski nakon osam punih godina, u trenutku velikih globalnih izazova vratila se u stilu spremna preuzeti odgovornost za povijest koja čeka biti ispisana.

I dok su u izbornoj noći s govornice iz pobjedničkog stožera odjekivale riječi nove poljske premijerke, Beate Szydło i njezinog stranačkog šefa, a mnogi će se složiti i vladara iz sjene, Jaroslawa Kaczynskog kako će u interesu poljskog naroda zakinutog za benefite gospodarskog rasta zatražiti mandate

• članova uprave u Središnjoj banci
• nacionalnoj radio televiziji
• agenciji za zaštitu tržišnog nadmetanja
• nastaviti političke čistke „lustracijom unuka lustriranih“

Svjetski su analitičari započeli s predviđanjima u kojem će smjeru novonastala situacija poljskog zakretanja ka konzervativističkom usmjerenju odrediti poljsku vanjsku politiku i utjecati na otpočele procese, ali i budućnost same Europske unije.

Dosadašnja vanjska politika koju je u proteklih osam godina diktirala stranka desnog centra – Građanska platforma, inače dio grupacije Europske pučke stranke, Poljsku je nastojala utvrditi kao stabilnu i pouzdanu članicu Europske unije i partnericu u zajedničkom projektu daljnje europske integracije za ujedinjenu Europu.

Koliko je Poljska pod vodstvom Donalda Tuska, nekadašnjeg premijera i predsjednika Građanske platforme, konstruktivnim zalaganjem doprinijela vodećoj politici unutar institucija EU svjedoči i njegovo imenovanje na mjesto predsjednika Europskog vijeća u rujnu prošle godine, a čemu je sigurno pomoglo i njegovanje dobrih odnosa s Njemačkom, glavnom zagovornicom projekta u kojem mnogi vide pokušaj stvaranja jedinstvene europske federacije, a što bi posljedično značajno utjecalo na koncept nacionalnih država i njihovu suverenost.

Ugrožavanju poljske suverenosti ošto se protive čelnici pobjedničke stranke Pravo i pravda, i nove kreatorice poljske politike koja se u Europskom parlamentu kao desna konzervativna stranka pozicionirala unutar grupacije Europskih konzervativaca i reformista koju predvodi druga velika sila Europske unije – Velika Britanija. Iako nova poljska vlada podržava članstvo u EU, zaokret u dosadašnjoj politici kojoj se najviše zamjera svjetonazorsko koketiranje s vodećom lijevoliberalnom doktrinom Europe, više je nego izvjestan.

Tome upravo svjedoče i planovi nove poljske premijerke da se po stupanju na dužnost otputi na prvo službeno putovanje u Vatikan, ne bi li se odaslala jasna poruka zaštite kršćanskih vrijednosti na području srednje Europe, a potom i u London, na konzultacije s britanskim premijerom Davidom Cameronom, također iz redova konzervativaca. No, značajan zamah britanskoj politici unutar Europske unije i namjeri skorašnjeg održavanja referenduma o izlasku moglo bi ipak poremetiti pitanje poljske migracije u slučaju britanskog napuštanja Europske unije.

Povratkom poljskih konzervativaca na europsku političku pozornicu, mijenja se dosadašnji omjer snaga između zagovornika federalističke politike i politike suverenih, nacionalnih država što podrazumijeva i preusmjeravanje težišta k Višegradskoj skupini.

Zagovornici federalističke politike još su do prije mjesec dana zlurado predviđali raspad Višegradske četvorke nakon odluke tadašnje poljske vlade da se na zasjedanju Europskog vijeća o izbjegličkim kvotama distancira od svojih partnera iz Saveza, no Beata Szydło još je u svojstvu kandidatkinje za premijerku najavila kako će odmah po stupanju na vlast suspendirati odluku svojih prethodnika te učvrstiti odnose sa svojim višegradskim partnerima.

Da će srednjoeuropska regija postati „kamenom temeljcem“ buduće vanjske politike Poljske nedavno je jasno dao do znanja i najizgledniji kandidat za novog ministra vanjskih poslova, Witold Waszczykowski predstavivši Višegradski savez kao okosnicu daljnjeg širenja prostora suradnje i ekonomskog napretka kulturološki i gospodarski srodnih država od Baltika do Jadranskog i Crnog mora.

Potonje bi posebno moglo biti zanimljivo za hrvatsku vanjsku politiku koja je predvođena hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović u posljednjih par mjeseci zakrenula smjer ka srednjoj Europi. Prilika je to i za oporbeni HDZ da se u slučaju dolaska na vlast konačno distancira od nasljeđa Ive Sanadera koje se svodilo na proces detuđmanizacije, ali i po mnogima pretjerano prisne odnose s kancelarkom Merkel i njemačkom politikom. Stoga se u skladu s lajtmotivom kampanje temeljene na ostavštini Franje Tuđmana koji je Europu promatrao kroz De Gaulleovu vizuru „domovine naroda i država“, a što u svom dosadašnjem diskursu najviše zagovaraju upravo države Višegradskog saveza, očekuje da će HDZ dolaskom na vlast podržati politiku Predsjednice i iskoristiti poljsku ruku prijateljstva kako bi usmjerili snage na jače razvijanje odnosa između Hrvatske i Poljske, a posredno i zemalja srednje Europe.

Vezano na određenje prema migrantskoj krizi, nova će poljska vlast svakako dati vjetar u leđa politici Viktora Orbána, koja unatoč početnim napadima dobiva sve više pristalica diljem europskog kontinenta dok politiku „žica i ograda“ sve otvorenije razmatraju i politički oponenti koji su joj se isprva žestoko protivili. S obzirom da se veći dio predizborne kampanje u Poljskoj vodio upravo oko pitanja migrantske krize i optužbi za izdaju zbog odluke Vlade Ewe Kopacz o prihvatu 4000 – 4,500 migranata (s tendencijom rasta do 7000 u idućih godinu dana), za očekivati je kako će Vlada Beate Szydło izvršiti svoje predizborno obećanje i združeno sa svojim višegradskim partnerima nastaviti odolijevati namjerama europskih instituticija da im nametnu kvote za prihvat migranata i time otvore prostor za razbijanje etničke i vjerske homogenosti u kojoj, za razliku od lijevoliberalnih europskih struja zapadne Europe, ne vide problem već prednost i temelj za opstojnost poljskog naroda i države čija povijest ne poznaje uzuse kolonijalizma.

Grčka kriza koja je uzdrmala Eurozonu približila je razmišljanja dviju vodećih stranaka Poljske kada je u pitanju ulazak u Eurozonu i odbacivanje nacionalne valute – zolta. No, dok je Građanska platforma zauzela stajalište kako se u dogledno vrijeme ne nazire prostor za prelazak na euro, novoizabrana premijerka u predizbornoj je kampanji otišla korak dalje izjavivši kako će eventualni ulazak u Eurozonu odlučiti građani na referendumu te da će u slučaju pobjede jedan od njezinih prvih poteza biti raspuštanje Ureda Vladinog opunomoćenika za ulazak u Eurozonu.

Ulje na vatru svojim je izjavama dodatno dolijao Jaroslaw Kaczynski rekavši kako je euro propali projekt čija uloga nije ekonomska već strogo politička apostrofirajući još jednom važnost nacionalne valute kao jednog od stupova opstojnosti države. Stoga je i odnos spram nacionalne valute jedan od pokazatelja novog smjera poljske vanjske politike koja se odlučnim suverenističkim stavom dodatno približila svojim zemljama partnericama u srednjoeuropskoj regiji i ojačala poziciju Višegradske skupine čije zemlje izuzev Slovačke, unatoč činjenici da su već preko deset godina članice Europe unije nemaju namjeru tako skoro ući u Eurozonu, a temeljem grčkog poučka sve je neizvjesnije hoće li to zaista i učiniti.

Novoizabrana vlast oštriji stav planira zauzeti i spram Rusije. Stoga će poljsko vodstvo nadolazeći NATO summit koji će se održat 2016. u Varšavi iskoristiti kako bi ojačali poljsku obrambenu infrastrukturu većom vojnom prisutnošću u zemlji uključujući trajno stacionirane američke snage ili vojne baze.

Također će pokušati ostvariti jaču prisutnost u međunarodnim pregovorima vezanim za ukrajinsku budućnost i politiku prema Rusiji, a u planu je i revitalizacija projekta kojim bi se stvorio savez postkomunističkih zemalja i utvrdila poljska uloga regionalnog lidera u osiguravanju mira i stabilnosti među zemljama neprestano izloženim ruskim pretenzijama.

Za kraj je potrebno razbiti još jednu predrasudu nerijetko produciranu od strane zagovornika federalizacije europskog kontinenta: Pravo i pravda nije stranka euroskeptika niti je to bila. Njezini čelnici se zalažu za poljsku budućnost u okvirima Europske unije no protive se gušenju nacionalnog suvereniteta kao vrijednosti implementirane u temelje same Europske unije kao zajednice samostalnih država i naroda.

Poljaci, za razliku od svojih britanskih kolega, nemaju namjere propitivati smisao ostanka u Europskoj uniji, ali će se kroz daljnju suradnju sa svojim partnerima iz Višegradske skupine nastaviti boriti grupiranjem glasova u institucijama EU protiv nakana da se suverenost europskih država podredi projektu umjetno stvorene megadržave koja bi omogućila pojedinim silama da kroz njezino djelovanje liječe svoje neostvarene kolonijalne pretenzije. Oni koji zaboravljaju svoju prošlost dužni su je neprestano ponavljati. Poljaci se međutim u toj skupini ne nalaze i ovim su izborima dokazali kako su spremni nastaviti borbu za očuvanje svog kulturološko-povijesnog identiteta.

S.V. /Novi Pogledi /foto:NP