Pročitajte što su partizanske ubojice radile Zagrepčanima kad je “pao pod oslobođenje”

Kroz cijelo vrijeme trajanja bivše države u školi smo učili o „narodnooslobodilačkoj borbi“ i o „oslobođenju“ koje je uslijedilo u svibnju 1945. godine. Dakle, uskoro će biti 70. obljetnica tog događaja kojeg i danas s oduševljenjem slave stari i ne baš stari „antifašisti“. Ove godine oni su u Gornjogradskoj vijećnici upriličili „svečanu akademiju“. Okupilo se je tamo birano društvo – Darinko Kosor, Milorad Pupovac, Ivan Fumić, ali cijelom događaju „začin“ je dao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čovjek za sve manifestacije, od Križnog puta i hodočašća do „druga Tita“.

Bez da ga je itko prozvao, on je izustio i slijedeće: „Antifašistički borci, mrtvi i živi, simbol su slobode i otpora, a svoje živote žrtvovali su za Domovinu i oslobođenje od nacifašističkih okupatora i endehazijskog terora“. To je izvalio čovjek koji ide na mise i moli Boga. Je li moguće da osoba na takvom položaju i takvog ugleda ne zna kako su ti antifašistički borci „oslobađali“ Zagreb i Zagrepčane od njihovog dostojanstva, imovine i života?

Dok su se po austrijskim, a još više slovenskim poljima i šumama tek pripremale orgije najbolesnijeg ubijanja ljudskih bića samo zato jer se ne slažu s „antifašistima“, stanovnici Zagreba koji nisu pobjegli bili su partizanima odmah pri ruci, pa nisu morali čekati. Ubijanje bez granica moglo je početi bez oklijevanja.

Povijesnih dokumenata koji o tome svjedoče ima u izobilju. Ovaj put prisjetimo se samo nekih od njih. Čitajući stara svjedočanstva čovjek se mora upitati: Što se to dogodi s ljudskim umom da je spreman svom bratu ili sestri učiniti tako nešto?

Noć strave na Rebru

Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici „Rebro“, 9/10 svibnja 1045 godine:

„Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.

Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popisujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.

Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.

Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: “Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?” Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni.

U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice. Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primjetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.

Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio.Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.
Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika.

„Podsljemenska“ puna grobova

Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Današnja čuvena podsljemenska zona, statusni simbol novokomponiranih bogataša, kao i cijela Zagrebačka gora, posuti su kostima nedužnih ljudi ubijenih samo zbog “maršalove” ideje, da nacionalno svjesni Hrvati moraju nestati iz njegove „despotije“. O tome svjedoči izvještaj Miroslava Haramije „o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodnog Odbora u Gračanima“:

Dana 10. maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pri-stupilo se radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo,te su predstavljale opasnost po zdravlje tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva Zagreba.

Radovi su vršeni pod vodstvom druga Ferde Negra, a pod nadzorom druga Haramija Miroslava, obojica članovi Narodno Oslobodilačkog Odbora Gračani, a uz pomoć tamošnjih seljaka koji su se svi odazvali pozivu na rad koji je bio ogroman i od velike važnosti.

Sve lješine i strvine su pokopane na prikladnim mjestima uz prethodnu dezinfekciju krečnim mlijekom, kaporitom i lyzolom u propisno duboke jarke, te propisno zagrnute zemljom.

Ti i danas većinom neoznačeni grobovi nalaze se na mnogim mjestima u Gračanima, uzduž hodočasničke staze zvane „Stepinčev put“ prema Mariji Bistrici, kao i na Zagrebačkoj gori do samog Sljemena. To znači da brojni planinari i sportaši, ni krivi ni dužni, možda hodaju po kostima nedužno umorenih. Neki od stanovnika famozne „podsljemenske zone“ možda za vrijeme šetnje vlastitim vrtom prelaze preko ostataka pobijenih. Pa i sami hodočasnici koji pješice putuju za Mariju Bistricu prolaze pokraj grobišta. Jedan od njih je barem jednom bio i već spomenuti gradonačelnik Milan Bandić koji je sudjelovanjem u tim vjerskim manifestacijama prikupio mnogo glasova vjernika. Tako je i on stupao kroz tu sumanutu partizansku „aleju zločina“ iako na to vjerojatno u tim trenutcima nije pomišljao. No sada zločince naziva „simbolima slobode i otpora“ i uzdiže ih u zvijezde, kao da o njihovim groznim zlodjelima ne zna ništa i to danas kada je o tome toliko toga napisano i objavljeno.

Mili Budaku pokazali silovanu i ubijenu kćer

Same brojke grobišta i žrtava ni približno ne opisuju upravo sotonsku nasladu ubojica nad patnjama žrtava. U zlostavljanju i ubijanju žrtava grada Zagreba 1945. godine sudjelovala je tzv. “Lajbek milicija” koja se je oblačila u nošnju sličnu prigorskoj, što nije dokazano, ali zločini su na žalost bili vrlo stvarni. U toj postrojbi ubojica posebno su se „istaknule“ partizanke. Nekoliko je kuća pretvoreno u morbidnu „javnu kuću“ za partizanske oficire, nakon čega su zarobljene djevojke i žene na odvratan način ubijane. U jednoj takvoj kući strave svoj mladi život na jeziv način je završila Grozda Budak, kći Mile Budaka.

Nakon mnogostrukog silovanja i mučenja, partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svako mučenje snimljeno fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec slike unakažene i ubijene kćerke pokazali ocu žrtve Mili Budaku prije nego su ga ubili.

Ubijali siročad

U Pustodolu je pobijeno preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda odgoja djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa “narodne vlasti” izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko panašanje počinitelja.”Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela.

Živim ljudima vadili srce, jetre i maternice

Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice”. Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik.

Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i neko vrijeme liječio se je na psihijatriji. „Lajbek diviziji“ pripisuje se ubojstvo oko 15 000 nedužnih ljudi do kolovoza 1945. godine kada je raspuštena. Do danas nitko od tih zlikovaca nije odgovarao za svoja zlodjela. Također ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.

Bježeći od svoje savjesti, Đoko Jovanić, koji je osobno zapovijedao tim čudovišnim nedjelima, pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.

Bilo bi dobro da se oni kojima će pasti na um „svečano obilježavanje 70. obljetnice oslobođenja Zagreba“ sljedeće godine, sjete na te užasne činjenice o „osloboditeljima“, da ne organiziraju „svečane akademije“ u čast zvjerskim ubojicama, nego da smognu snage i ispričaju se žrtvama. Političari bi opet trebali paziti kakve riječi koriste kada govore o čudovišnim ubojicama na čelu s „drugom Titom“.

Mario Filipi/Foto:Arhiv