Registracijske tablice ili Poraz dizajnerske slobode i dobrog nacionalnog ukusa

Širi dalje

Borci za grb, nazovimo ih tako, među kojima je i mnoštvo mojih spomenarskih (fb) prijatelja, javno su proslavili „pobjedu“, ne shvaćajući da se radi o značajnom estetskom nacionalnom PORAZU.

: Piše: Slaven Letica

Politički, medijski i estetski rat oko izgleda hrvatskih registracijskih tablica završen je, nažalost, porazom dizajnerske slobode, elementarnih pravila slobodnog i poštenog umjetničkog/dizajnerskog natjecanja i dobrog nacionalnog ukusa!

Moralna, politička i domoljubna panika stvorena pod geslom „Žele nam grb izbaciti s registracijskih tablica“ – u koju su se uključili svi koji o grafičkom dizajnu znanju malo ili ništa i rijetki koji o tome ipak nešto znaju (sami dizajneri, povjesničari i teoretičari umjetnosti) trenutno je okončana rezigniranom odlukom predsjednika VRH-a Zorana Milanovića (koju je javnosti priopćio resorni ministar za prometne i vozačke dozvole, pa i tablice Ranko Ostojić) da „grb vrati na tablice“.

Borci za grb, nazovimo ih tako, među kojima je i mnoštvo mojih spomenarskih (fb) prijatelja, javno su proslavili „pobjedu“, ne shvaćajući kako se radi o značajnom estetskom nacionalnom PORAZU.

Kako sam od prvog časa bio za „kvadratiće“, a ne za grb na tablicama (o tome sam prvi put govorio u „Bujici“ 6. ožujka 2015.; taj dio počinje u 45.25 minuti i može se pogledati na youtubeu: https://www.youtube.com/watch?v=Ur_WCl7bFnw ), još ću jednom ponoviti zašto mislim da su autori dizajna tablica koji je POBIJEDIO NA NATJEČAJU u pravu, a nesretni, prilikama izluđeni domoljubi, pa i branitelji iz Savske 66 nisu u pravu.

Dva su ključna razloga:

Prvo: povijesno promatrano, Hrvati su nacionalno znamenje, pa i grbove, stavljali na važna, posvećena i uznosita mjesta, primjerice, na krov Crkve sv. Marka na zagrebačkom gornjogradskom trgu, a ne na TRIVIJALNA kao što je, nesumnjivo, registracijska tablica.

Ako grb treba biti na registracijskoj tablici, zašto se ne javi „domoljubni“ zahtjev da se postavi na sve kafiće, hotele, pa i javne zahode? Odgovor je jednostavan: zato što je to glupo.

Drugo: autori dizajnerskog rješenja koje je sada POLITIČKIM NASILJEM poništeno pobijedilo je na javnom natječaju, a to nije mala stvar u pravnoj i civiliziranoj državi. Konačno, „kvadratići“ (koje su u pločice ukomponirali dizajneri) odavno su postali prepoznatljivi identifikacijski znak hrvatskog nacionalnog identiteta koji obogaćuje, a ne oduzima tradicionalni identitete sadržan u grbu, himni i zastavi.

Žalosna, a tako tipična, hrvatska priča o registracijskim tablicama, „kvadratićima“ i grbu podsjetila me je na estetsko i natječajno nasilje koje je svojedobno zabilježeno pri izboru izvedbenog projekta Crkve hrvatskih mučenika u Udbini.

U tom je slučaju mjesno nadležni biskup, inače neupitni domoljub, pošten i drag čovjek, ali i odlučivač bez elementarnog znanja o suvremenoj sakralnoj arhitekturi poništio odluku STRUČNOG ŽIRIJA o pobjedničkom projektu genijalnog Nikole Bašića (s trunčicom ironije nazivam ga Jurjom Dalmatincom Naših Dana), eda bi dao sagraditi mamutsku repliku ili varijaciju na repliku neponovljive crkvice Svetoga Križa iz Nina.

Zaključiti ću. Znam da će ovaj zapis ražalostiti neke od mojih virtualnih prijatelja, ali ne mogu pisati protiv vlastitih uvjerenja, dobrog ukusa i zdravog razuma.

Dr. Slaven Letica/Foto: FaH