Odrastao sam s mamom i bakom i one su mi govorile da idem na vjeronauk. No, kad bih krenuo na vjeronauk uredno sam završio s dečkima na nogometu, a doma bi rekao da sam bio kod svećenika
“Idem u crkvu, ali htio bih demistificirati jednu stvar, nisam zato i svetac. Dapače, idem u crkvu baš zato što sam grešan da ne bi bio još grešniji, tj. da me barem jednom tjedno neko opomene i kaže mi kojim putem moram ići.
Frendovi me svako malo pitaju zašto idem u crkvu. Pa evo da odgovorim. Crkva je kao neki servis za dušu. Primjerice, kad se auto pokvari ili kompjuter slijedi panika i u roku pola sata ćeš naći nekoga da ti to popravi. Dok dušu i karakter svi često zanemarujemo. Dakle, meni crkva služi kao neki korektiv koji me podsjeti kakav bi zapravo trebao biti.
Odrastao sam s mamom i bakom i one su mi govorile da idem na vjeronauk. No, kad bih krenuo na vjeronauk uredno sam završio s dečkima na nogometu ispred vjeronauka a doma bi rekao da sam bio na vjeronauk.
Dakle, kao klinac nisam išao u crkvu, i tamo bi mi bilo dosadno jer sam po prirodi bio dosta živ. Međutim, onda su se dogodile neke stvari u životu gdje nisam baš najbolje postupio i gdje me trebala stići zaslužena kazna.
To nisam mogao reći mami jer bi dobio po ušima, nisam mogao reći frendovima… i što mislite kome sam se onda išao povjeriti? Koga sam išao moliti da mi pomogne i da me mimoiđe zaslužena kazna? Naravno, Boga. I tada sam zapravo počeo vjerovati. To je bilo s 18 godina.
Počeo sam vjerovati u Boga kroz život, jer sam se uvjerio da mi Bog kroz neke čudne načine pojavljuje u životu i zapravo mi pomaže u životu onda kada najmanje to zaslužujem.”
Megy M. /Foto: Screenshot
