Saša Radulović: Tekst srpskog ministra koji je cijelu regiju digao na noge

Ekonomski stručnjaci, poduzetnici i analitičari prepričavaju i hvale tekst srbijanskog ministra gospodarstva Saše Radulovića objavljen u srbijanskom listu “Nedeljnik”

Radulović je, među inim, napisao da je priča o stranim investitorima kapitalna budalaština i da fokus konačno treba staviti na domaće gospodarstvenike i sistemske zakone, kojima bi se olakšalo poslovanje.

Hrvatski mediji pohvalili su danas srpski ministra gospodarstva Sašu Radulovića zbog autorskog teksta u “tjednika”, a sa njima su složni i mediji u ostalim zemljama.

“Održao lekciju cijelom Balkanu”, “Pogledajte tu jasnoću mišljenja, čistoću patriotskog liberalnog opredjeljenja”, samo su neki od komentara među hrvatskim novinarima o srpskim ministru gospodarstva.

Stavovi su za Hrvatsku vrlo zanimljivi poglavito u vrijeme pred usvajanje proračuna. 

Tekst ministra Radulovića prenosimo u cijelosti:

Zemlja vodi promašenu ekonomsku politiku u posljednjih deset godina. Ekonomsku politiku baziranu na javnoj potrošnji, uvozu, državnoj privredi, subvencijama, bacanju novaca u bunar, korupciji, odsutnosti smislenih reformi i vječitoj nadi u strane investitore koji će preporoditi Zemlju. Ovo živo blato nas je koštalo ne samo izgubljenih deset godina, već i 300.000 izgubljenih radnih mjesta, uništene privrede, javnog duga na razini 60% BDP i deficita koji ove godine a i naredne – prelazi 6%.

Naša nada u strane investitore kao spasioce Srbije mitskih je dimenzija. Od nje možda je jedino veća želja da izbjegnemo suočavanje s realnošću. I želja da se ne promijenimo. Da sve ostane isto. A da nama nekim čudom bude bolje. Pošto nismo u stanju da se promijenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rješenje. Jer druge nemamo.

Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne mijenjamo. Netko drugi će umjesto nas. Umjesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći razviti našu privredu. Ovo je naravno kapitalna budalaština. Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita.

Ako sami sebi ne pomognemo, neće nam nitko pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora biti domaća privreda. Domaći gospodarstvenici. Domaći investitori. Domaću privredu čine sva privredna društva koja posluju u Srbiji, zapošljavaju u Srbiji i plaćaju porez u Srbiji, bez obzira na to jesu li u vlasništvu građana Srbije ili stranih osoba. Glavni fokus ekonomske politike mora biti rasterećenje domaće privrede i stvaranje dobre poslovne klime za poslovanje.

Najbolji način da privučete i strane investitore jeste da napravite zdravu državu i dobro poslovno okruženje za domaću privredu. Najbolji signal stranim investitorima jesu uspjeh i profit domaćih tvrtki. Strani investitori su nam potrebni i oni su poželjni. Ali strani investitori su šlag na torti. Domaći, a gospodarstvo je torta. Nama je propala torta.

Proveli smo katastrofalnu privatizaciju. Umjesto velike generacijske prilike da preporodimo gospodarstvo, privatizacija se pretvorila u veliku pljačku. Kao pripadnika te generacije, sramota me je. Veliki dio privatizacije sveo se na grabež za građevinskim zemljištem. Novi vlasnici su uzeli velike kredite od banaka i umjesto da novac uporabe za razvoj poduzeća i rast osnovne djelatnosti, izvlačili su ga preko svojih offshore tvrtki i doveli svoje firme na rub propasti. Država je sve samo nijemo promatrala.

Zašto bi to netko napravio sa svojom tvrtkom? Prvo, tvrtka zapravo njihova. I za privatizaciju su od nekog dobili kredit. Ali zato je njihova offshore tvrtka. I o njoj su zaista i vodili računa. Ova preuduzeća su za sobom povukla i banke koje su im dale velike kredite. Zvanični NLP (problematični krediti) banaka prema gospodarstvu iznosi 22%. Nezvanični NLP kod nekih banaka iznosi i 50%. Među njima su naše najvrednije tvrtke sa zdravom osnovnom djelatnošću.

Dvije najvažnije mjere za zauzdavanje deficita tiču ​​se poduzeća u restrukturiranju i javnih poduzeća.

Na preostala poduzeća u restrukturiranju, nekadašnje gigante, njih 179, godišnje bacamo 750 milijuna dolara. U njima je zaposleno preko 50.000 radnika. Pored ovih tvrtki, Agencija za privatizaciju upravlja s dodatnih 430 poduzeća s preko 50.000 zaposlenih. Ukupno preko 100.000 ljudi. I to naravno nije sve. Agencija za privatizaciju ima u svom portfelju i dodatnih preko 900 tvrtki u kojima država ima manjinsko vlasništvo. Tu je zaposleno još preko 135.000 ljudi.

A onda idu javna poduzeća. Njih gotovo 600. Na javna poduzeća trošimo dodatne stotine milijuna eura godišnje. Javna poduzeća kod nas nisu izvori pofit, već dio socijalne politike s ogromnom cijenom po cijelo društvo. I štetnim ugovorima, kupcima i dobavljačima, preko kojih se izvlači ogroman novac i slijeva u privatne, uglavnom partijski obojene džepove.

Za sva ova poduzeća napravili smo čitav sustav subvencija, fondova i državnih agencija, sustav neplaćenih računa, sustav privilegija i uništavanja zdrave konkurencije. Oko ovog sustava je tijekom godina izgrađen i širok krug ljudi okupljenih oko političkih partija koji su korisnici tog sustava. Koji parazitiraju na leđima zdravog tkiva privatne privrede.

Ovo su najveći uzročnici našeg deficita i rasta javnog duga. Ovako više ne može. Kao država, kao društvo, moramo reći – dosta. Sva poduzeća moraju se postave na zdrave temelje, ako za to postoji mogućnost. Da se restrukturiraju i oslobode dugova. Ako ne, moraju se ugase. Privreda mora biti bazirana na profitu. Svaka zdrava privreda bazirana je na profitu.

Šteta po društvo je veća od bačenog novca i samog deficita. Najveća šteta je u obesmišljavanju zdravog poslovanja zasnovanog na konkurenciji, profitu i pozitivnoj selekciji koju oni nose. Taj sustav ubija svaku inicijativu, svaki pokušaj stvaranja zdrave privrede. Interesi korisnika sustava izravno su suprotstavljeni interesima društva i bore se spriječiti svaki pokušaj uklanjanja parazita i uspostavljanja zdravog društva. Cijenu plaćaju svi građani Srbije. Sva naša djeca.

Da bismo zauzdali deficit, moramo smanjiti javnu potrošnju. Prestanimo bacamo navaca u bunar. Perpetuum mobile ekonomija ne funkcionira. Subvencije ne rade. Da rade, nakon deset godina, imali bismo rezultate. Nadam se da su rezultati očigledni svim građanima Srbije. Moramo reći – dosta. Anglosaksonci kažu da kad se čovjek nađe u rupi (u problemu), prva stvar koju treba učiniti jest da prestane kopati. Rješenje nikad nije dublje u rupi.

Ministarstvo gospodarstva je uvelo načelo potpune transparentnosti trošenja novca poreznih obveznika. Mislim da je konačno došlo vrijeme da shvatimo da novac pripada poreznim obveznicima. Radniku iz Pirota, čistačici iz Beograda, umirovljeniku iz Valjeva. I da se prema novcu građana Srbije moramo odnositi odgovorno. Na svojoj internetskoj stranici Ministarstvo je objavilo detaljne podatke o izvršenju proračuna na mjesečnoj razini kako za Ministarstvo, tako i za sve agencije koje su dobile novac poreznih obveznika i iznose koje su dobili. Nema izuzetka. Ministarstvo je u prvih sedam mjeseci ove godine trošilo oko dvije milijarde dinara, u kolovozu je potrošilo 4,5 milijarde. U rujnu 25 milijuna dinara. Razlika su subvencije.

Ministartsvo gospodarstva je početkom rujna pokrenulo veliku akciju pravljenja “osobnih karti” za svih 609 poduzeća u portfelju Agncija za privatizaciju, kao i za 35 javnih poduzeća u vlasništvu države. “Osobne karte” javnih komunalnih poduzeća biće rađene u drugom krugu. “Osobne karte” su jednostavne Excel tablice u koje se unose financijski izvještaji, popisi i procjene imovine, popis obveza, kupci, dobavljači, hipoteke, sudski sporovi. Tko god vodi uredno knjigovodstvo, nije mu potrebno više od sedam dana da sačini “osobnu iskaznicu”.

Uspostavljen je i princip da novac više neće biti bacan u bunar. Sva poduzeća u vlasništvu države koja su u problemima mogu dobiti pomoć tek nakon što popune “osobnu iskaznicu”, i to samo u kontekstu izvršenja plana restrukturiranja i postavljanja poduzeća na zdrave noge. Ovo vrijedi i za Galeniku, i za Simpo, i za Politiku, i za FAP i za Srbijagas. Vrijedi za sve.

Otpori su ogromni. Posebno u javnim poduzećima. Već polako prerastaju u otvoren otpor iu prijetnje.

Direktori i rukovodstva tvrtki su izgleda vereovali da je to samo prolazna dionica. I da će ipak dobiti novac kao prije. Pa su otezali i izbjegavali da dostave tražene podatke. Nadam se da su konačno shvatili da pomoći bez restrukturiranja neće biti. Na kraju su počeli surađivati.

Postavili smo novi okvir za privatizaciju. Napravljeni su nacrti zakona o privatizaciji i Zakona o stečaju i oni su pred vladom ove sedmice. Očekuje se njihovo usvajanje do Nove godine. Ključne riječi u izmjenama zakona su potpuna transparentnost, javnost i odgovornost državnih organa. Pvi korak ka transparentnosti je objavljivanje “osobne karte” za sve tvrtke koje se privatiziraju. Svi potencijalni investitori mogu vidjeti sve relevantne podatke o tvrtkama koje se privatiziraju. Cilj rekonstrukturiranja je da se očiste tvrtke, eliminiraju dugovi, i da se za tako čiste firme pronađu kupci.

U skladu s novim zakonom o privatizaciji, sva rukovodstva koja ne surađuju s državnim tijelima biće smijenjena. Uvodi se obveza analize poslovanja u posljednjih pet godina, kako u stečaju tako iu privatizaciji. I analize se objavljuju javno. Mi imamo mnogo više spornih privatizacija od 24 velike koje je pokrenula Verica Barić. Da nije bilo nje, i ove 24 bi bile zaboravljene.

Pripremamo i izmjene zakona o javnim poduzećima koje će uvesti obavezno licenciranje svih direktora i članova nadzornih i izvršnih odbora. Uvodi se i potpuna transparentnost u radu javnih poduzeća monopolista i obveze izvještavanje države i građana. Domaćinsko ponašanje. Tko ovo ne bude poštovao, biće smijenjen.

Zauzdavanje deficita dolazi kroz uvođenje reda u poduzeća u restrukturiranju i javna poduzeća. Ne zvuči kao nuklearna fizika. Više kao topla voda. Problem nije u ideji, već u provedbi. Volji da se provede princip: ne dam pare. I snazi ​​otpora. Prvo kod političkih partija i svih onih čije interese ova politika ugrožava.

Srbija praktično nema uređen sustav socijalne zaštite. Iako godišnje trošimo 150 milijardi dinara, taj novac ne dolazi do ljudi kojima je pomoć zaista potrebna. Recimo, subvencioniranje vrtića u koje roditelji dovode djecu u džipovima. Ili povraćaj PDV na bebi-opremu za ljude koji imaju dobre plaće.

Potrebna nam je potpuna reforma sustava socijalne zaštite. Za ljude koji iz ovog i onog razloga nisu u stanju izdržavati obitelj. Trajno ili privremeno. Umjesto stotina različitih sustava socijalne zaštite, treba nam univerzalni sitem. Recimo, svaka obitelj koja ima primanja manja od nekog mjesečnog iznosa, ima pravo dobiti razliku. Primjera radi, pomoć bi mogla biti određena na razini od 15.000 dinara mjesečno po obitelji, plus 5.000 dinara po dodanom članu kućanstva. Tako bi prosječna tročlana prorodica bez primanja mjesečno primala 25.000 dinara. Ako uzmemo sadašnji proračun za socijalnu zaštitu, on bi bio dovoljan za socijalnu zaštitu 500.000 obitelji s 1,500.000 građana.

Mnogo se govorilo kod nas o socijalnim kartama na kojima bi se zasnivao ovakav sustav i kako je tobože skupo da se naprave socijalne karte. I kako bi to trajalo nekoliko godina. Mislim da to nije točno. Sustav se bazira na jednostavnoj prijavi neke obitelji da je socijalno ugrožena. U prijavi se dostavi imovinsko stanje, da izjava pod kaznenom i materijalnom odgovornošću i obitelj uđe u sustav i dobiva pomoć. Paralelno s tim, rade s dubinske i detaljne kontrole sustavom slučajnog izbora. Za one koje se utvrdi da kradu od građana Srbije, prikrivaju svoje imovinsko stanje, kazne su drakonske.

Pored bacanja novca u bunar, glavni problem s deficitom jeste nedostatak rasta. Ovo se manifestira u padu poreznih prihoda. Naš drugi ključni problem je pad prihoda. Omašili smo proračun na prihodnoj strani za jednu milijardu eura. Uradili smo rebalans, pa smo i njega omašili za dodatnih 200 milijuna eura. Dugovi od 60% BDP ogoman je problem ako imate rast od 1%. Taj problem je za red veličine manji uz rast od 5%.

Znači, moramo potignemo rast. Rast donosi zapošljavanje i nova radna mjesta. I nove porezne prihode.

O poblema nedostatka rasta više puta sam dugo razgovarao s Vladimirom Gligorovim. I složili smo se oko neophodne strategije. Kao rezultat naših razgovora, zamolio sam ga da za Ministarstvo napiše dokument “Savjeti ministru gospodarstva”, koji je i objavio na internetskoj stranici “Peščanika”. Preporuke su vrlo jasne: štednja s jedne strane, stimulans u vidu smanjenja poreza s druge. Štednja u vidu rješavanja pitanja preduzeća u restrukturiranju i javnih poduzeća. Rješavanje pitanja NLP-a u bankama. Regulatorna reforma. I smanjenje nameta na rad. Krenimo redom.

Za rast moramo olakšamo poslovanje. Popravimo poslovni ambijent. Dva ključna zakona za ovo jesu Zakon o radu i Zakon o planiranju i izgradnji.

Zakon o radu rješava pitanje otpremnine po godinama radnog staža, tako da će se one ubuduće isplaćivati ​​za godine radnog staža kod poslodavca i njegovih povezanih osoba, a ne za sve godine radnog staža. Mnogi zaposlenici, pogotovo oni koji rade za državu, primili su i po nekoliko otpremnina. Zakon o radu, također, treba donijeti bolje zapošljavanje i otpuštanje. Cilj je rast zapošljavanja.

Neki ljudi se pitaju kako bolje otpuštanje može dovesti do rasta zapošljavanja. Poslodavac u velikoj većini slučajeva ne otpušta ljude zato što je bijesan. A ako i spadate u onu manjinu kod kojih je poslodavac zaista bijesan, bolje da svakako bježite od njega. Poslodavac otpušta ljude zato što nema posla ili zato što misli da radnik nije dobar. Težina otpuštanja izravno se odražava na lakoću odluke o zapošljavanju. Ako je rizik da će loš radnik da vas tuži i poslije dobije parnicu na sudu čiji troškovi mogu vam uništiti malu obiteljsku tvrtku, onda ćete gledati da ga ne zaposlite na neodređeno vrijeme ako možete.

Zakon o planiranju i izgradnji treba značajno da pojednostavi postupak dobivanja građevinskih dozvola. Drugo važno pitanje koje rješava jeste pitanje prava korištenja građevinskog zemljišta. Nedefinisanost ovog prava je veliki uzrok propasti naše privatizacije i zakočenosti mnogih stečajnih postupaka.

A rast? Što će nam donesti rast i zapošljavanje? Poslovna klima će sigurno poboljšati stanje. Ali ona sigurno neće dati neophodnu injekciju adrenlina koja je potrebna našoj privredi. Kako stimulirati gospodarstvo?

Najbolja i najtransparentniji i najefikasnija “subvencija” jeste smanjenje nameta na rad. U Srbiji, kad legalno zaposlite radnika, da biste mu dali minimalac od 180 eura, državi morate platiti još 120. Također, ako jedan moler ili web-programer pogađa posao za 300 eura, da bi poslovali legalno, od tog novca moraju 120 moraju dati državi. To je nerazumno. Ne postoji porezna policija na svijetu koja to može utjera. Poblem našeg poreznog sustava nije što nam je prosječna porezna stopa previsoka, već što nema progresivnosti. Na prvih 300 eura koji zaraditi, a koji su potrebni za biološko održanje čovjeka, država hoće da uzme 120!

Ova porezna politika je glavni uzročnik zapošljavanja na crno ili na sivo (dio plaće legalno, dio na ruke). Računa se da imamo preko 500.000 zaposlenih na crno i da je veličina sive ekonomije i crnog tržišta oko 30% BDP. I Strauss Kahn je uočio da je veličina sive ekonomije i crnog tržišta i prevođenja njenog malog dijela najveća kratkoročna šansa za značajan rast.

Kako utjerati ovu sivu ekonomiju? Smanjenjem nameta na rad, i to smanjenjem doprinosa i uvođenja progresivnog poreza na dohodak. Prijedlog je da se doprinosi na teret poslodavca smanje sa 17,9% na 10%. Doprinosi na teret zaposlenog bi pali sa 19,9% na 15%. Bio bi uveden progresiran porez na dohodak, i to tako da bi na bruto plaću do 15.000 porez bio 0%, od 15.000 do 50.000 kn. 20%, a 30% i 40% preko 150.000 kn. Ovo smanjenje nameta na rad napravilo bi rupu u proračunu od oko 30 milijardi dinara. Od toga deset milijardi se odnosi na javna poduzeća i društvena poduzeća. Kako su ona i subvencionirana, rupa u proračunu bi bila manja od 25 milijardi dinara. Ovo sve bi moglo biti u potpunosti plaćeno smanjenjem subvencija.

Drugi korak bi u narednim godinama bilo daljnje smanjenje doprinosa na teret zapsolenog sa 15% na 10% (do kraja 2014. godine) dalje na 5% i konačno u potpunosti ukinuto. Preduvjet daljnjeg smanjenja je proširenje obuhvaća i bolja naplata poreza.

Uvođenjem ovakvog poreznog sustava za značajan broj tvrtki koje zapošljavaju na crno, nestao bi ekonomski interes za to. Porezi i doprinosi na minimalac bili bi oko 28% umjesto današnjih 60%.

Došlo bi do rasta neto zarada, posebno u drugom krugu. Zdravstvo se više ne bi financiralo iz doprinosa već iz proračuna. Svi građani bi dobili zdravstveno osiguranje bez obzira na status zaposlenika. Ovjeravanje zdravstvenih knjižica bi otišlo u neslavnu povijest.

Prije godinu dana bili smo suočeni sa sličnim problemom: veliki deficit, rast javnog duga i pad prihoda. Odlučili smo se na stezanje remena, smanjenje potrošnje i podizanje poreza. Za rast nismo ništa učinili. Rezultat ovih mjera je da smo danas četiri milijarde eura dublje u rupi, sa još većim deficitom i smanjenom gospodarskom aktivnošću. U nedostatku stimuliranja rasta, stezanje remena i rast poreza smanjili su agregatnu potražnju i gospodarsku aktivnost. Ne bismo smjeli ponovimo istu grešku. I prije stupanja na snagu novih mjera, rast BDP u drugom kvartalu pao je na 0,2 posto.

Bez stimulansa, mi smo na putu u treću recesiju. Remen treba stezati, ali moramo imati odgovarajuću mjeru stimulansa za gospodarstvo. Taj stimulans je smanjenje nameta na rad. Po mom dubokom uvjerenju, to je najvažnije što možemo učiniti za oporavak našeg gospodarstva, jačanje konkurencije i poticanje proizvodnje i izvoza. Učiniti zapošljavanje jeftinijim i time proizvodnju profitabilnom.

Mislim da je bilo dosta. Ovako više ne može. Moramo okrenemo novi list. Ako ne zbog nas, onda zbog svoje djece. Ono što danas trošimo, trošimo na njihov račun. Oni će plaćati sve naše račune. Sramota je. Da ne bismo izgubili još deset generacija djece koja će u punoletsvo ući u zemlji živog blata, korupcije, bez budućnosti, moramo prekinuti s neodgovornim ponašanjem. Dosta je bilo.

IZVOR: Telegraf.rs /Foto:Tanjug/Zoran Žestić