Šiljeg i potomci iz Ljubuškog – pravili štafetu za Tita i pušku za Tuđmana

Malo tko u Hercegovini ne zna za obitelj Šiljeg i njihove zlatne ruke već desetljećima. Poznata obitelj puškara, zanimanja koje njihovim entuzijazmom ipak ne izumire, već generacijama jedni drugima prenose znanje i umijeće.

Izrađivali su puške u mirna vremena, popravljali oružje u ratna vremena, a o čuvenju puškara Šiljeg iz sela Vašarovića kod Ljubuškog zna se i izvan granica BiH, ali i prostora bivše Jugoslavije.

„Sve je počelo kad je pradjed Stanko, čuvajući kao dječarac blago u polju, od komada drveta napravio štap koji je bio replika njegove šake. Malo pomalo pokazivao je svoj talent, znao je raditi svašta rukama i postao puškar. I sve do danas pradjedov štap prava je obiteljska relikvija“, počinje obiteljsku priču Srećko Šiljeg u sklopu čije je radionice za popravku motornih pila i dio u kojem se nastavlja stoljetna tradicija puškarstva.

Pradjed Stanko – začetnik puškarstva

Tri generacije Šiljega – Srećkov sin Ivan, brat Ivan i stric Krešimir danas se bave puškarstvom. O tome koliko su cijenjeni i čuveni govori i podatak da im dolaze mušterije iz cijele regije, ali i Njemačke.

„Došao je čovjek iz Ulma i tražio da mu napravimo lovački karabin. Uradili smo to bez problema, postavili na njega optiku i čovjek je prezadovoljan. Ako je Švabo prezadovoljan, što više treba reći“, kaže Ivan Šiljeg.

Puškarstvo u krvi

No, najzaslužniji da se tradicija puškarstva ne ugasi i da se prenosi na mlađe generacije svakako je 78-godišnji Krešimir Šiljeg, kojeg ni danas ne izdaje entuzijazam, ali ni samoupouzdanje.

Priča kako je, „još kao mali“, izrađivao puške koje i danas traju, ali je i svjestan kako se bavi zanimanjem

koje polako izumire. No, priznaje kako mu je puškarstvo „u krvi“, jer se mora voljeti i ne može ga raditi svatko.

„Sve je ovo strast. Bez ljubavi to ne ide. Treba imati i volju, i znanje, i talent, i upornost, ali prije svega – to su geni“, priča Krešimir.

Dok pokazuje „životno stablo“ obitelji Šiljeg, za svakog od svojih predaka, ali i nasljednika, Krešo kaže da je bio ili jeste „meštar na svoj način“.

„Moj pradjed je bio klesar, vrhunski klesar. Imao je zlatne ruke. Tako i djed, stric, moj brat. Tako i ja, valjda. I bratov sin“, ubacuje se u priču Ivan Šiljeg, a brat mu Srećko priča kako je obitelj još ’50-ih godina imala mali pogon za proizvodnju pušaka.

„Tad nije postojalo autogeno zavarivanje, nego kovačka vatra i sve se ručno radilo. Nisu to bile neke ružne puške, nego upotrebljive i cijenjene puške koje su radili sve dok se nisu promijenili zakoni o registraciji oružja“, napominje Srećko.

Obiteljske relikvije

Uz čuveni djedov štap, pokazuje i stričev maturalni rad – ručno rađeni mehanizam za okidanje, priznanje umirovljenog američkog admirala Leightona Smitha, zapovjednika snaga IFOR-a, za savršeno izrađenu lovačku pušku. Tu pušku mu je, kao strastvenom lovcu, poklonio Živko Budimir, u to vrijeme zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane.

„Radili smo i štafete za Tita, puške za  Tuđmana i Šuška, ma nema koga nisam darovao“, prisjeća se Krešimir.

„Iako smo civilni puškari, pomagali smo i u ratu. Donosili su nam na uštimavanje i popravljanje puške, a mi smo na temelju logičkog znanja i rasuđivanja sve to znali napraviti. Postoji ta neka nit, jer pet generacija se to prenosi i to mora biti neka genetika“, dopunjuje ga Srećko.

Nekad je Krešimir poznavao sebi ravne puškare od Crne Gore do Slavonije, od Novog Sada do Zagreba, a danas se time bave rijetki.

„Rat je izbacio neke puškare, pokušavaju oni to nešto, ali im ne ide. Ako sve to naprave kako ja to znam, nagradit ću ih novom puškom. Jednostavno, nemaju tog iskustva koje sam stjecao dok sam radio bez struje, ručno i nikako drugačije“, dodaje.

Uzimajući u ruke jedno od svojih malih remek djela, objašnjava:

„Ako počneš od kundaka, treba imati nit. Ne možeš sve nacrtati i linije povući. Sve ostalo je u glavi: i duljina i nagib. U pravilu je 365 milimetara, kao dana u godini, od okidača do kraja kundaka. Onda su tu mehanizmi za okidanje, pospremanje metka u cijev i drugi detalji. Samu cijev ručno sam izlijevao, a to danas nitko ne radi. Mladi puškari sve to kupe, pa montiraju“.

Ravan ocu

Zasluge za sve ono što je naučio u svojih skoro osam desetljeća života pripisuje prije svega ocu Stanku, kojem je počeo asistirati „kao mali, jedva da je virio iznad stola“. No, priča kako je taj odnos brzo prerastao iz odnosa majstor – šegrt.

„Znalo se dogoditi i da promašim sijelo i sastanak sa curom, jer sam morao raditi i nešto u radionici završiti, ali nisam bio samo pomoćnik, nego sam i ravnopravno radio. Nisam mu slagao alat, što se kaže, nego smo zajedno radili – svak’ svoj dio“, objašnjava Krešimir.

Nije mu bio ni problem jako brzo naučiti napraviti pušku od kundaka do usta cijevi, ali i upucati je i spremiti za upotrebu. „Vrlo zahtijevan je to posao, treba znati napraviti svaki dio i složiti sve da čovjek može gađati tom puškom, a ne da mu stoji samo za ukras“, ukazuje.

Na kraju, znakovito govoreći kako bi „sve radije rukama napravio, nego da priča“, objašnjava i što je formula uspjeha za njegovu obitelj: „Morali smo se uvijek, u bilo čemu što radimo, dokazivati svojim znanjem i umijećem. I tako cijeli život svakoga od nas“.

Kao i otac njemu, tako je i Krešimir Šiljeg vještinu puškarskog zanata prenio na generacije koje su došle iza njega. I s puno ponosa, sretan je kad čuje najmlađeg iz generacije puškara, Ivana Šiljega kad kaže: „Prije je bilo puno posla u našoj radionici, ali bit će ga opet. Vjerujte u to“.

Al Jazeera