Šime Letina: Jugoslavenski komunisti bili su vjerni Staljinu a ne antifašističkim načelima

Šime Letina/Washington

Svatko od nas ima pravo zauzeti svoj stav o bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, o komunistima i partizanima iz II. svjetskog rata, te o bivšoj komunističkoj Jugoslaviji.

Međutim, u isticanju povijesnih zbivanja, vrijednost imaju povijesne činjenice, dok osobni stavovi, bez tih činjenica, ostaju odraz osobnih želja i oni ne mogu i ne će promijeniti povijest, “jer povijest se nebriše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist.” (Ivan Oršanić).

Hrvati jugoslavenske orijentacije, posebno komunisti, da bi opravdali svoju borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske, te stvaranje i obranu komunističke Jugoslavije, uvijek su poistovjećivali NDH s ustaškim poretkom i njegove nedostatke i nesavršenosti koristili kao opravdanje za rušenje države. Da im je uistinu bilo stalo do slobode mogli su rušiti ustaški poredak, a ne državu. Zanijekati pravo svom narodu na slobodu i nezavisnost i rušiti vlastitu državu samo zato jer se ne slažu s državnim poretkom, mogli su samo oni koji su bili gori od fašista i nacista, a to subili Hrvati jugoslavenske orjentacije i komunističkih opredjeljenja.

Povijesna je činjenica da je hrvatski narod u velikoj većini 1941. godine bio prihvatio hrvatsku državu, ali ne i ustaški poredak. Taj osjećaj većine Hrvata prema tadašnjoj državi i državnom poretku, svojim držanjem i javnim izjavama potvrdio je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Svoju privrženost državi Stepinac je javno potvrdio izjavom:

“Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!”

Hrvate, kojima ni Stepinčevo  svjedočanstvo o NDH nije dovoljno, dobro je podsjetiti na ono što je dr. Franjo Tuđman 1988. godine rekao o njoj u svom predavanju koje je održao u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Sttutgartu:

“Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast…” (RH, br. 164, 10 travnja 1989., str. 69).

Tragična smrt Andrije Hebranga (starijeg) potvrđuje da Tito i njegovi“antifašisti” (jugoslavenski komunisti), nisu prihvaćali Hrvate, pa ni komuniste, koji su bili za Hrvatsku. Hebranga su umorili samo zato što je bio za Hrvatsku i to ne za demokratsku, nego komunističku Hrvatsku. Za razliku od Titovih (anti)fašista koji su radije prihvatili komunističku Jugoslaviju nego državu Hrvatsku, pa i komunističku (Hebrangovu), hrvatski nacionalisti bi bili radije prihvatili svaku, pa i komunističku (Hebrangovu) Hrvatsku nego bilo kakvu Jugoslaviju.

Dakako, to ne bi značilo da bi prihvaćanjem komunističke Hrvatske nacionalisti prihvatili i Hebrangov  komunizam, niti bi značilo da simpatiziraju sa komunistima, već bi time samo potvrdili da im je država iznad ideoloških uvjerenja. Ako je ta logika vrijedila za Hebrangovu, komunističku Hrvatsku, zašto nije mogla vrijediti i za (Pavelićevu) NDH? Mogu li protivnici 10. travnja i NDH odgovoriti na ovo pitanje?

Tito i njegovi komunisti nisu ustali protiv Hitlera, kad je ovaj napao Jugoslaviju, početkom travnja 1941., već tek nekolio mjeseci kasnije. Zasto? Zato što su oni, umjesto antifašističkim načelima, bili vjerni komunizmu i odani Staljinu, koji je u to vrijeme još uvijek bio Hitlerov saveznik. Tek nakon što je Hitler 22. 6. 1941. napao Sovjetski savez i kad je Staljin pozvao na otpor sve svoje sljedbenike, jugoslavenski komunistički partizani su ušli u borbu.

Šime Letina/Washington/HRsvijet