Sjećate li se (samo)ranjavanja Miroslava Mlinara ili kako je pripremana agresija na Hrvatsku

Dosta je to bio primitivno zamišljen taj udbo-kosovski akcijski spin i kad se u obzir uzme da sam ja samo tijekom slijedećih nekoliko mjeseci, na rubu života i smrti, ipak preživio čak tri komplicirane operacije

PITA me moj stari prijatelj Ante Gugo, knjigu on dovršava, sjećam li se još onoga Miroslava Mlinara čije je gromoglasno samoranjavanje u svibnju iskorišteno za demonstrativni, prijeteći visokonosnopodignuvši bijeg srpskih zastupnika (uglavnom iz redova SKH-SDP i mladoga SDS-a) iz Sabora već u svibnju 1990., kratko nakon dva kruga prvih demokratskih izbora i još kraće nakon referenduma o nezavisnosti RH.

Kako ga se ne bih sjećao, jedan mi je znameniti djelatnik tadašnjega zagrebačkoga Okružnoga javnoga tužilaštva svojedobno kazivao kako je moje – daleko manje spektakularno, ali zato nimalo fingirano – ranjavanje nožem na smrt u srpnju iste te godine, koincidirajući pak s rušenjem prvih kninskih balvana, zapravo bilo osmišljeno kao protuteža “slučaju Mlinar”.

Ono, kakti, u svrhu postizanja jugoslavenske ravnoteže: jednoga vi nama, jednoga mi vama, a onda, eto šumara da rastjera djecu jer se u njegovu borju/borovju/boriku igraju rata.

Dvadesetogodišnji beogradski student Miroslav Mlinar bio je u to doba predsjednik SDS-a Benkovac kojega su, pisali su beogradski mediji,18. svibnja 1990. u središtu Benkovca napala skupina nepoznatih mladića i – izbola ga noževima. Šef zadarske kirurgije dr. Anđelo Gregov pregledao je Mlinara i utvrdio da se, međutim, radi o lakšim tjelesnim ozljedama, posjekotinama koje nisu zahvatile organe, krvne žile, živce ili mišiće, vjerojatno kao posljedica pažljivoga reza žiletom.

Ubrzo je u bolnicu stigao odvjetnik Miroslava Mlinara i sanitetskim vozilom prevezao ga u bolnicu u Knin. Srbijanski mediji su sljedećih dana pumpali nove detalje o Mlinaru i o njegovim teškim i “po život opasnim ozljedama”. Rezultat svega bila je odluka dr. Jovana Raškovića, predsjednika SDS-a, da prekida odnose sa Saborom Republike Hrvatske.

Dakle, dosta je to primitivno bio zamišljen taj udbo-kosovski akcijski spin, osobito kad se, s druge strane, u obzir uzme da je spomenuti djelatnik tadašnjega zagrebačkoga Okružnoga javnoga tužilaštva mojega koljača (kojega je policija bila pronašla u roku od 48 sati, Zoran Tenjer se zove) pustio na slobodu čim mu je ovaj izrecitirao kako me bio prisiljen zaklati jer sam povrijedio njegove nacionalne osjećaje pjevanjem ustaških poskočica.

– A što bi pjevao netko tko se rodio u Starom rodilištu u Imotskom – kontemplirao je vjerojatno tadašnji zamjenik OJT-a Toni Nobilo – i ne razmišljajući kako to da ubojica, svježe demobilizirani niški padobranac, uopće znade gdje sam se to ja, slučajni a sigurni pjevač ustaških popevki, rodio.

Pustilo tako ubojicu, a ovaj je ovaj promptno zbrisao u rodnu Bosansku Dubicu, onda nakratko u Beč, zatim se s pupanjem prvim proljetnih šešelja povratio među serbo-teritorijalce s Manjače, da bi nakraju završio u obližnjemu bratskom Seattleu, makar ga je 2003, dakle s malom zadrškom od 13 godina, zagrebački, sad već imenom Županijski sud, u odsutnosti osudio na šest godina robije, ali su slučajno “nadležni” o takvom konačnom rješenju iz nekog razloga o svemu tome propustili obavijestiti bilo mene, bilo Interpol, što je možda važnije od obavještavanja mene (ako jest, to još ne znamo!)

Dosta je to bio primitivno zamišljen taj udbo-kosovski akcijski spin i kad se u obzir uzme da sam ja samo tijekom slijedećih nekoliko mjeseci, na rubu života i smrti, ipak preživio čak tri komplicirane operacije (kasnije još jednu recidivističku, makar najgoru), dočim je moj zamišljeni counterpart Mlinar prvo postao medijsko-politička zvijezda, pa onda srpski “oslobodilac pod komandom” Kapetana Dragana, Gorana Opačića, Ratka Mladića, kako kojega, kako kad i kako gdje, potom sydneyski emigrant, sportaš, slikar i soboslikar, rječju, čudo od čovjeka.

Danas, četvrt stoljeća kasnije, on živi u Beogradu, vodi Red Star Cafe, bavi se sportom, glumom, slikarstvom, humanim radom, postrance i politikom, ima lijepu dobrodržeću gospođu znakovita dekoltea, uzoran je otac dvoje djece (Stefan i Anastasia), a za prošlogodišnjih poplava, sam je, nadčovječanskim naporima, spasio čak 700 Obrenovčana, odojčadi, dece, ženskinja i starčadi, od povodnja kad se ono lani bilo otvorilo Panonsko more zapadno od Staroga Gorja Balkan.

Promatram fotografije na FB-profilu toga “interior designera”,

https://www.facebook.com/miroslav.mlinar.5

čitam njegov ćirilični životopis na srbijanskoj Wikipediji, a naišavši na njegove fotke s Miloševićem, sa srpskim patrijarhom, na sprovodu i s ubijenim Arkanovim zamjenikom, te s Kapetanom Draganom/Danielom Sneddenom/Draganom Vasiljkovićem, koji bi ovih dana konačno – kao presedanski slučaj da Australija izručuje nekoga svojega državljanina drugoj zemlji pod optužbom za ratne zločine – trebao biti prebačen u Hrvatsku (srbijanski mediji kažu, a hrvatski prenose, bit će to 15. srpnja, samo ne znam otkud im baš taj datum, jer ga ni australske ni hrvatske nadležne službe nisu ni potvrdile ni demantirale, no neka im bude!) prisjećam se kako sam se Mlinarem posljednji put zanimao 2004., kad je – činilo mi se – još boravio u Australiji, motajući se oko četničkoga kluba u sydneyskom Bonnyriggu.

White Eagles, Beli orlovi se zove taj klub, a od manjega je značaja to što ja ne razumijem zašto se tamošnji, ali ne samo tamošnji, Srbi koriste organizacijskim imenom fašista Dimitrija Ljotića, dok istodobno slijede svijetle tradicije Dragoljuba Mihailovića, iako je taj znameniti hitlerovac Ljotić bio s Mihaliovićem u labavijoj “koaliciji” nego sa proruskim staljinisto Brozom. Uh, jugoslavenska, velikosrpska su to posla, tko bi normalan njih mogao razumjeti?

Povod mojemu tadašnjem interesu za lik i djelo Miroslava Mlinara, doduše, bila jedna od turneja koju je – u mnoštvu većih ili manjih četnika svih boja i oblika što i danas špartaju Australijom – tada bio poduzeo mitološki Savo Štrbac, pa sam nekako zaključio da na ovom zabačenom suptropskom otočiću na razdjelnici Indijskog i Tihog oceana, mora postojati i neka krupnija riba te vrste nasukana na hridi multikulturalizma.

Pisao sam i govorio o njemu (zapravo, o obojici njih, i o Mlinaru i o Štrbcu, razumijevajući prvoga otprilike kao Jovu Bekriju Pecaroša, a drugoga kao Marka Rankovića Abadžiju) gdje god sam stigao u to doba, hoću reći, u raznim medijima, tiskanim i elektroničkim, hrvatskim i inima, pa i u tadašnjem Jutarnjem listu svojih bliskih frendova (glavnourednički u Wrussovu, odnosno u Nedjeljnom Jutarnjem Edija Jurkovića, u doba dok je JL, a i EPH, još gajio onaj stari dobri oblik ekstenzivno profilirajućih tema, i dok se još mogao dičiti i tiražom i ugledom, makar mi, nota bene, nikad ništa nisu platili), a uskoro je, na tom tragu, izronila i velika australska tema – Kapetan Dragan osobno!

Slijedeće godine, 2005., a možda i 2006. – možda ovdje ne bi naodmet bilo butkovićevski kazati: u klasičnom irskom pubu Quiet Man na rubu Carltona iz visokih čaša s južnokineskim žigom lijeno ispijajući gutljaje Sauvignon Blanca iz sjevernoviktorijskog vinogorja, berba 1999., koja se bijaše poklapila s dovođenjem tisuća albanskih izbjeglica s Kosova u Australiju i njihovim smještanjem na australski otok-državu Tasmaniju, uoči NATO-ova bombardiranjem Srbije kada je Miroslav Mlinar prvo organizirao razbijačke srpske demonstracije pred američkim konzulatom u Sydneyu, a već mjesec dana kasnije, supermenovski spašavao tri nevine srpske žrtve iz ruševina beogradske Televizije, pogođene zločinačkim raketama ničim izazvana NATO-agresora – pitao sam jednom prigodom Natashu Robinson iz The Australiana zna li štogod o Miroslavu Mlinaru, budući da Kapetan Dragan svakako nije jedini Srbin s Interpolove tjeralice koji bi se mogao skrivati u zgužvanom matrixu australskih visokourbanih i visokotehniciziranih megapolisa, u pustinjskim bespućima Južne i Zapadne Australije ili u tropima Queenslanda ili Northern Territoryja.

Jer, ipak je Mlinar u Hrvatskoj, makar “u bijegu” i “u odsutnosti”, 1995. osuđen na nemalih 20 godina zbog ratnog zločina počinjena nad civilima u “oslobođenoj” Škabrnji 18. studenoga 1991., na isti dan (i na isti način) na koji su anđeli svesrpske slobode “oslobađali” Vukovar.

O tome je čak i kontroverzna zagrebačka Documenta na Internetu objavila neke dokumente. Makar poznate i već objavljivane, ali neka ih, odnosno, neka neke koristi i od Documente, makar samo za ovu trenutačnu potrebicu. Internet ionako vrvi infomracijama o Mlinaru, just one click & you’re there.

http://www.documenta.hr/…/zlo%C4%8Din-u-%C5%A1kabrnji-opt.-…

http://www.documenta.hr/…/su…/Goran_Opacic_CCZadarK25_94.pdf

Nije Natasha tada znala ništa o Mlinaru, a kad se raspitala, doznala je kako se povratio u okrilje Majčice Srbije, odakle danas na FB-u ispisuje tužne i nostalgične remniscencije, npr. pod naslovom MOJ ZAVIČAJ, KARIN… MY HOMELAND, KARIN:
“Daleko od današnjih velikih puteva, a još uvek na raskršću starih carskih drumova, pod snežnim vrhovima moćnog Velebita, među gustim borovim šumama i brdima koja iz ljutog bukovičkog krša strmo silaze u more, poput sirotog usnulog deteta, koje i dalje u svojim džepovima umesto klikera čuva okamenjene biserne suze, šćućurio se moj jedan i jedini, mali a veliki, nikada zaboravljeni Karin.”

Tako piše Miroslav Mlinar, dok suza suzu goni u praskozorje zapadnobalkanskoga, srpsko-srbijanskoga ulaska u Europu, u arktičko-antarktički, vaseljenski, svesrpski, sveruski, svepravoslavni savez u kojemu trese se krvava kugla Zemlja od Sydneya do Beograda, od Bruxellesa do Pertha, od Škabrnje do Karina, i – gdje li se to već može ući, ugurati, milom ili silom, duže ili kraće.

Dotle, Hrvati, oni prvi (franc. premier) među nama, odabrani pomazanici, izabrani od naroda za narod u ime naroda, dok im hrašće bura vije, dok im mrtve grobak krije, stisnutih šaka, postojani kano einsturzende neuebauten, oni sebi samima klikću kličući: NO PASARAN.
To je baš, ovoga, comme il fault. Komilfo, zapravo.
Već četvrt potrošenog stoljeća.