Što je Nacional pisao o Anti Barišiću, kojega danas smatraju krunskim svjedokom protiv Karamarka

U posljednjme broju Nacionala objavljen je veliki intervju s Antom Barišićem, bivšim djelatnikom Udbe, koji se pojavljuje kao potkrijepa navoda Josipa Manolića da je Tomislav Karamarko radio za Udbu.

Istog Antu Barišića, kojega danas predstavljakao autoritet za pitanja Udbe osamdesetih godina, Nacional je ranije tretirao kao falsifikatora i obmanjivača. S druge strane pravi šefovi Udbe Barišića smatraju potrčkom i nazivaju “brojač bandera” (naziv za nižerangirane doušnike Udbe koji su pratili osobe na cesti).

Izjava koju je Barišić sam demantirao

Zanimljive su moralne ketegorije koje javnosti nameću bivši udbaši. Karamarka su, kažu ucijenili i prisilili na suradnju s Udbom. To bi trebao biti veliki krimen. A oni, udbaši koji su podmetali studentima pa ih ucjenjivali, oni su moralni. Oni, koji su prisluškivali kardinala Kuharića i svećenike katoličke crkve, javnosti danas nam dijele lekcije o poštenju.

Barišić je prije tri godine kod javnog bilježnika Lucije Popov potpisao izjavu da Karamarku nije bila oduzeta putovnica, da nije bio progonjen zbog nacionalizma i kleronacionalizma. Danas tvrdi drugačije.

Današnji Nacionalov heroj nekad je bio falsifikator. U listopada 2002. žestoko su napali današnjeg heroja.  U tekstu s nadnaslovom “Još jedna sumnjiva diplom

a” i naslovom “Novi falsifikat bivšeg udbaša Barišića” čiji je autor potpisan kao Nacionalova redakcija, piše:

“Ante Barišić, bivši djelatnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti, u narodu poznatije kao Udba, danas predavač na zagrebačkom sveučilištu, falsificirao je podatke o svojim znanstvenim radovima. Tako je ovih dana otkrilo Znanstveno-nastavno vijeće zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti gdje Barišić predaje komparativnu politiku i suvremene političke odnose.

Natječući se za zvanje docenta, utvrdilo je Vijeće, Barišić je svojim objavljenim znanstvenim radovima pribrojao i one koji nikada nisu napisani, pokušavajući obmanuti nadležna tijela koja odlučuju o stjecanju docenture. Time se bivši udbaš svrstao u red poznatih prodavača magle među domaćim kvaziintelektualcima: od cijelog niza profesora na Građevinskom fakultetu koji su na sličan način falsificirali svoju znanstvenu bibliografiju, do političara Ante Đapića koji je prepisao tuđu knjigu i predstavio je kao originalnu umotvorinu.

Barišić je ipak zanimljiviji od svih poznatih primjera. Rođen u Drnišu prije 45 godina, diplomirao je politologiju i zaposlio se u zagrebačkoj ispostavi Službe državne sigurnosti, gdje se specijalizirao za tzv. liniju klera. Kako je sam svojedobno pričao, potajno je uhodio svećenike i časne sestre i onda ih ucjenama tjerao da mu dojavljuju informacije o višem kaptolskom kleru.

Nakon sloma komunističke Jugoslavije bio je prvi savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Franje Tuđmana, ali ne zadugo. Pošto je u jednoj televizijskoj emisiji, povodom montiranog beogradskog filma o Martinu Špegelju, hrvatskom ministru obrane, izjavio da to nije montaža, najuren je iz predsjedničkog ureda.

Svoje vještine zatim je ponudio Vinku Grubišiću, tadašnjem zamjeniku ministra informiranja, u izradi plana o HDZ-ovu ovladavanju hrvatskim medijskim prostorom, koji je poslije postao model za stvaranje tajnog ortačko-medijskog koncerna Grupo, u vlasništvu Ivića Pašalića, Miroslava Kutle i Ninoslava Pavića.

Identificiran je kao jedan od falsifikatora dokumenta objavljenog u Vjesniku koji je tobože dokazivao da je Ivan Zvonimir Čičak u ranoj mladosti bio Udbin doušnik. Godine 1999. pokušao je, ucjenama i prijetnjama, novinare Feral Tribunea natjerati da objavljuju tekstove po njegovim napucima.

U posljednjoj predsjedničkoj kampanji pokušao je pomoći svom zemljaku Draženu Budiši da pobijedi protukandidata Stipu Mesića, plasirajući u Slobodnoj Dalmaciji priču o Mesićevoj tobožnjoj suradnji s jugoslavenskim tajnim službama.

Trenutačno je obavještajno-analitički savjetnik Denisa Kuljiša, uposlenika EPH koji je tzv. Petračeve transkripte dostavio beogradskom tjedniku Nedeljni telegraf.” ( Nacional br. 359; 02. 10. 2002.)

M.Marković/Foto:Screenshot