PIŠE: Josip Vričko
Čak i da nas hrvatska europarlamentarka Marijana Petir nije upozorila kako je 20. lipnja 2016., kada su Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić potpisali navodno povijesnu Deklaraciju o (potencijlano boljim) hrvatsko-srpskim odnosima, zapravo nespretno izabran datum jer je baš toga dana prije 88 godina srpski radikal Puniša Račić smaknuo i ranio prvake HSS-a, mogli bismo, ipak, kazati kako srbijanski premijer, bivši (?) radikal i aktualni naprednjak, i inače loše sondira teren prije negoli će kročiti na hrvatsko tlo. Pa je tako, sve u svemu, svaki nadnevak sporan.
Naime, i kada se u veljači 2015. spremao na inauguraciju prve hrvatske predsjednice, Vučić je od toga svoga pohoda Zagrebu nekadašnjim Auto-putom „Bratstva-jedinstva“ napravio pravu dramu. Gotovo plačnim glasom izvijestio je svekoliko srpstvo kako niti jednu noć uoči polaska na zagrebački Trg sv. Marka nije oka sklopio od silnih negativnih poruka. Slijedom čega je onda morao konzultirati i Tomislava Nikolića.
I tek kad mu je predsjednik kazao: „Idi!“, definitivno je prelomio. Mada, većina je u Srbiji vjerovala kako je Vučić poslušao Bruxelles, a ne svoga nekadašnjeg stranačkog šefa.
Specijalni rat
Uoči, pak, povijesnog susreta na mostu koji spaja hrvatsku i srpsku stranu Dunava, predsjednik Vlade Srbije nije imao besane noći. Sastanak je, tvrdi se, u tajnosti pripreman tjednima što sugerira kako se vodilo računa o svakom detalju. Pa, ipak, nekoliko dana prije nego li će Vučić na lijepom plavom(?!) Dunavu uručiti ruže Grabar Kitarović, srbijanski je veleposlanik Duško Lopandić uputio oštar protest europskoj vladi zbog izložbe u Europskom parlamentu o blaženom Alojziju Stepincu, koju je organizirala haesesovka Petir u suradnji s Uredom za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskim katoličkim sveučilištem. Što je u dijelu hrvatskog tiska ocijenjeno kao nastavak specijalnog rata srbijanske politike, diplomacije i Srpske pravoslavne crkve protiv kardinala Stepinca – a time, u biti, i protiv Hrvatske.
Reakcije, osim novinarski, nisu, znakovito, bile ni naročito žestoke niti brojne. Slijedom čega uvjeravanja dunavskih šetača kako ih nitko – dakle Bruxelles – nije natjerao da se druže s obje strane granice i umaču pogaču u sol, djeluje prilično neuvjerljivo. Osobno, vrlo su mi upečatljivi intervjui što su ih rečeni državnici dali državnim televizijama; Hrvatska je predsjednica podvrgnuta gotovo isljedničkom propitivanju narogušene novinarke RTS-a, pa joj je, priličito defanzivno, pojašnjavala kako to što voli Thompsona, ne znači da odobrava ‘Za dom spremni’.
Vučić, međutim, nije imao neprilika s HRT-ovim pitanjima, što mu je, dakako, pružilo prigodu za njegovu omiljenu frazu gdje god da ga put nanese na ex-YU teritoriju; Ma, sigurno se sjećate kako je uoči odlaska u Srebrenicu kazao kako Bošnjaci češće trebaju ulaziti u srpske cipele i obratno, pa će se lakše razumjeti. Isto je ponovio i uoči hrvatske ekskurzije. Srećom, i u Dalju i u Subotici je sve prošlo mirno. Nije, kao poslije Srebrenice, srbijanski premijer morao kupovati nove naočale (i kišobran).
Gotovo zbratimljeno
Logično, kazao bih! Jer, na svakih pedesetak metara od granice do Subotice (80 kilometara) bilo je vidljivo policijsko osiguranja, a i Dunavom su plovili patrolni brodovi i dok se Kolinda šepirila s ružama i naočitim joj pratiteljem. Jedan hrvatski, jedan srpski. Gotovo zbratimljeno… ali, ipak, na pristojnoj distanci. Kao, uostalom, što je i hrvatska predsjednica, nakon što ju je ono jednom na Bledu Nikolić iznenadio s tri poljupca, na mostu zauzela oprezan stav! Glede donositelja cvijeća. Zapravo, iako je nakon sretnog kraja povijesnog susreta Vučić kazao kako „razgovori nisu bili slatki“, sadržaj deklaracije – svih šest točaka – pokazuje da se vodilo računa da sve prođe baš kao da Srbi i Hrvati, ti najbolji neprijatelji od stoljeća sedmog, već, po Acinoj želji, uskočili jedni drugim u cipele.
Nije, dakle, ni Dalj slučajno izabran, već kao istočnoslavonsko mjesto u kojem dvojezične ploče stoje bez ikakvih problema. I Subotica je razmjerno dobar odabir, jer u njoj (još) živi značajn broj Hrvata. A, evo, povijesnog je ponedjeljka, visoki je gost iz Beograda obećao namaknuti sredstva za Hrvatsku riječ, te naredio gradonačelniku da osigura novce za asfaltiranje puteva što prolaze kroz sela s većinskim hrvatskim pučanstvom.
Nema (sretne) ljubavi
Otvorena pitanja, poput graničnih, jesu, istina, uvršteni u drugu točku Deklaracije. No, iako, primjerice, Hrvatska drži kako je na Dunavu sporno 50 kilometara – od 138 graničnih – kaže se (tek) da se, ukoliko ne bude bilateralnog dogovora u „razumnom roku“(?!), ide na arbitražu. Nakon čega valja podsjetiti kako u slučaju Šarengradske ade, službeni Zagreb odavno predlaže arbitražu, a Beograd vjeruje u dogovor. I tako petanest godina.
Izbjegnut je, također, i slučaj mini-Haag, koji je odnose dvije države nedavno doveo do gotovo hladnoratovskih. Osim, ako tvrdnja Grabar Kitarović kako Hrvatska neće blokirati Srbiju na europskome putu znači da joj je Vučić obećao kako (više) neće inzistirati da se u Beogradu, tom rodnom mjestu većine ex-jugoalsvenskih ratnih zločina, sudi svim ratnim zločincima. A da mu ona onda vjeruje na riječ.
Vidjet ćemo, uostalom, vrlo brzo može li se vjerovati Srbinu kad ruže nosi. Ili je to – možda?! – neka nova ujdurma. Jedino, međutim, što se sigurno može Vučiću vjerovati je ono što je pošteno priznao zagledan u skoru budućnost: „Neće nakon Deklaracije Hrvati obožavati Srbe, a ni Srbi voljeti Hrvate. Ni sad ni za pet godina. Ali, svaki je korak važan!“
Ma, svaka mu je k’o iz memoranduma!
AUTOR:: Josip Vričko, Dnevnik.ba
