CRNO-bijela fotografija prikazuje Zorana Đinđića u pozadini i kraj njega trojicu mladića podignutih šaka. Dvojica od njih nose zelene spitfire jakne, a prvi do Đinđića ispod raskopčane kožne jakne nosi majicu s keltskim križem na crnoj pozadini.
Radi se o Čedomiru Jovanoviću, kontroverznom srbijanskom političaru i današnjem gostu emisije “Nedjeljom u 2″ voditelja Aleksandra Stankovića. A, snimka datira sa Studentskih prosvjeda u Beogradu u zimu 1996/1997.
Naziv kontroverzan Jovanović je stekao zbog svojih svjetonazorskih radikalno liberalnih stavova: zagovaranje manjinskih prava, sudjelovanje na gay paradama, zalaganjem da Srbija prizna neovisnost Kosovo i izjavama kako je u Srebrenici izvršen genocid te podrška ulasku Srbije u NATO. Stavovi, koje će se malo tko danas u Srbiji javno i glasno zastupati.
Drugi razlog tiče se Jovanovićevog privatnog života: optužbe za drogiranje, druženje sa “sumnjivim tipovima” i naglo bogaćenje prate Jovanovića zadnjih desetak godina.
Od izvjestitelja iz Medačkog Džepa do Đinđićeve desne ruke
Jovanovićev javni početak veže se uz 1993. godinu. Tada mladi student dramaturgije javlja se svojim tekstom u kojima je pisao o”zločinima nad srpskim stanovništvom” u Medačkom Džepu za srbijanski časopis NIN. Prema urbanoj legendi, Jovanović je izvještavao s lica mjesta, a iz Beograda je došao, kao slijepi putnik; skrivajući se u kamionu režimske Politike koji je raznosio novine u krajevima Hrvatske koje su tada bile pod srpskom okupacijom.
“Vatreno krštenje” Jovanović je imao tijekom studentskih prosvjeda 1996-1997. Prosvjedi koji su počeli kada je ,tada oporbena koalicija na čelu s “trijumviratom” Đinđić-Drašković-Pešić, ustala protiv krađe lokalnih izbora od strane Slobodana Miloševića.
Mladi Čedomir Jovanović vrlo brzo je izrastao u vođu studentskih prosvjeda, a prema pisanju mnogih srbijanskih portala, kako one desne orijentacije, tako i onih lijevo-liberalnih Čeda je bio daleko od današnje slike uglađenog liberala, spremnog na priznanje Kosova i preuzimanje odgovornosti Srbije za zločine i ratove na području bivše Jugoslavije devedesetih.
Podizanjem tri prsta, pozivanjem na Svetog Savu i kralja, postaje čovjek od povjerenja Zorana Đinđića. Ta činjenica na prvi pogled čudi, s obzirom na sliku koja o Zoranu Đinđiću vlada u hrvatskim medijima; kao o političaru europskih, demokratskih i samim time anti-ratnih stavova.
No, upravo u to vrijeme, događa se transformacija Đinđića iz neke vrst “nacionalno-demokratskog” političara u pro-zapadnog političara socijaldemokratskog svjetonazora. Tih godina, njegova Demokratska stranka briše iz svojeg programa točku koja se odnosi na “ujedinjenje svih srpskih zemalja” i približava se zapadnim političarima, prije svega onima Njemačke i SAD-a te nevladinim organizacijama financiranih od strane istih.
Ne treba zaboraviti ni Đinđićevo pozivanje na otvoren rat protiv Hrvatske poslije VRO “Oluja” ili njegovo okretanje vola na Palama zajedno s ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.
Promjena granica na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine u korist srpskog faktora, bila je osnova svih srbijanskih stranaka u prvoj polovici devedesetih, kolikogod to današnjim zagovarateljima pomirbe i otvorenog društva, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji bilo teško priznati.
Jovanović postaje članom Demokratske stranke te se brzinski penje na hijerarhijskoj ljestvici stranke. Nakon rušenja Miloševića, sa samo 29. godina postaje šef zastupničke grupe “Demokratske opozicije Srbije”, najbrojnijeg kluba u parlamentu, sastavljenog od 19 stranaka.
Jovanović je bio glavni posrednik u akciji predaje Slobodana Miloševića u Haagu. Uz viski u Miloševićevoj vili na Dedinju, uspio je isposlovati mirnu predaju. Ti događaji će ostati u njegovom emotivnom sjećanju do današnjih dana. U jednom intervjuu, Jovanović je kazao kako nije htio da rulja linčuje Miloševića. A, dirljivu priču o Miloševiću koji pere kosu svojoj ženi pričat će do današnjih dana.
Svoju moć i bahatost tih godina najbolje pokazuje kada je na njegovu intervenciju postavljen pješački prijelaz pokraj srbijanskog parlamenta, na mjestu gdje je običavao parkirati automobil, iako se pješački prijelaz nalazio samo dvadeset metara dalje.
Nakon ubojstva Zorana Đinđića i raspada koalicije DOS, od Koštuničine frakcije, ali i novinari bliski Šešelju te nekadašnji Miloševićevi obavještajci optužuju Jovanovića za bliskost s Miloradom Ulemekom Legijom i srpskom mafijom. Da je bio blizak s Legijom i zemunskim klanom sam Jovanović je priznao, ali uz dobro obrazloženje.
LDP: Ljudska prava, Vuko Drašković i Jovo Kapičić
Godine 2004. tijekom frakcijskih borbi u Demokratskoj stranci, Boris Tadić, sin srpskog filozofa i jednog od pisca Memoranduma SANU-a Ljubomira Tadića, postaje novi predsjednik. Čedomir Jovanović nije reizabran za potpredsjednika stranke te, kako to biva u zemljama tranzicije, zajedno sa svojom frakcijom biva izbačen iz stranke.
Izbacivanje iz stranke, od strane Tadićeve frakcije, popraćeno je optužbom za kriminal, izdaju Zorana Đinđića i sl. Jovanović osniva novu stranku: Liberalno-demokratsku partiju (LDP).
Nova stranka odlučila je biti liberalnija i zapadnija od Demokratske stranke. Zagovaranje euro-atlantskih integracija, popraćeno je zalaganjem za ljudska prava. Čeda Jovanović otišao je još korak dalje- tako je postao jedan od rijetkih srbijanskih političara koji je posjetio gay paradu.
Skandal je izbio kada se otkrila prošlost nekih istaknutih članova LDP-a. Radilo se o povjesničaru Nikoli Samardžiću i manageru stranke Dragoslavu Aleksiću.
Samardžić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kao tridesetogodišnjak s titulom magistra znanosti, pisao je ranih devedesetih za ugledne nacionalističke časopise.
Dragoslav Aleksić je pak devedesetih boravio u Iloku kao dragovoljac i to u vrijeme kada je kao član Miloševićevog SPS-a bio zastupnik u parlamentu Srbije.
LDP je životario na političkoj sceni Srbije,jedva prelazeći izborni prag u koaliciji s građanskim opcijama. Posljednje takvo je bilo 2012 s još jednim političkim konvertitom iz devedesetih, Vukom Draškovićem. Prevrtljivom Draškoviću, koji se voli isticati svojim anti komunizmom, nije smetalo što je njegov koalicijski partner u svoju stranku primio komunističku disidentkinju Latinku Perović i Jovu Kapičića– ratnog zločinca i ravnatelja Golog otoka.
Angažiranje kontroverznih osoba komunističke prošlosti i to u njihovoj poodmakloj dobi, besmislen potez za jednog liberala i poštivatelja ljudskih prava.
Stanković Jovanoviću: “Vi ste lijep i sexi muškarac. Čedo oženi me”
Aleksandar Stanković, poznat je kao beskompromisan novinar. Tako tijekom njegove dugogodišnje karijere tv-voditelja nije prošla ni jedna emisija u kojima bi gost, neki pravaški političar, morao se izjašnjavati o svom odnosu prema NDH-a ili pozdravu “Za dom spremni”. Isto tako HDZ-ovi čelnici bi se morali određivati o svojemu odnosi spram pretvorbi i privatizaciji devedesetih.
U redu. Ali, što smo danas vidjeli? Umjesto pitanja o Jovanovićevim nacionalističkim stavovima tijekom studentskih prosvjeda 1996/1997. Stanković spominje plakat s natpisom: “Čedo, ženi me” koji se navodno isticao na tim prosvjedima.
Umjesto pitanja o porijeklu njegovog bogatstva, što je često pitanje u srbijanskim medijima, Stanković je Jovanoviću laskao s komplimentom: “Vi ste lijep i seksi muškarac”.
Pitanje je koji su razlozi ovakvog Stankovićevog neprofesionalizma? Da li je to strah da poput emisija koje je imao s Pernarom ili Kusturicom emisija mu ne završi ranije? Ili je možda razlog što je Jovanović za 180 stupnjeva promijenio svoj svjetonazor?
Ukoliko je razlog potonji, pitanje je koliko je to stajalište iskreno? Ukoliko bi se za nekoliko desetljeća ili čak godina promijenila (geo)politička ravnoteža, te eurofilski stavovi postali nepopularni ne će li se promijeniti i njegovi stavovi.
I za kraj, Jovanović je danas pokazao svoj odnos spram manjinskim pravima. na pitanje trebaju li Hrvati u Srbiji imati zagarantirano zastupničko mjesto u srbijanskom parlamentu, najvatreniji zagovaratelj pozitivne diskriminacije u Srbiji je kazao kako je on liberal i kako se zalaže za građansku koncepciju nacije.
Mario Jurčec/foto:arhiva
