IVICA LEUTAR, sin ubijenog doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, koji je likvidiran u atentatu u središtu Sarajeva na današnji dan prije šesnaest godina, zatražio je od vlasti rasvjetljavanje okolnosti ubojstva njegova oca kazavši da se ta istraga godinama obustavlja i preusmjerava.
Eksplodirala naprava aktivirana je u vozilu u kojemu je bio doministar unutarnjih poslova FBiH Leutar sarajevskom naselju Ciglane u ranim jutarnjim satima 16. ožujka 1999. godine. Od posljedica eksplozije Leutar je preminuo dvanaest dana kasnije u bolnici u Sarajevu.
Dugo je na sudu u Sarajevu za atentat sumnjičen njegov vozač Željko Ćosić. Po suludoj optužnici vozač je postavio eksplozivnu napravu u golf ispod haube tako da ubije samo doministra, a on ostane neozlijeđen.
Sjećanje na doministra Jozu Leutara donosimo iz pera njegovog prijatelja Marka Tokića:
Nema me znači da sam negdje često je u šali govorio jedan moj prijatelj. Jedan moj prijatelj već dugo je negdje… Može li čovjeka ne biti sve dok ima onih s kojima je dijelio prostor i vrijeme? Može li ne biti čovjeka sve dok ima onih koji ga vole? Onih u čije je srce otisnut… I živi.
Negdje u brkovima je zapinjala gotovo svaka druga njegova rečenica, često nedovršene misli, tek naznake, upućivanja za one koji znaju o čemu se radi… Tek negdje u daljini obrisi Duvanjskoga polja i bosonogo dijete koje trči za svojim prvim leptirom, jaše s Mijatom, klanja se jedino dragom Bogu i slavi Tomislava.
Kada negdje s Liba (te kraljevske planine) negdje u proljeće zapuše ono prvo toplo jugo koje daje naslutiti prve cvitke i prnduše i kad ti kroz tijelo zastruji život i u sebi osjetiš kripost (a to u Duvnu znači ne vrlinu ta to je krepost, nego životnu snagu) ostaneš siroče, pa ipak u nadi da možda ipak i tebi će se jednom otvoriti vrata velikog svijeta, onoga iza brda gdje niče bijeli hljeb (jer ovdje, gle, ni za crna kruva ne može se naći)…
I tada, ta uvijek se ima nekoga svoga negdje tamo, upute te i sam ne znaš zbog čega u ovom ili onom pravcu. I tu u tom svijetu započinje tvoja borba za život. Stranac. Nepoznat netko. Nitko. Iz donjih redova gomile treba izrasti u čovjeka s imenom i prezimenom. I preživiš sve te godine i zasnuješ obitelj. I brineš o majci. I raduješ se životu svoga sina i ponovno sad s njim otkrivaš svijet kao čarobno mjesto, u gradu, u nekom gradu koji nije i jest tvoj.
Nije, jer uvijek znaš da su tvoji korijeni ostali tamo gdje si začuo prve cvrkute ptica i ispratio prve laste, tamo gdje ono mitsko polje otvara, uvijek iznova, svoje krilo da te primi kao najrođenijega, kao svoga. I jest, jer si grad učinio svojim, poznatim: ondje si upoznao ženu, ondje si igrao s prijateljima, tamo smo bili na ručku, tamo sam upravo bio kad su mi javili da sam dobio sina…
I tada, kada se činilo da je svijet posložen upravo onako kako treba, svijet se lomi, raspada. Raspada se sapunica bratstva i jedinstva i nekonfliktna iluzija i iz svake pore izbijaju zatrpane razlike, pa čak i mržnje koje tebi osobno izgledaju strano i nerazumno, ali tko si ti da te se pita…
I ta žestina sukoba gura te u pravcu svojih i tek tu raspoznaješ da su mnogi i prije svega svijet dijelili na naše i vaše, moje i njihove i kad je već tako što ti preostaje nego prihvatiti igru i biti čvrst, ponosan… I prisjetiti se ipak da si jahao s Mijatom, slavio Tomislava i da se nikome i nikada nisi klanjao osim dragome Bogu. I upotrijebiti sve znanje i sve vještine u korist onih s kojima jesi i dati prinos u obrani svoga naroda u mjeri u kojoj je to moguće čovjeku. Staviti se na raspolaganje bez zadrške i ostatka. Izvući obitelj na ono polje duvanjsko i prepustiti sve u Božje ruke i ponovno sve graditi iz početka.
Ni ratovi nisu vječni i poslije svega treba živjeti i opet s istim ljudima. I nije to nimalo lako. Čovjek u sebi mora pronaći stvarna moralna uporišta da iznova (na novim osnovama čistih računa) gradi svijet u kojem se razlike više ne će prikrivati, nego uvažavati i uključivati. I on je bi spreman da sudjeluje u takvoj izgradnji.
Leutar. Jozo Leutar.
I ponovno je pošao u Sarajevo. Ispred svog naroda. Poslan. I učinilo mu se da se ipak može iznova obnoviti život, pomalo je ostvarivao preduvjete da u novim okolnostima iznova bude s obitelji. I tako je došao u Sarajevo.
I budući da je, za razliku od većine Hrvata koji su stizali u Sarajevo kako bi se uspostavile zajedničke institucije, Sarajevo ipak osjećao kao svoj grad bio je domaćin svima. Potpora. Ruka čvrsta, sigurna. I budući da je od ranije poznavao sustav on je dobrano i upravljao sustavom i čuvao u federalnom MUP-u ravnopravnost hrvatskoga naroda. Znao sam reći – pokojni Jozo je vladao u Sarajevu za razliku od ostalih hrvatskih dužnosnika koji su tek participirali u institucijama sustava.
I tada je počeo pritisak da se federalni MUP, suprotno ustavu FBiH, nametne kao nadređena i interventna instanca u radu policije, a pokojni Jozo je znao da to vodi u neravnopravni položaj Hrvate koje je predstavljao. I dok je on bio na čelu hrvatskih kadrova u federalnom MUP-u nije se mogla federalna policija koristiti bez suglasnosti zamjenika ministra i nije mogla intervenirati na hrvatskim prostorima kada je htjela, kako je htjela i na način kako netko drugi određuje (barem dok je on zamjenik ministra).
I osjećao je da se nešto ružno sprema.
I bio je uvjeren da je netko od njegovih ljudi meta. Za sebe je još uvijek, naivno, vjerovao da ga donekle štiti politički položaj (osim što je bio zamjenik ministra bio je izabran kao zastupnik u Parlament BiH).
Upravo je bio odbolovao jednu strašnu prehladu i tražio od hrvatskih političkih struktura da se u federalni MUP pošalje posve nova ekipa hrvatskih ljudi koja će nastaviti s istom borbom na istim osnovama (inzistirajući na jednakosti naroda u upravljanju) i zaštiti ustavnih nadležnosti županijskih ministarstva unutarnjih poslova.
I dugo je odgađao taj svoj posljednji odlazak u Sarajevo.
I sjedili smo. I pili kave… I izmjenjivali riječi. I poglede. I dugo je otpuhivao dimove cigarete kao da će njegovi oblici otkriti neke nove mogućnosti i neke nove detalje.
I kada se konačno otputio, pošao sam ga ispratiti… I kad mu je vozač prišao, a dugo su ga čekali on je odmahnuo rukom i onako zapovjedno mu promrmljao: – Bježi tamo i čekaj… I dao mi znak da ćemo na još jednu… i još jednu… dolje u hotelu Mostar. I ponovno kao da mi je htio nešto reći. Kao da mi je i rekao… Još uvijek ne znam što. Ako nije da me voli i da voli ono naše Duvanjsko polje. I sve…
Tada nisam znao da ga je to čitavo vrijeme supruga čekala u autu da krenu.
I krenuli su.
A onda…
Šesnaest godina poslije još uvijek se pitamo tko je ubio Jozu Leutara?
Prisjetimo se samo tih dana i napisa u bošnjačkim novinama o tome koliko minuta pod nadzorom AID-a nije bio vozač Željko Ćosić. Te nisu ga imali pod „pokroviteljstvom“ osamnaest (bubam, ali da se još uvijek pronaći) te stotinu i dvadeset minuta. Vrijeme o kojemu su pisali nije toliko važno bit je u tome da su, prema vlastitom priznanju iako je Kemo Ademović navodno bio na službenom putu, obavještajci bošnjačke službe nadzirali pokojnog ministra pa čak i njegova vozača (koji je, gle čuda, nekim svojim nepoznatim vještinama uspijevao izmaći kontroli na posve određeno vrijeme).
Zašto je ovo vrijeme, u kojem nisu imali nadzor nad vozačem tako važno, pa stoga jer se već tada spremala nekakva konstrukcija po kojoj je auto moralo otići negdje u tom međuvremenu na navodnu doradu, jer se po toj logici auto morao odvesti negdje da se ispod njega postavi bomba koja će se sljedećeg jutra aktivirati.
Unatoč snimkama koje potvrđuju da su se i tim jutarnjim satima na licu mjesta našli, kojim čudom, pojedini agenti AID-a, te da je predsjednik udruge bošnjačkih boraca bio nekoliko auta ispred Jozinog auta takvim slučajnostima nije se pridavala pozornost. Niti telefonskoj govornici… I auto koje je navodno išlo u London na vještačenje nikada se nije maklo iz Sarajeva… I vrlo brzo se hrvatskim kadrovima u FMUP-u priječilo stvarno sudjelovanje u istrazi…
A čuvenih dvadeset sedam pitanja usmjeravalo je istragu u pravcu sumnjivca već tada pokojnog Joze Leutara. Valjda se mislilo da će preko istrage o njegovu životu i djelovanju doći se do nekih velikih spoznaja o hrvatskoj političkoj i kriminalnoj hobotnici… Od svega toga ostalo je ništa.
I kad se istraga usmjerila u pravcu, poslije Joze najveće žrtve, svih zbivanja vozača Željka Ćosića i određene grupacije ljudi (tko zna po kojim kriterijima) stvar je bila završena, da ipak jedan čovjek nije se odazvao na zov savjesti i nije prekinuo farsu.
Salem Miso!!!
Nek mu je rahmet. Pokoj mu Duši njegovoj. I tako je čovjek spasio čast. I nije završio slučaj… A trebao je biti završen.
Tko je usmjeravao istragu? Tko je pribavljao i instruirao lažnog svjedoka?
Tko je?
I sada ponovno isti scenarij. Ni pokojnom Jozi ne daju počivati u miru. I ponovno kruži neka nova konstrukcija. I tko je nju pravio. I tko ponovo usmjerava i preusmjerava?
Tko je ubio Jozu Leutara?
Onaj tko je mogao pronaći u krim miljeu izvršitelje. Pokriti to tajnom (bošnjačkom) i javnom (federalnom ili makar samo njezinim bošnjačkim dijelom) policijom. Koordinirati njihov rad?
Ima li takvih ljudi mnogo?
Nema. Zasigurno se na prste jedne ruke mogu nabrojati.
Tko je ubio Jozu Leutara?
Neka budala. Nije. Da jest, za tri bi sata bio otkriven. Hrvatski ekstremisti. Bili bi otkriveni, jer je pokojni Jozo čitavo vrijeme tih dana bio pod nadzorom (ako je vjerovati izjavama onih koji su ga nadzirali). A i nisu imali razlog.
Pa tko onda?! Pada mi napamet jedna priča, ne znam posve sigurno je li istinita, no mislim da će između redaka dati i odgovor na pitanje. Naime, u Rami načelnik policije bio neki Sliško. I odmah negdje poslije rata neki kriminalac posjekao šljive nekog Bošnjaka… I načelniku svakog jutra iz ove međunarodne policije (IPTF-a) dolazio neki Amerikanac i gnjavio ga stalo istim pitanjem: – Tko je posjekao šljive? Načelnik je strpljivo odgovarao da je očevid napravljen, da su istražne radnje u tijeku i što su sve poduzeli. No Amerikanca takvi odgovori nisu zadovoljavali nego je iznova svakog Božjeg jutra umjesto pozdrava dan počinjao pitanjem: – Tko je posjekao šljive? Kako se to neprestano ponavljalo i više nije imao živaca odgovarati na gore navedeni način Sliško mu jednog jutra odgovori protupitanjem: – A, tko je tebi ubio predsjednika?
Tko je ubio Kennedyja? Taj je ubio i Leutara. Naravno, ne radi se o istim ljudima, ali kada te ubiju oni koji bi trebali otkrivati krivce, onda se uvijek nađe navodni ubojica. Za Kennedyja je ova tvrdnja možda previše smjela, iako se o njoj već desetljećima špekulira, za pokojnog Jozu još se takvo što nije utvrdilo. Ali kako vrijeme protječe sve upućuje na to.
Bio je čovjek. A ubijen je samo zato jer je bio Hrvat (i nije htio popustiti). Ima li ulicu u bilo kojem gradu gdje Hrvati žive?
Ima li je u mome i njegovu Duvnu?
Možda mu i ne treba i njegovo (i moje, i svih nas) ostaje ipak samo i jedino ono krasno, blistavo, sunčano Duvanjsko polje.
Marko Tokić
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora u petak uputio predsjedniku Sabora zahtjev za aktivacijom saborskog mandata osvojenog na…
Zvonimir Boban dobio je dugogodišnji spor s AC Milanom oko smjene s mjesta sportskog direktora…
U Nyonu je održan ždrijeb četvrtfinala Lige nacija. Ždrijeb je odlučio da Hrvatska za Final…
Komentiraj