DANA 27. srpnja 1941. su udružene četničko-komunističke snage, krenuvši iz Srba, započele masovne likvidacije i protjerivanje civila Hrvata katolika i muslimana iz istočne Like.
U srpnju 1941. godine, novoosnovana Nezavisna država Hrvatska još nije prodrla do udaljenih sela istočne Like, tako da nema govora o reakciji na „ustaški teror“. Masovne likvidacije i protjerivanje nedužnog civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva bilo je pomno planirano u okviru velikosrpske strategije čišćenja prostora od nesrpskog stanovništva.
Ovu četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički su vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda i komunistički lički vođa Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Nitko od njih nikada nije odgovarao za ove monstruozne zločine.
Postoje mnogobrojna svjedočanstva, literatura kao i članci o navedenoj materiji koji govore o detaljima strahota koje su se dešavale u okviru „ustanka naroda Like i Korduna“ čiju proslavu i danas već godinama 27. srpnja u Srbu organiziraju Srpsko narodno vijeće (SNV) i Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA).
Ovoj proslavi svake se godine odaziva niz visoko rangiranih političara predznaka, među ostalima Stjepan Mesić, Milorad Pupovac te Ivo Josipović čije riječi i danas pamtimo: „kape partizanke su lijepe kape, one nose tu poruku ljubavi i mira“ .
Posljednjih godina organizira se i protuprosvjed upozoravajući da ustanak u Srbu nije bio antifašistički, nego “ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. armije, te da ustanička puška u Srbu nije opalila u fašiste nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su njihovi krvnici izmasakrirane pobacali u obližnje jame, s namjerom da se u tom dijelu zemlje uništi svo nesrpsko stanovništvo” (preneseno iz govora Danijela Srba).
Masakr 37 članova hrvatskih obitelji u Brotnji
Tijekom ustanka u Srbu koji je započeo 27. srpnja 1941. godine, četničko-komunistički ustanici ušli su u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba te okrutno pobili sve članove 6 obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12-ero djece u dobi od tri do 14 godina. Žrtve su pretpostavlja se, žive bačene u obližnje jame – u jamu na Dabinom vrhu, u Srpskome Klancu te u jamu Golubinku.
Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića „Dossier Boričevac“:
Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
Od gornjih žrtava, 19 ih je poslije upornih zahtjeva rodbine i suseljana tek u svibnju 2014. uz pomoć speleologa ekshumirano iz jame na Dabinom vrhu dok ostale lokacije još čekaju na ekshumaciju koja se nije dogodila usprkos najavama nadležnog ministarstva (Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja). Ekshumirane žrtve nisu, usprkos obavljenoj DNK analizi, do danas pokopane, već čekaju bolja vremena na Zavodu za patologiju u Zagrebu, kao što je to bio slučaj s 1163 maceljske žrtve koje su u običnim crnim vrećama za smeće, također na zagrebačkoj patologiji čekale na pokop punih 12 godina.
Ekshumaciji je uz pukovnika Ivana Grujića, nazočio i gospičko senjski biskup dr. Mile Bogović koji je za Glas Koncila dao ekskluzivnu izjavu „Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941. godine“
Protjerivanje i pokolj Boričevčana
Hrvati iz najbrojnijeg i najnaprednijeg obližnjeg mjesta Boričevac, saznavši za pokolj u Brotnji, izbjegli su noću pod vodstvom boričevačkog župnika Vladimira Stuparića, svih otprilike 2000 duša u Kulen Vakuf. U mjestu je ostalo 55 stanovnika, isključivo žene, djeca i starci, koje su srpsko-komunistički ustanici sve do jednoga pobili, a samo mjesto sravnili sa zemljom. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatima nije bio dopušten povratak u Boričevac, a i dan danas raseljeni potomci Boričevljana (najviše ih je u Sibinju i Bjelovaru) vode borbu za povrat nasilno oduzete imovine svojih predaka. Danas u Boričevcu žive samo dvije obitelji Hrvata.
U istoj akciji počinjeni su i zločini nad Hrvatima u ostalim selima župe – Poljica, Mišljenovac, Jasenovača, donji i Gornji Lapac, Oraovac, Bubanj Veliki i Mali. U rujnu iste godine četnici su napali Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata iz Boričevca.
Ubojstvo vlč. Valdemara Maksimilijana Nestora
Za vrijeme „ustanka“ stradavali su i Hrvati iz ostalih dijelova i naselja na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne – iz Drvara i okolice (Vrtoče i druga sela), iz Bosanskog Grahova i okolice (naselja Luka, Korita, Ugarci, Obljaj i druga) kao i Hrvati iz područja između Bihaća i Bosanskog Petrovca (Krnjeuša, Lastve i ostala sela). „Ustanici“ su u Drvaru ubili 300 Hrvata i nepoznat broj muslimana, u Bosanskom Grahovu 62 Hrvata, u ukupnoj župi usmrćeno je 568 osoba a u Krnjeuši 130 Hrvata. Poznata je sudbina hodočasnika ubijenih kod Drvara na povratku s blagdana sv. Ane, zajedno s njihovim svećenikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, kada su četnici iz kompozicije vlaka u postaji Vaganj izveli sve katolike uključujući i svećenika Nestora, pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču kod Drvara.
O razmjerima genocida nad Hrvatima tijekom srpsko-komunističkog ustanka, govore i podaci o stanovništvu:
Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat, koji su sačinjavale župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina. Tu je živjelo nešto više od 16 tisuća katolika.
Tijekom 1941. ili najkasnije 1942., Udbinski dekanat je dobrim dijelom izbrisan te je poslije rata u njemu živjelo manje od dvije tisuće katolika. Potpuno su uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana). Nad Hrvatima katolicima počinjen je genocid koji nikada nije kažnjen.
U vremeplovu portala Lika plus Mile Došen se prisjeća:
U komunističkoj jugoslavenskoj državi brisanje hrvatskog Boričevca te progon Hrvata lapačkog kraja svake se godine slavio kao slavni početak ustanka naroda Hrvatske protiv okupatora i domaćih kvislinga. Govorili su da je ustanak započeo u Srbu, 27. srpnja 1941. Taj je dan četrdeset i pet godina bio državni praznik, neradni dan, o kojem su se posvuda održavale velike proslave, osobito među Srbima u Kninu, Gračacu i Lapcu.
Bilo je to ovako: Naši su srpski susjedi uvijek pokazivali da žele da naš kraj postane čista srpska pokrajina te da se odijeli od hrvatskih zemalja. Tijekom stare Jugoslavije osjećali su se, naravno, zaštićenima, potajno se naoružavali te se organizirali u četničke grupe. Krajem tridesetih pojavio se među njima tu i tamo i koji komunist, obično među studentima koji su studirali u Beogradu – jer ako je čiji sin studirao, nije naravno studirao u Zagrebu – no i ti su jednako mrzili Hrvate, baš kao i četnici…
Dakle, Srbi su bili velikosrbi, veoma budni, te neprijateljski raspoloženi prema svima nama. Sjećam se da su, čim je proglašena Banovina Hrvatska, organizirali veliku akciju kojom su tražili odcjepljenje kotara Korenica, Lapac, Gračac i Knin iz hrvatskih okvira. Među Boričevljanima je naravno postojala Hrvatska seljačka stranka, no nije bilo nikakvih drugih organizacija – bilo nam to na čast ili na sramotu. Pretpostavljam da smo se svi pomalo pribojavali, jer smo bili veoma udaljeni od svakoga većeg hrvatskog naselja. Putevi i veze bili su u to doba jako loši. Ni sama Nezavisna Država Hrvatska dugo nije doprla do Boričevca. Tijekom travnja i svibnja u blizini nije bilo vojnih posada.
Tek je početkom lipnja nova vlast bila postavila oružničku postaju, s pet ili šest oružnika. 27. 7. 1941. – to je taj dan koji će se kasnije slaviti i po kojem će mnogi desetljećima uživati ustaničke spomenice i boračke mirovine – Srbi su napali tu oružničku postaju te odmah ubili sve oružnike. Sljedećeg su dana, 28. 7. 1941., ušli u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba, te tamo ubili sve hrvatske stanovnike, svih šest obitelji Ivezića. Kuće su zapalili, a imovinu raznijeli.
Pišući na tu temu dr. Dr. Ante Nazor, ravnatelje Hrvatskog memorijano dokumentacijskog centra Domovinskog rata u članku pod naslovom Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941, navodi:
„Masovna ubojstva Hrvata na graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja su krajem srpnja i u kolovozu 1941. počinili srpski „ustanici“, protjerivanje Hrvata s toga područja i činjenica da se tamo nisu smjeli vratiti niti nakon 1945. (nekim naseljima čak su i groblja uništena, a vlasništvo nad zemljom koja im je oteta Hrvati ni do danas nisu uspjeli povratiti), pokazuju da je taj ustanak bio protuhrvatski, da je njegov cilj bio protjerivanje Hrvata s toga područja, odnosno stvaranje etnički čistoga, srpskoga područja. Izvori pokazuju da to nisu bili incidenti, niti „tek osveta za ustaške pokolje“, kako neki pokušavaju objasniti/opravdati zločine navodnih „antifašista“.
Naravno da je ustanak logičan i često nužan odgovor pripadnika neke zajednice na teror koji trpe, pa se takvo objašnjenje – da je ustanak od 27. srpnja 1941. započeo zbog, odnosno protiv „ustaškog terora“, često navodi u historiografiji. No, pritom u obzir treba uzeti i događaje koji su prethodili uspostavi NDH (primjerice, ubojstva Hrvata), odnosno velikosrpsku politiku čiji su ciljevi određeni prije uspostave NDH (dakako, to ne opravdava zločine nad Srbima počinjene u vrijeme NDH). U svakom slučaju, bez obzira na razlog protuhrvatske psihoze i protuhrvatskog djelovanja Srba na spomenutom području, ne smije se prešutjeti činjenica da je spomenuti ustanak rezultirao terorom nad hrvatskim narodom, niti se za zločin može naći opravdanje…“
Možda bi bilo prikladnije 27. srpnja 1941. obilježavati kao dan genocida nad Hrvatima Boričevca Brotnje i okolnih sela odnosno područja.
V.S. Narod.hr
