DEČKI iz Dubrave slijedili su Rudolfa Kolaka, svog uličnog idola, na sve utakmice. Kad je počeo rat, slijedili su ga u rat.
Kad je krenuo na svoje prve utakmice, dečki iz Dubrave slijepo su ga slijedili. Koju godinu poslije, kad je krenuo u rat, opet su ga slijedili. Mnogi se od njih nikada neće vratiti na ulice Dubrave s kojih su potekli, Rudi jest, ali ratne će ga rane sustići godinama poslije. Ima tome koji dan otkako jedna ulica, u gradskoj četvrti iz koje je potekao, nosi ime Rudolfa Kolaka. Važna je to žila kucavica na istoku grada, dva kilometra duga ulica, kakvu ljudi poput njega zaslužuju. A bio je hrvatski dragovoljac i Dinamova navijačka legenda, piše Renata Rašović u Večernjem listu
Iz tenisica u vojničke čizme
I danas kruže priče o Rudijevim pothvatima na stadionima širom bivše države i Europe. I o tome kako je 80-ih otputovao na utakmicu u Grčku zahvaljujući novcu koji je zaradio od prodaje zlatnih zubi svoje bake. Neposredno prije rata postao je otac: supruga Mira tek što je rodila kći Katarinu, ali je Rudi znao da su neki putevi neizbježni.
Već u kolovozu 1990. javio se u sastav Prvog hrvatskog redarstvenika gdje će uskoro obnašati dužnost zapovjednika voda, potom odlazi u postrojbu Specijalne policije na Tuškancu.
– Nama iskusnijim specijalcima već je po držanju vojnika na obuci bilo jasno tko odskače od drugih, a Rudi je bio jedan od njih. Bilo je to u vrijeme kad su počele barikade pa su nam trebali vođe, ljudi koji su bili kadri povesti vojnike, a Rudi je kao navijački vođa već u sebi imao te kvalitete – prisjeća se Rudijev suborac i zapovjednik, brigadir Ivan Rašić. Rudi sa specijalcima odlazi na svoje prvo ratište u Erdut i Aljmaš.
– Dečki iz Dubrave, ti dečki s asfalta, doslovno su iz tenisica uskočili u čizme, pa su u prvo vrijeme i te kako znali imati problema s orijentacijom u šumi. Rudi se brzo snašao. Bio je uvijek na čelu voda, poslije i satnije. Tuđi je strah razbijao humorom pa je usred baražne vatre znao vikati dečkima: “Što je, papci, što je, sitni lopovi, nije vam ovo Dinamo – Zvezda – prisjeća se brigadir Rašić.
Nakon povratka sa slavonskog ratišta, Rudi se priključio 1. gardijskoj brigadi pod zapovjedništvom Ante Gotovine, s kojim odlazi na ratište Nove i Stare Gradiške te Okučana. Ubrzo postaje zapovjednikom 3. satnije 1. bojne Tigrova – regrutirane mahom iz redova Rudijevih dečki iz Dubrave i Sesveta.
Hrvatska zastava na Marakani
Tijekom najžešćih borbi prošao je sva ratišta od Novske do južnog bojišta, a ratni put vodi ga putem operacija Cincar, Zima 94., Skok, Bljesak, Skok 2, Ljeto 95., Oluja, Maestral, Južni potez. Za svoje je zasluge nagrađen najvišim vojnim odličjima poput Reda Nikole Šubića Zrinskog i Reda Hrvatskog trolista. Umirovljen je 2003., ali u teško stečenom miru sa svojom obitelji nije dugo uživao.
– Obećao je starijoj kćeri Katarini da će je voditi na Svjetsko prvenstvo u Njemačku, ali to obećanje nikad nije ispunio. Odveo sam je ja – kaže brat Mario.
Bojnik Rudi Kolak preminuo je u travnju 2005. od zatajenja srca u 39. godini. Dugo nakon rata, kažu, mučio ga je tlak, a u tijelu je nosio geler za koji nije znao. Tijekom ispraćaja, na vječni ga je put ispratila eskadrila MiG-ova, što je, znaju to branitelji, rijetka čast.
Rudi Kolak nije zaboravljen. Osim obitelji i prijatelja koji čuvaju uspomenu na njega, posljednjih se godina u Dubravi održava nogometni turnir koji nosi njegovo ime. Upravo ondje, Mladen Bodalec je Rudiju u čast otpjevao kvartovsku himnu, koja je s godinama prešla granice Dubrave, “Heroj ulice”.
Ulica bojnika Rudolfa Kolaka, duga dva kilometra, dobit će uskoro i svoj produžetak prema Sesvetama. Prolazit će tek 50 metara od rodne kuće Rudija Kolaka. Njome će zasigurno još neki dečki iz Dubrave kretati u pohode na utakmice, valjda nikada više u rat.
Navijači Dinama i danas se prisjećaju kako se upravo Rudi tijekom Dinamova gostovanja u Beogradu dokopao centra stadiona Marakane i tamo se prekrižio i razvio hrvatsku zastavu. A bio je i na epskoj utakmici u Maksimiru 13. svibnja 1990. – Stajao je u prvom redu pri probijanju ograde i dobio udarce pendrecima od milicije, od kojih mu je puknuo i vjenčani prsten – sjeća se Antun Koštić.
