NA Južnom polu, na minus 40, uhvatila me euforija, pa sam spontano zapjevao “Marjane, Marjane”. I zabio koplje s tri zastavice. Na jednoj je bio lik Stipe Božića, na drugoj Kvisko, na trećoj grb Hajduka.
Ime Robert Pauletić uglavnom asocira na hodajuću enciklopediju. Sa samo 15 godina je pomeo konkurenciju i postao najmlađi pobjednik TV “Kviskoteke”, kviza koji je u to doba imao višemilijunsku gledanost u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji.
Nekoliko mjeseci prije prvog nastupa u TV “Kviskoteci” objavio sam svoj prvi anagram u tada vrlo popularnoj enigmatskoj reviji “Vjesnikov kviz”, koja se rješavala u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Imao sam tada 14 godina. Ujesen iste 1980., kad sam već navršio punih 15 godina, u Splitu se održavalo testiranje za omiljenu TV “Kviskoteku” i između više od 1000 kandidata najbolji sam test imao baš ja.
Urednik Lazo Goluža nije mogao vjerovati da je 15-godišnjak najbolje riješio pitanja iz testa, mislio je da je možda otac ili netko drugi napisao test u moje ime, pa me zvao u Zagreb na dodatne provjere. Uzeli su me u emisiju, premda je bilo pravilo da kandidat mora imati najmanje 18 godina. Pobijedio sam, i to me usmjerilo u životu. To je bila tek 11. emisija TV “Kviskoteke”, u siječnju 1981. godine. Imao sam točno 15 i pol godina.
Tada je bilo teže pobijediti, jer je bilo četvero kandidata u emisiji, ne troje kao poslije. Znam da je bio još jedan kandidat iz Splita, Mitrović, kasnije istaknut u hrvatskom ogranku Mense, zatim jedan kandidat iz Zagreba, te jedan iz Bosne i Hercegovine, s brkovima. Nekoliko godina poslije kad sam došao u vojsku u Titovom Užicu imao sam sve moguće olakšice kao pobjednik “Kviskoteke”. Neposredno poslije toga kviza bio sam apsolutna zvijezda u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Dobio sam više od 20.000 pisama od djevojčica, čak su mi i brak nudile, tako malome!
Tko Vas je prijavio na “Kviskoteku”?
Sam sam se prijavio. Gledao sam prvu, pilot-sezonu “Kviskoteke” koja se sastojala od samo pet emisija, vidio da znam manje-više sve odgovore i tako sam se odlučio prijaviti. Napisao sam test i vidio sam da sam ga odlično napisao, znao sam sva pitanja.
Sjećam se kad mi je došla omotnica s Televizije Zagreb, mislim da se radilo o telegramu. Išao sam s pošte doma, ali nisam imao strpljenja čekati da vidim jesu li me primili na kviz. Stao sam kraj jednog zelenog prozorčića u uličici kod splitskog teatra, dotaknuo zeleni okvir prozora za sreću i otvorio omotnicu. Unutra je pisalo da sam ušao u uži izbor. Sav sam protrnuo od sreće.
I dandanas, 33 godine poslije, svaki put kad prođem tom uličicom opet dotaknem isti zeleni prozorčić. Za sreću.
Ima li još nekakav zanimljiv detalj koji biste s nama podijelili iz tog vremena?
Pamtim to snimanje po svijetlosmeđom džemperiću koji mi je mama isplela, smiješnoj frizuri i pobjedničkom drvenom kviskiću koji mi je, bez obzira na zlatnog Kviska koji sam osvojio 2007. godine, u posljednjem serijalu “Kviskoteke”, bio i ostao najdraži predmet na svijetu.
Koliko i kako ste se pripremali za nastup?
Za prve nastupe, one 1981. i 1986. godine, nisam se nikako pripremao. Za onu novu “Kviskoteku”, prije sedam godina, pripremao sam se dva mjeseca, i to prilično intenzivno, pazio sam čak i na prehranu, omega 3-6-9 za mozak, i te stvari.
Sjećate li se nagrada iz tih davnih kvizova? Kakvi su tada bili nagradni fondovi, jesu li pružali mogućnost nekakve zarade?
Od dobitka koji sam na “Kviskoteci” osvojio 1981. kao petnaestogodišnjak mogao sam kupiti bolji automobil. Godine 1986. osvojio sam još više novca. Nisam ništa od toga potrošio. Vjerovali ili ne, taj novac sam uštedio i kasnije iskoristio za neke poslovne pothvate. Međutim, kompletan iznos od “Kviskoteke” iz 2007. godine, dobitak od oko 1,200.000 kuna (cca 150.000 eura), kompletno sam donirao u dobrotvorne svrhe.
Veliku većinu od toga iznosa poklonio sam djeci bez roditelja, direktno na štedne knjižice, i to preko domova za djecu diljem Hrvatske. Najviše sam dao djeci iz domova u Dalmaciji i Slavoniji. S nekom od te djece i danas održavam kontakt, primjerice, nekadašnji mali prijatelj Ivan iz Osijeka, iz doma “Klasje”, narastao je, upisao fakultet i danas smo prijatelji na Facebooku, redovito smo u kontaktu.
Volite kvizove. Natjecali ste se tri puta u “Kviskoteci”. Radili ste kao urednik u enigmatskom magazinu “Kviz”, a već dvadeset godina uređujete vlastiti enigmatski tjednik “Kviskoteka”, nazvan prema TV kvizu. Surađivali ste s HTV-om, osmišljavali igre i sastavljali pitalice za kvizove, između ostalog i za “Milijunaša”. Otkud ta ljubav prema križaljkama i kvizovima?
Moja mama Fani oduvijek rješava križaljke. Uz nju sam i ja prvo počeo rješavati zagonetke, a onda ih i sastavljati. Zavolio sam anagrame i križaljke još kao dječak. Prve radove objavio sam s 15 godina. Sjećam se kakvu sam sreću osjetio kad mi je izišao prvi anagram u tadašnjem “Vjesnikovu kvizu”. Križaljke i TV kvizovi nisu isto, ali rješavanje križaljki u svakom slučaju pomaže pri kviz-natjecanjima. Mnogi su veliki kvizaši istodobno i odlični križaljkaši, enigmati.
Kvizovi nekad i danas? Razlikuju li se i po čemu?
“Kviskoteka” je za mene jedini pravi kviz. Tu nema popusta, u glavnim igrama nema ABCD ponuda, nema pomoći, džokera i slično. Znaš ili ne znaš. U “Kviskoteci” ima mjesta samo za prvoligaše, i biti prvi između svih njih, to je velika čast.
Današnji kvizovi usmjereni su na osvajanje nagrada, pa se stvorila kasta kvizaša, koja na kvizovima želi zarađivati. Televizijski urednici tome žele doskočiti, pa u kvizove ubacuju faktor sreće. Tako se može dogoditi da neki pravi znalac ispadne relativno brzo, a netko s ne baš raskošnim znanjem pobijedi u kvizu. Meni osobno nisu baš po guštu licencni kvizovi koji se zadnjih godina prikazuju u Hrvatskoj. Iako, ovaj najnoviji, “Potjera”, nije loš, ima zanimljivu osnovnu ideju.
Imate li se namjeru vratiti kvizovima? Koji je to kviz u kojem biste voljeli nastupiti?
Ne, s natjecanjem u kvizovima je gotovo. Pobjedom u superfinalu “Kviskoteke”, za mene svetoga kviza, oprostio sam se zauvijek. Zašto bih nastupao u nekom drugom kvizu? To je kao da osvojite Mount Everest pa se onda idete penjati na zagrebačko Sljeme.
U životu sam od svih kvizova nastupao samo na “Kviskoteci”, i to tri puta. Kao 15-godišnji dječak prvi put sam pobijedio, drugi put sam nastupao kao 20-godišnjak i osvojio drugo mjesto u superfinalu između 64 natjecatelja, a onda ništa 21 godinu, do serijala 2006./2007. godine. Nisam ni slutio da će “Kviskoteka” ponovno krenuti, a još manje da ću konačno pobijediti u superfinalu.
Zanimljivo, prvi koji mi je tada, te 2007. godine, čestitao na pobjedi, i to SMS-om iz Dubrovnika, bio je poznati voditelj hrvatskih verzija kvizova “Milijunaš” i “Potjera”, popularni Tarik Filipović, inače moj prijatelj.
Zaslužni ste i što je Međunarodna udruga superinteligentnih (MENSA) prvi put u povijesti provela testiranje inteligencije na hrvatskom tlu. Koliko je Hrvata u MENSI?
Sad točno ne znam, ali mislim da je riječ o nekoliko stotina članova. MENSA me nedavno zvala da im se opet aktivno priključim, čak možda i kao predsjednik nacionalne organizacije, ali nemam više energije za to, zahvalio sam se na pozivu. Kvocijent inteligencije prvi i posljednji put mjerio sam u Londonu 1987. godine, kad sam ujedno s tadašnjim izvršnim direktorom Mense, bio je to sir Edward Vincent, dogovorio da organiziramo testiranje u Zagrebu. Tada mi je, među nama, otkrio da su od dotad održanih testiranja treću po redu prolaznost imali Srbi, drugu Hrvati, a prvu – Židovi, na izraelskom testiranju. Odmah sam razvio teoriju da su najinteligentniji narodi oni koji su kroz povijest najviše propatili, pa su samo najlukaviji preživjeli.
Gdje “skupljate” znanje?
Čitam od malih nogu. Naučio sam čitati s 3 godine, i uvijek su me zanimale najrazličitije stvari. S pet godina znao sam gotovo kompletnu grčku mitologiju, svu zakonitu i izvanbračnu djecu Zeusa, mogao sam nabrojiti 12 Heraklovih zadataka i tako. I donedavno sam znao pročitati sedam-osam knjiga na mjesec, što beletristike što publicistike. Zadnjih dvije godine sam nažalost malo smanjio tempo čitanja, što zbog obiteljskih, što zbog poslovnih obveza.
Ovaj mjesec ste proslavili 1000. broj enigmatskog tjednika “Kviskoteka”. Jeste li ponosni?
Da, uređujem enigmatski tjednik “Kviskoteka” od prvog broja, već 20 godina. Kad me pitaju kako bih sam sebe definirao, uvijek kažem isto – ja sam enigmat. Od malih nogu obožavam enigmatiku, i da mi je netko kao dječaku rekao da ću najbolje godine života, od 28. pa do evo 48. godine, provesti tako što ću biti glavni urednik vodeće hrvatske enigmatske revije, izljubio bih ga od sreće. Čuvam sve brojeve “Kviskoteke” i 50 SKANDI (to je naše izdanje sa skandinavkama), u velikoj sobi u zagrebačkoj redakciji. Ne možete zamisliti kolika je to masa magazina. Izašlo je već više od 1000 brojeva “Kviskoteke” i više od 500 brojeva 50 SKANDI.
Kad se tome pribroji 250 brojeva mjesečnika 101 SKANDI, pa razna ljetna i zimska specijalna izdanja, dobije se tolika gomila ukoričenih revija da Encyclopedia Britannica prema njima izgleda kao omanja zbirka stripova za djecu.
Kad smo uspjeli s “Kviskotekom” i “Pedeseticom”, pojavilo se bezbroj imitatora koji su preuzeli naše enigmatske modele, kopirali su čak i naslove revija, kroz kombinaciju broja i riječi “skandi”. Ali mi smo preživjeli, a većina tih imitatora krepala. Najviše me na svijetu nerviraju imitatori i plagijatori, ljudi koji zarađuju na tuđim idejama i tuđoj kreativnosti. Nažalost, sve je manje kreativaca, a sve više imitatora.
Osim kvizova Vaša velika ljubav su i putovanja. Često putujete u daleke krajeve svijeta. Kakva iskustva nosite s tih putovanja?
Bio sam u preko 80 država na svih sedam kontinenata, uključujući i Antarktiku, kao jedan od možda sedam ili osam Hrvata. To je ogromno bogatstvo, veće od ijednog materijalnog. Na televiziji prikaže Kuantan u Maleziji, Cairns u Australiji, Christchurch na Novom Zelandu, Niigatu u Japanu, Acapulco u Meksiku, Mombasu u Keniji, Manaus u Brazilu ili Punta Arenas u Čileu, a ja prepoznam ulicu u kojoj sam bio, znamenitosti koje sam obišao.
Koga god stranca da upoznam, s velikom vjerojatnošću sam bio u njegovom gradu ili barem njegovoj zemlji, odmah imamo temu za razgovor, odmah sam mu sto puta simpatičniji jer znam mnogo o njegovoj zemlji, kulturi, običajima. Dok sam bio predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, svi su me u međunarodnim strukturama voljeli, od predsjednika Svjetskog boksačkog saveza, jednog simpatičnog Kineza, pa nadalje.
Publicistiku i putovanja povezali ste u četiri knjige, od kojih prve tri imaju 77 priča: Nepal, Brazil i Himalaja, dok je “Led” još opsežniji, ima preko stotinu priča. Zbog čega birate baš taj broj 77?
Vrlo jednostavno, 7 mi je sretan broj, pa sam došao na ideju da prvi putopis, onaj o Nepalu, uobličim u formu zbirke od 77 priča. Pokazalo se kao zgodno, pa sam tako i nastavio. Moja četvrta knjiga, “Led”, svojevrsno je životno djelo, zbirka putopisa sa svih sedam kontinenata, pa tako i s Antarktiku. Nisam siguran hoću li više ikada pisati putopise. Sad me privlače neki drugi izazovi. Možda roman, možda uređivanje TV “Kviskoteke”, vidjet ćemo što će iduće godine donijeti.
Godine 2009. ste, kao prvi Hrvat, stupili nogom na Južni pol. Možete li nešto reći o tome?
Tu ekspediciju opisao sam u svojoj knjizi “Led”. Na Južni pol uputili smo se iz antarktičkog polaznog logora u Patriot Hillsu. Treba reći da ljudi često miješaju Antarktiku i Južni pol. Antarktika je kontinent, veći od Europe, a Južni pol je jedna točka u središtu Antarktike. Usporedbe radi, od sjeverne obale Antarktike do Južnog pola veća je udaljenost nego od Splita do Berlina!
U ekipi ekspedicije bilo je pet ljudi, i sva sreća da je tu bilo antarktičkih veterana koji su mene amatera uzeli pod svoje i puno mi pomogli. Na ledu sam bio ukupno 14 dana i opako sam se smrzavao. Na Antarktiku u prosincu nema noći, cijelo vrijeme je dan. Hodati na minus 40 još i nije toliki problem, ako si dobro pokriven odjećom. Grije te vlastita toplina, koja se oslobađa tjelesnom aktivnošću. Najteže je, međutim, leći u ledenu vreću za spavanje, u šatoru u kojemu je temperatura, recimo, minus 28 stupnjeva. Tu se ne možeš uvući sa pet slojeva odjeće, nego s maksimalno dva-tri sloja. Čarape su na nogama, kapa na glavi, ali i dalje te štipa neizdrživa hladnoća. Osjećaj je apsolutno identičan onome kad bi čovjek legao u hladnjak. Zubi toliko cvokoću da postoji opasnost da pregrizeš jezik.
Južni pol? Kakav je osjećaj biti na najjužnijoj točki svijeta, i to kao prvi čovjek koji je tamo stigao iz Hrvatske?
Vrhunski osjećaj. Poseban. Uhvatila me euforija, pa sam spontano zapjevao “Marjane, Marjane”. I zabio koplje s tri zastavice. Na jednoj je bio lik Stipe Božića, na drugoj Kvisko, na trećoj grb Hajduka. Sve to prikazano je u mom 25-minutnom filmu “Antarktika” koji poklanjam na CD-u u sklopu knjige “Led”.
Prilično ste svestrani: pišete dalmatinske pjesme kojima pobjeđujete na festivalima, boksate u svom klubu Pit bull iz Splita, planinarite, putujete, pišete, kreirate premetaljke, zagonetke, križaljke i pitanja za kvizove… ima li nešto u čemu niste dobri, ili neko područje u koje se nimalo ne razumijete?
Naravno da ima. Ne znam plesati, ne znam ništa skuhati. Ne znam skijati, ni na snijegu ni na vodi. Pokušao sam tri puta, dvaput u Gorskom kotaru, jednom na Rogli, ali sam glup za skijanje, ne mogu to nikako svladati. Jedna mi je noga jača od druge, pa bih prilikom spuštanja redovito skrenuo sa staze i zabio se u neki bor. Tako da sam odustao od skijanja za sva vremena. Općenito sam antitalent za kućanske poslove, ali ne samo ‘ženske’ poslove, nego i muške.
Ne znam ništa popravljati po kući i mrzim majstore. Sva sreća, imam suprugu koja, ako treba, zna popraviti stroj za rublje, ona vodi sve oko popravaka u kući i uređenja, mene to uopće ne zanima. Ne zanima me baš ni odjeća ni moda, to sam isto prepustio supruzi, koja je inače u Splitu na glasu kao jedna od kreatorica modnih trendova. Imam sreću što je uza sve ostalo i sjajna kuharica. Taman smo se lijepo našli, jer ni ona ne voli plesati ni skijati. Sjajno se nadopunjujemo u svemu, osim što ona više voli dućane nego izlete u šume i planine, ali i tome smo doskočili. Na takve izlete ne vodim nju, a ona mene ne tlači s dućanima. Ma da sam je birao računalno između milijun kandidatkinja, ne bih je takvu savršenu našao.
Postoji li nešto što još niste uradili, a željeli biste to? Što je to?
Da ste me ovo pitali prije mjesec dana, rekao bih vam: želio bih otići u Bosnu i biti negdje u društvu svoga omiljenog pjevača Halida Bešlića, da mi otpjeva onako za dušu “Miljacku”, “Čardak”, “Sijede”, “Romaniju”, “Malo je, malo dana” i još neke svoje hitove, te sevdah “Čudna jada od Mostara grada” koji obožavam.
Ali sad na proslavi 1000. broja “Kviskoteke” u Zagrebu, odmah nakon moje prijateljice Nine Badrić pjevao nam je i Halid Bešlić, glavom i bradom. Sa svojim sastavom nastupio je sat vremena i otpjevao mi, između ostaloga, i “Čudna jada od Mostara grada”, pa mogu reći da sam sebi ispunio i tu želju!
Mirela Tučić/Dlist
