Tko je Zoran Erceg „branitelj koji je rekao NE prosvjedu u Savskoj 66“, kako ga predstavljaju ultraljevičarski portali ili „lopov i prevarant koji otima bespomoćnoj djeci“ kako ga predstavljaju mediji skloni prosvijednicima u Savskoj.
Splitski snimatelj Zoran Erceg u javnost je dospio nakon što je Facebook profilu pokrenuo stranicu ‘DOSTA JE – Stop agresiji šatordžija iz Savske’.
“Želja mi je razobličiti zločinačko djelovanje desničarskih skupina u pripremi rušenja ustavnopravnog poretka u Republici Hrvatskoj za koju smo se uglavnom, BAR VEĆINA, časno borili”, napisao je Erceg na stranci koju je nazvao “Ja se vas NE bojim!”
Koga se ne boji i tko prijeti, nije objasnio. Možda mu je Đuro Glogoški prijetio da će ga pregaziti svojim invalidskim kolicima.
Ultraljevičarski tportal od Ercega pravi heroja. Kao pohvalna uzima mu se i činjenica da je Ratka Mladića, zapovjednika Kninskog korpusa, pratio tijekom napada srpskih terorista na utvrđene hrvatske položaje u Skradinu.
Evo kako je tportal opisao Zorana Ercega:
„Pratim što se događa i kao branitelj i ratni vojni invalid ( kako je kao snimatelj dobio status ratnog invalida, op. a.) zainteresiran sam za rješavanje problema, no nikako se ne mogu složiti s tim da se nasilno ruši država za koju smo se borili, ne mogu se složiti da manja skupina agresivnih ljudi prijeti dolaskom na Markov trg, da želi rušiti Vladu. Neshvatljivo je zašto su naši prijatelji ginuli da netko nakon 20 godina nasilno mijenja volju koju su građani iskazali na izborima. Ja ne ulazim u to tko je kakav predsjednik i kakva je vlada, no moramo priznati institucije svoje države, a ne samo predsjednike svoje stranke. Ne možemo reći da volimo svoju državu, a voljeti samo svoju stranku’, kaže Erceg.
S obzirom na to da, kako tvrdi, mnogo njegovih suboraca misli isto, pokušao ih je potaknuti da pokažu drugo lice branitelja, no ostao je zapanjen količinom straha kod ljudi koji su u Domovinskom ratu činili herojska djela. ‘Ako 20 godina nakon rata živimo u državi u kojoj ne možemo reći svoje mišljenje od straha i odmazde, vraćamo se u društvo nakon Drugog svjetskog rata kada je svladao veliki strah od Ozne’, misli ovaj splitski snimatelj i fotograf.
Tvrdi da se boje za svoja primanja, za svoje mirovine, ne vjeruju, kaže, ni institucijama jer institucije, naglašava, u slučaju Savske 66 nisu djelovale u skladu sa zakonom. ‘Misle si: ako država evidentno pokazuje strah i njena policija pokazuje strah i ne reagira prema nekom tko vrši nezakonita djela, što će biti meni?!’ smatra Erceg. Kada je prosvjed u Savskoj započeo, i sam se uputio tamo jer je želio iz prve ruke vidjeti što se događa te je ubrzo na svom facebook-profilu počeo objavljivati postove protiv prosvjeda.
‘Prvi dan kada sam napisao prvi moj post u vezi toga probušene su mi sve četiri gume na automobilu’, tvrdi.
Snimke granatiranja i pad pod snajperskom vatrom
A kako je svoj stav o prosvjedu u Savskoj izbrusio tek kada je sam otišao tamo, tako se i početkom srpske agresije na Hrvatsku sam želio uvjeriti u stanje na terenu. Prošao je niz ratišta, dva je puta ranjen u Hrvatskoj, a ranjavanje u Sarajevu bilo je gotovo fatalno. Posljedica: osamdesetpostotni invaliditet.
Iako je na početku nevoljko krenuo s pričom o Domovinskom ratu, Ercegu su uspomene počele jedna za drugom navirati. Dva je puta bio u Kninu za vrijeme oružane pobune lokalnih Srba te nam je ispričao svoju zanimljivu dogodovštinu s Ratkom Mladićem.
Vozio iz Knina ležeći
‘Kada sam drugi puta došao u Knin, vidio sam četnike, uvjerio sam se o čemu se radi i želio sam se staviti aktivno u obranu Hrvatske da svojim snimanjem posvjedočim o događanjima. Kada sam došao u Knin, tražio sam dozvolu za snimanje aktivnosti kninskog korpusa i dobio je. Mladić mi je kazao: Je li, ustašo, hoćeš li ići sa mnom da vidiš što ja radim s tvojima? Kazao mi je da u skradinskom zaleđu ima grupu ustaša koje su opkolili i da idem s njim da vidim kako će ih srediti’, prisjeća se Erceg.
Pristao je i srećom bila je riječ o jakom hrvatskom uporištu te su naše snage dobro odolijevale napadima. Tada se našao i u neugodnoj situaciji jer je došao s okupirane strane i ispalo je da je Mladićev snimatelj. Pritom je napravio fatalnu grešku jer kazetu s materijalom nije predao nekome od kolega iz šibenskog ili splitskog dopisništva. Po povratku u Knin gdje je ostavio svoju Renault četvorku, Mladić mu je rekao da mu da kazetu da je pregleda te da se sutra vrati po nju.
‘Rekao sam mu da je odmah pogleda, njegovi tjelohranitelji su mi stavili cijev uz glavu. Krenuo sam prema Splitu, kada su na mene otvorili paljbu. Vozio sam ležeći, virio sam da vidim kuda vozim’, prisjeća je. U Knin se drugog dana nije vratio.
Zoran Erceg hrvatskog specijalca Josipa Klemma uspoređuje s Miloševićem, a sam je snimao Mladićev napad na branitelje Skradina
Put ga dalje vodi u Dubrovnik. Ondje je trebao ostati nekoliko dana, snimiti dobre kadrove i otići. No zadržao se osam mjeseci. Uspio je zabilježiti dramatične snimke granatiranja. ‘U Dubrovniku me zove urednik HTV-ovog dopisništva u sedam sati navečer i kaže da Zagrebu trebaju friški snimci iz Dubrovnika’, kaže Erceg. Za nekoliko se minuta nacrtao na Stradunu i taman počnu padati granate po samoj jezgri, kao naručeno. U 7.25 vratio se u dopisništvo.
‘Pošto nije bilo vremena za montažu, moja snimka je puštena bez provjere u eter u središnji Dnevnik direktno s kamere’, s ponosom se prisjeća. ‘Tražio sam način kako da plasiram snimke van i brzo su našle put do HTV-a, onda CNN-a i ostalih televizija. Talijanski predsjednik izjavio je prilikom priznanja Hrvatske kako se dugo nećkao da li da prizna Hrvatsku i u tom nećkanju vidio je snimke Dubrovnika i ti snimci su učinili klik da prizna Hrvatsku’, hvali se.
Ovako bi bilo poštenije. I točnije
Nakon Dubrovnika, 1992. odlazi u Bosansku Posavinu. Ondje je svjedočio iznimno krvavim borbama prsa o prsa te je svakog dana slao materijal u Zagreb.
Ranjen je studenome 1991. u Dubrovniku, a nakon toga i u Bosanskoj Posavini. Otamo odlazi u Sarajevo gdje je snimajući proboj Armije BiH i hrvatskih snaga ranjen u snajperskoj vatri. Tada je mislio da je gotovo.
‘Smrskao mi je lijevu nogu i kada sam pao na pod, nastavio je gađati, ja sam se odvukao u neko dvorište. Još sam bio pri svijesti i išao podvezati nogu, no nisam imao snage. Kažem sebi, idem onda napraviti svoj zadnji snimak. No nisam mogao ni dignuti kameru. U tom trenutku gubim vid, ležim raširenih ruku i slušam ptice kako pjevaju. To je bilo zadnje čega se sjećam’, kaže. Spasila su ga četiri pripadnika Armije BiH te su ga preko Igmana prebacili prema Mostaru. U mostarskoj bolnici htjeli su mu amputirati nogu, no on nije dozvolio te je završio u Splitu gdje mu je noga spašena. Potom odlazi na još jednu operaciju u SAD.
Nova borba ‘terorista’ Ercega
Nakon ratnih priča, Erceg nam kroz smijeh kaže kako sad tek sve počinje. 1993. je, naglašava, predstavljao jedinu političku snagu koja je otvoreno kritizirala Daytonski sporazum. Bio je u vrhu stranke Dalmatinska akcija.
Zbog toga je, kako tvrdi, na njega izvršen pokušaj atentata. ‘Postavili su bombu na vrata prostorije gdje sam trebao biti. Spasio me zahod pa sam zakasnio deset minuta. Policija je istog trenutka u rekordnom roku uhapsila grupu pripadnika moje stranke želeći njih optužiti kao frakcijsku borbu. No kada su vidjeli da nisam stradao, izbacili su ih van iz policijske stanice i slijedi obrat. Policija me optužila za terorizam protiv Republike Hrvatske, da sam postavio bombu sam sebi da rušim ustavno-pravni poredak’.
Proveo je dva mjeseca u pritvoru a službeno je oslobođen optužbi 2000. godine.
U isto vrijeme kreće njegova borba s MORH-om. ‘Ministarstvo obrane mi je kao invalidu Domovinskog rata išlo adaptirati stan na najgornjem katu. Srušili su krov i pod izgovorom da nemaju više sredstava, napravili samo vanjska četiri zida. Digao sam kredit, napravio krov i uselio nazad i tog trenutka dobio sam rješenje o rušenju. Ja to do danas to nisam riješio’, kaže.
Pisao je svima, požalio se i ministru branitelja Predragu Matiću kojeg prosvjednici žele smijeniti. On mu je obećao pomoći, no nikada se nije javio. ‘Sve to nikako ne opravdava agresivno nasilno ponašanje i prijetnju ustavno-pravnom poretku. To nije način na koji se rješavaju problemi. Ovo može dovesti do građanskog rata. Ako budu nasilno rušili državu, ja ću je braniti’, odlučno poručuje Erceg.
Nakon serije pohvalnih tekstova koji ga predstavljaju kao savjest društva i moralnu vertikalu društvenim mrežama proširio se tekst s portala split.com iz srpnja 2013. godine koji baca novo svjetlo na biografiju Zorana Ercega:
„Početkom lipnja Splićane je potresla tragična sudbina majke i devetogodišnjeg djeteta koji žive pod stubištem u krajnje nehumanim uvjetima. Kao i uvijek u sličnim situacijama, Split se digao na noge i u iznimno kratkom roku je sakupljeno preko 120 000,00 kn na računu koji je gospodin Zoran Erceg (pokretač akcije) otvorio na svoje ime u suglasnosti sa Uredom državne uprave i Centrom za socijalnu skrb grada Splita. Na žalost, umjesto da budemo ponosni na, još jednu, uspješno odrađenu humanitarnu akciju kojom su zbrinuti potrebiti, ovih dana svjedočimo sagi kojoj se ne nazire kraj, ali kakav god bio da bio, ostavit će ‘gorak okus u ustima’.![zoranerceg[1]](https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2015/02/zoranerceg1.jpg)
Naime, uz novčanu pomoć, brojni građani su bili voljni pomoći i materijalnim donacijama u vidu hrane, namještaja, odjeće i sl. Za prikupljanje takve vrste donacija gospodin Erceg je ustupio prostoriju unutar svoje Foto akademije u Iločkoj. Kako sam nije bio u stanju odraditi tako velik posao, angažirao je desetak volontera. Po njihovim tvrdnjama, pristiglo je preko 300 donacija koje su uredno popisane te unesene u laptop gospodina Ercega kako bi lakše izvršio primopredaju nakon završetka akcije. Po riječima volontera, uz hranu, među donacijama su bili i krevet, 3 madraca, dva TV-a, dvije glazbene linije, jedan playstation, dva kompjutora, kuhinjski stol, posteljina i suđe.
Nakon desetak dana trajanja akcije, majka za koju su se sakupljale stvari, osobno se požalila volonterima kako je, na brzinu i ne snašavši se, gospodinu Ercegu potpisala papir na kom se spominje kako će on upravljati njenom imovinom te rekla kako bi voljela ponovo vidjeti što je točno potpisala. Slijedom toga 12. i 13. lipnja, volonteri, zajedno sa majkom, bezuspješno pokušavaju, dobiti papir na uvid te prekidaju suradnju s njim, a Erceg (samoinicijativno), proglašava akciju završenom iako je, po odobrenju Državne Uprave mogla trajati još cca 14 dana jer je odaziv donatora nadmašio sva očekivanja. O daljnjem tijeku zbivanja citiramo potpisanu izja vu volontera:
“Nakon što se pojavila sumnja u namjere gospodina Ercega, o spornom problemu majka u lipnju 2013. (uz pismene iskaze volontera) obavještava nadležne institucije, Centar za socijalnu skrb, policiju i državnu upravu za nadzor donacija .te prilaže i svu dokumentaciju vođenu tijekom humanitarne akcije.
Nakon što je akciju proglasio završenom, gospodin Erceg je, uz nadzor Centra za socijalnu skrb, predao financijskih sredstava sa svog računa na račune dječaka i majke: sto tisuća kuna je uplaćeno za školovanje devetogodišnjaka, a ostatak novca za troškove režija i najam stana dani su majci.
I nakon službenog završetka akcije, majka ostaje u dobrim odnosima s volonterima te joj oni pomažu u pronalaženju stana i posla. Trenutačno je na probnom roku u jednoj ST firmi na radnom mjestu čistačice. Volonteri su vodili brigu i o dječaku te mu, organizirano, pomagali kod učenja kako bi uspješno završio školsku godinu. S vremena na vrijeme, majka je molila gospodina Ercega da joj preda ostatak pomoći koji je ostao iza zaključanih vrata njegove Fotoakademije.
Sa zamolbom o primopredaji, gospodinu Ercegu je poslano par telegrama, dva e-maila i jedna poruka na njegov FB profil no on je odugovlačio pravdajući se kako “mora sve iznova popisati”, “ne stigne sam”, a “nove volontere nikako ne nalazi”. I majka i volonteri su bili uzrujani jer se među doniranom hranom nalazila i roba sa ograničenim rokom valjanosti (npr. velika donacija mliječnih artikala Dukata).
Zakonski rok za primopredaju je bio 17. srpanj, gotovo mjesec dana nakon što su stvari prikupljene i dan ranije, konačno, gospodin Erceg, poručuje majci da dođe po njih uz prijetnju da će ih sve dati u Caritas ako se ne pojavi. Budući da se ona, u međuvremenu, zaposlila, daje pismenu punomoć sestri i trojici volontera da obave primopredaju umjesto nje te, o svom trošku, iznajmljuje kombi i vozača.
Budući da je gospodin Erceg zabranio volonterima da ulaze u njegove prostorije, oni čekaju vani dok on ne iznese kutije sa stvarima. Problem nastaje u trenutku kad gospodin Erceg izjavi kako nije doniran nikakav krevet (a oni znaju i tvrde da je) pa počnu kontrolirati nalazi li se u kutijama sve što su popisali kad su stvari zaprimali. Uostalom, nama kao nepristranim promatračima se čini da je logično da se provjeri je li se preuzelo uistinu sve što se nalazi na listi primopredaje.
Bilo kako bilo, gospodin Erceg vraća kutije u svoj prostor i zove Policiju optužujući volontere za remećenje javnog reda i mira. Nakon razgovora na Prvoj policijskoj postaji, dolazi se do zaključka kako osnove za tužbu nema te svi volonteri bivaju vraćeni pred Iločku gdje su ostavili svoja osobna vozila. U prisustvu policajca koji ih je vratio, jedna od volonterki staje na vrata Fotoakademije (nije ulazila unutra kako tvrdi Erceg) te se verbalno sukobila s njima, nakon čega je on tražio od policajca da ga odvede u Policijsku postaju kako bi podnio novu tužbu. Naknadno saznajemo da završio na Hitnom psihijatrijskom prijemu KBC-a gdje su mu prepisali jake sedative.
Budući da je Državnoj Upravi podnesen prijavak o tome da, usprkos isteku zakonskog roka, primopredaja nije izvršena, ostavljamo nadležnim organima da kompletan slučaj procesuiraju i rasvijetle, a nama svima ostaje da se nadamo kako će se neke nove humanitarne akcije voditi transparentno kako bi se izbjegle ovakve mučne situacije.
M. Marković
Foto: Facebook
