Nedavna izjava predsjednika uprave Nestlé-a izazvala je ne male rasprave na društvenim mrežama. Pitanje “prava na vodu” prilično je aktualno i u Hrvatskoj, barem sudeći prema medijskoj pažnji koja se poklanja tom pitanju. O kakvom je tu pravu (ili “pravu”) riječ? Što točno znači da čovjek ima pravo na vodu, i koja je razlika između vode i usluge dostave vode? Evo nekoliko misli na tu temu, kao nastavak prethodnog serijala postova o pravima (1, 2).
U posljednjih nekoliko dekada sve više se čuju zahtjevi koji žele vodu proglasiti ljudskim pravom. Gornja slika je preuzeta sa article31.org, pokreta koji traži da se u Opću deklaraciju o ljudskim pravima unese odredba po kojoj svaki čovjek ima pravo na pristup čistoj vodi. To pravo je već prepoznato od strane UN-a, pa tako u izviješću Vijeća UN-a o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 2002. godine čitamo:
Ljudsko pravo na vodu svakome jamči dovoljnu, sigurnu, fizički dostupnu i priuštivu vodu za osobnu i kućnu uporabu. (CESC – comm 15, § 2)
S druge strane, u Kompendiju socijalnog nauka Crkve čitamo:
Voda se, po samoj njezinoj naravi, ne smije smatrati pukom robom među ostalima i mora se racionalno i solidarno iskorištavati. Njezina raspodjela tradicionalno spada u odgovornost javnih ustanova, jer se voda uvijek smatrala javnim dobrom, a to je obilježje koje treba zadržati i onda kada se upravljanje povjeri privatnom sektoru. Pravo na vodu, kao sva čovjekova prava, zasniva se na ljudskom dostojanstvu, a ne na čisto količinskim procjenama koje vodu smatraju samo ekonomskim dobrom. Bez vode život je ugrožen. Dakle, pravo na vodu opće je i neotuđivo pravo. (§ 485)
Pogledajmo malo pobliže o čemu je tu riječ. Socijalni nauk o Crkve govori o tome da svaki čovjek treba imati neometan pristup vodi. Drugim riječima, nitko ne smije zabraniti čovjeku da dođe na rijeku ili na izvor izvor i zagrabi vode koliko želi. Tako kada npr. kupujemo flaširanu vodu, mi zapravo ne kupujemo vodu, već plaćamo uslugu flaširanja i dostave – netko drugi je umjesto nas otišao do izvora i donio nam čistu vodu.
Međutim, UN ide korak dalje i kaže da čovjek ne samo da ima pravo doći na izvor i zagrabiti vodu, već da ima i pravo na uslugu dostave vode u svoju kuću. I tu vidim veliki problem. Kao prvo, tu je ono što kaže Ron Paul (video): You don’t have the right to get something from the government, because government has nothing. (Ne možeš imati pravo dobiti nešto od vlade, jer vlada nema ništa.) Jedino što vlada može jest uzeti od jednih kako bi dala drugima. “Pravo” na neko materijalno dobro ili uslugu može se dakle osigurati samo tako da vlada prisili jednu skupinu ljudi da besplatno rade za drugu skupinu ljudi. A taj sustav ima svoje ime – ropstvo.
Što to znači u kontekstu prava na vodu? Usluga dovođenja vode od izvora do nečijeg kućanstva ne može biti besplatna. Oprema košta, rad košta. Ako ćemo tekuću vodu u kućanstvima proglasiti ljudskim pravom, to onda znači da onaj koji tu uslugu isporučuje mora raditi besplatno. Alternativa je da ga se plati novcem poreznih obveznika, što onda pak znači da svi porezni obveznici jedan dio svog vremena rade besplatno kako bi osigurali nečije pravo na uslugu dostave vode do kućnog praga.
Čovjek ima pravo na nepovredivost fizičkog integriteta, nepovredivost privatnog vlasništva, slobodu sklapanja ugovora, slobodu javnog izražavanja mišljenja, slobodu kretanja, itd. Ali govoriti o pravu na nečije tuđe dobro ili uslugu je besmisleno – tim više što se tim tobožnjim pravima automatski narušavaju sva gore navedena temeljna ljudska prava.
P.S. Kada govorimo o Hrvatskoj, onda svakako smatram da Hrvatske vode treba privatizirati, i dozvoliti tržišnu konkurenciju vodoopskrbnih usluga. Dosadašnje iskustvo (teleoperateri, taksiji, elektroopskrba) bez iznimke pokazuje da privatizacija i/ili uvođenje konkurentnosti rezultira boljom uslugom za povoljniju cijenu. Ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bih sumnjao da će isto tako biti i u sektoru vodoopskrbe.
(KATKAPITAL. 13, srpanj 2014.)
