25 godina Višegradske skupine bez Hrvatske

PIŠE: Petar Mandarić/Novi pogledi

ZEMLJE Višegradske grupe (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) 15. 02. 2016. godine slave 25 godina od dana kad su odlučili napraviti savez zemalja koji je tijekom vremena prerastao u najkompaktniju grupaciju neovisnih država na svijetu.

Modalitet da svaka zemlja vodi svoju vrlo specifičnu i osobitu politiku, a da se u zajedničkim pogledima i strateškim interesima zajedno postavljaju prema partnerima unutar asocijacija kojima pripadaju (EU i NATO) i prema drugima, od ovih zemalja je učinio dosad neviđenu snagu na europskom kontinentu.

Odlučio pisati o drugim segmentima koji su uz gospodarstvo, politiku i geostrategiju bitni, a to je potpuno novo postavljanje hrvatskog društva, na novim temeljnim obrascima koji će trajno utvrditi parametre identifikacije same Hrvatske kao bitnog čimbenika i s kojima će se svaki stanovnik ove zemlje moći poistovjetiti.

Ako se uspije u stvaranju tog identiteta ništa neće moći spriječiti Hrvatsku da postane uspješna i prosperitetna zemlja.

Hrvati su puno puta dokazali kako ujedinjeni mogu napraviti čuda, a ova ideja ima potencijal ujediniti sve dobronamjerne ljude prema cilju da Hrvatska postane “južna vrata Višegradske grupe”, “Jug Srednje Europe”, glavna uvozno-izvozna točka ovog dijela svijeta, glavni energetski HUB Europe, snažan čimbenik u političkim odnosima u svijetu i unutar EU-a, snažan partner najvećim silama i zajedno sa zemljama Višegradske grupe snažan (su)reformator demokratskih odnosa i pogleda na moderne izazove koji su pred nama.

Snažan gospodarski rast, mogućnost zajedničkog snažnijeg nastupa u svim pitanjima bitnima za zemlje Višegradske grupe, zemljopisni položaj između istoka i zapada te zajedničko povijesno nasljeđe i zajednička iskustva (nerjetko i zajedničke traume), od ovih zemalja su učinili grupaciju koju vežu mnogi interesi koji političarima na zapadu i istoku nikako nisu razumljivi.

Budući su i istok i zapad nerijetko mrvili taj prostor, prekrajali ga i pokušavali ovladati njime, zemlje prostora srednje Europe u nasljeđe su dobili upravo ta iskustva koja ih podjednako drže na distanci i od istoka i od zapada, a to neminovno vodi jačanju svoje samostalne pozicije.

Rijetko je u povijesti jedan savez zemalja postigao tako puno raznovrsnih i kompleksnih ciljeva kao zemlje Višegradske grupe. Obično su savezi rađeni na način da zadovolje trenutačne potrebe geopolitike, vojne sigurnosti ili ekonomije, ali nikad dosad nije bio napravljen savez zemalja koje su se spremne zajednički postaviti prema zajedničkim ciljevima bez potrebe da jedna drugu prisile na zajedničko mišljenje. I taj savez evoluira u skladu s izazovima koji se u današnjem brzom svijetu brzo mjenjaju i očekuju od država da im se brzo prilagode, a zemlje Višegradske grupe to rade izvrsno i najvažnije od svega učinkovito za svoje interese i za svoje građane.

Princip u kome zemlje mogu samostalno voditi politiku bez da ikoga time naljute unutar saveza, a istodobono mogu računati na potporu ostalih zemalja kad netko izvana “stisne” neku od njih je model koji je trebao zaživjeti unutar EU-a, ali se na žalost ta tvorevina pretvorila u bezuspješne pokušaje stvaranja nekakvih “Sjedinjenih Europskih Država”, izvode se beskrajni pokušaji federalizacije i stvaranja mastodontske birokracije koji onda udaraju u same temelje i ideje na kojima je EU zamišljena. Treba li reći da su upravo zemlje Višegradske grupe prva brana toj federalizaciji!?

Višegradska grupa i Hrvatska

U Hrvatskoj je do prije nekoliko godina ljudima prvi motiv kad se kaže “Višegradska grupa” bila Bosna i Hercegovina, most na Višegradu, gradiću u istočnoj Bosni. Danas zahvaljujući migrantskoj krizi u kojoj je Višegradska grupa zajednički nastupala sve više ljudi zna o kojim zemljama se radi i o kakvom savezu se radi.

Ono što se radikalno promjenilo je to da je mogućnost pristupanja Hrvatske Višegradskoj grupi dobila svoje poklonike, kako u krugovima ljudi koji se analitički i profesionalno bave politikom i geopolitikom, ali i u narodu. Nekoliko političkih anonimusa koji su tu temu gurnuli u prostor prije nekoliko godina ni sanjali nisu da će u kratkom vremenu ta tema postati okosnica politike Predsjednice države i još nekih politički relevantnih čimbenika, ali i sve većih pokušaja da se ta tema zatre i da ju se napravi besmislenom, pogotovo iz krugova sklonih nekakvim novim balkanskim asocijacijama.

No vrijednost ideje pristupanja Hrvatske Višegradskoj grupi je u tome da je njene benefite za Hrvatsku vrlo lako objasniti, ideja je jednostavna za shvatiti i nakon prvih nekoliko informacija ljudi sami počnu istraživati njenu vrijednost i postaju propagatori. Vrijednost te ideje je i u tome što ju podjednako dobro prihvaćaju ljudi i lijevih i desnih svjetonazora i što sama ideja zapravo suštinski gazi ideološke podjele koje razdiru ovo društvo i od kojih su umorni svi, bez obzira kojem svjetonazoru pripadali.

Pristupanje Višegradskoj grupi Hrvatsku izdiže iznad stalne bitke koju potenciraju oni kojima ideološki sukobi trebaju kako bi se održali na pozicijama, izdiže je iznad konstantnog pokušavanja vraćanja Hrvatske u balkanske okvire unatoč i usprkos otporu njenih građana prema toj zamisli koju guraju oni kojima je bivša tvorevina dala sve u materijalnom, ali i statusnom i svakom drugom smislu.

Oni koje je Tuđman zvao “crni, žuti i zeleni” vragovi koji nikad nisu prihvatili činjenicu da je Hrvatska slobodna i koji konstantno pokušavaju podrivati i poništavati njenu samostalnost, najprije kriminalizacijom njenog oslobodilačkog rata, pa degradiranjem i ismijavanjem same ideje samostalnosti, stavljanjem nacionalnog na stup srama, stvaranjem privida da je ljevica urbana i kulturna, a desnica ognjištarska i ustaška, upravo oni su glavni kreatori kaosa koji vlada Hrvatskom i koji u zadnjim danima podiže toliko prašine.

Upravo oni su zaslužni da je Hrvatska neuspješna država i to iz više razloga, a najznačajniji su da oni ne žele uspjeh Hrvatske, jer ako Hrvatska uspije to je dokaz da može biti samostalna i slobodna. Njima treba neuspjeh kako bi njihov argument “da ne možemo sami” bio opravdan, njima treba neuspjeh kako bi nas na krilima tog neuspjeha iskrcali u balkansku jazbinu u kojoj im je bilo toliko dobro.

O gospodarskim, političkim, vojnim, strateškim i geostrateškim prilikama koje se Hrvatskoj pružaju sad već polako progovaraju svi analitičari, a snažna inicijativa “Jadran-Baltik (Crno more)” Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović doprinosi tome da Hrvati uvide sve dobiti smještanjem u prostor srednje Europe. Samo ćemo taksativno nabrojati koje su to mogućnosti, a čitatelji će ih sami dodatno istražiti:

• Energetski pravci (izgradnja LNG terminala i plinovoda IAP, kao i spoja s Mađarskom donosi Hrvatskoj poziciju glavne dobavne točke energenata za srednju Europu, ali i za druge kojima će taj pravac biti interesantan)
• Prometni pravci (nizinska željeznica pretvara luku Rijeka u glavnu dobavnu luku Europe, a svoj potencijal dodatno mogu graditi i luke Ploče i Zadar)
• Politički uticaj (zajedno s Hrvatskom zemlje Višegradske grupe stiču mogućnost veta na odluke EU Parlamenta, kao i snažniji nastup prema svim zainteresiranim zemljama, jer nema alternativnog puta od istoka prema zapadu i obrnuto nego preko ovih zemalja)
• Ekonomski rast (zemlje Višegraske grupe bilježe najveći gospodarski rast u Europi i dodavanjem hrvatske i njenih potencijala koje sam gore nabrojio je samo poticaj da taj rast bude još i veći)
• Sigurnost (suradnja zemalja Višegradske grupe na vojnom polju je značajna i čini kompaktan sigurnosno obrambeni prostor od mogućih ugroza koje donosi vrijeme pred nama)
• Demokratski razvoj (iako mnogi ove zemlje prozivaju kao krajnje konzervativne, na ovom prostoru se rađa jedan potpuno drugačiji pogled na svijet koji preispituje dosadašnje poimanje demokracije i raznih prava koja polako u zemljama zapada podrivaju temelje na kome je zapad postao prosperitetan i uspješan, a u zemljama istoka preko otpora tom viđenju zapadnih zemalja stvaraju režime koji svoje gorivo upravo pronalaze u otporima liberalnoj okupaciji zapada)

Postoje još mnogi elementi koji se mogu navesti kao pozitivni, ali svi oni se mogu svrstati ispod gore navedenih. No u ovom tekstu želim se osvrnuti upravo na činjenicu kako bi pristupanje Hrvatske Višegradskoj grupi djelovalo na naše društvo homogenizirajuće i usmjerilo njegove potencijale prema pozitivnim vrijednostima, umjesto da ga se konstantno razdire onima negativnima. Posebice je to izraženo u odnosu prema povijesti koji je u Hrvatskoj vruće pitanje.

Mogućnost da se nađemo u krugu zemalja koje preziru komunizam i fašizam podjednako, jer su i od jednog i od drugog zla bili podjednako pregaženi, razmjena iskustava s njima kako rješiti nasljeđe komunizma koje su te zemlje poprilično rješile bili bi za ovu državu dragocjeni inputi.

Isto tako, razmjena iskustava s političarima zemalja Višegradske grupe može terapeutski djelovati oko postavljanja prema modernim izazovima gdje smo mi isto tako rastrgani između samozvanog konzervativnog poimanja koje je pomalo arhaično i zastarjelo i liberalnog naturanja lažnih zaštitnika ljudskih prava koji su stasali gazeći ljudska prava, lažnog moraliziranja onih “demokrata” koji su bili dio sustava koji je sve protivno demokraciji, lažnog ekonomskog poimanja svijeta onih danas “modernih” ekonomista koji su doktorirali i magistrirali na samoupravnom socijalizmu.

Družeći se s balkanskim političarima naši mladi političari i buduće generacije onih koji će upravljati hrvatsskom usvajaju metode i obrasce ponašanja koji se još iz vremena komunizma i socijalizma prenose na nove generacije političara. Stoga ne čudi što između Mike Špiljka i Zorana Milanovića nema puno razlike, čak i je i “antiustaška babaroga retorika” slična. Ne čudi ni to da razlike među metodama i obrascima između hrvatskih i srpskih političara suštinski nema. No razlika između nekog hrvatskog lijevog političara i Roberta Fica (lijevog premjera Slovačke) je itekako vidljiva, najvidljivija na pitanju postavljanja prema migrantskoj krizi.

Neprijatelji pristupanja Hrvatske Višegradskoj grupi

Pristupanje Hrvatske Višegradskoj grupi ima mnogo neprijatelja. Najveći su ovi unutarnji koji su itekako svjesni da je to i konačna smrt onoga što oni pokušavaju oživjeti, neke forme i formata neke nove Jugoslavije. No oni su bezopasni jer hrvatski narod nikad istinski neće prihvatiti jednu takvu tvorevinu ma kako je skrojili i ma kako ona bila formalizirana.

Puno opasniji neprijatelji su zapadno i istočno od linije Jadran – Baltik (Rusija i Njemačka) kojima je jedna takva grupacija zemalja u srednjoj Europi neprihvatljiva. Naime, oni se žele čvršće povezati i stvoriti dodirnu točku, a to dok postoje zemlje srednje Europe nije moguće bez gaženja njihovih interesa (kao toliko puta dosad). No, tih tendencija su svjesni i oni moćni kojima takvo povezivanje nije nimalo privlačno (SAD i VB) i oni rade na konstantnom osnaživanju tog prostora i na neki načuin su garant kako neće opet neki tihi pakt pregaziti te zemlje kao nekoliko puta dosad.

Jedina dvojba kod tih zemalja je da li je pametno stvoriti kompaktan prostor između Baltika i Jadrana ili ipak Hrvatsku ostaviti na južnom kraku kako bi se preko nje taj prostor mogao uvijek “otvoriti za prolaz”. Hrvatski političari i analitičari bi trebali koncentrirati svoje snage upravo na isticanje kako takav ostavljeni destabilizator nije dobar ponajprije za one koji ga ostavljaju, jer zbog snažne infiltracije kako proruskih elemenata, tako i pronjemačkih (germanskih) ovaj prostor postaje plodno tlo za diverziju same ideje izgradnje bedem-mosta između istoka i zapada.

Otpora imamo i unutar same Višegradske grupe, a oni opet imaju svoje partikularne interese, međutim to nisu ozbiljne snage koje se ne bi mogle otvorenim razgovorima i stvaranjem zajedničkih interesa privoliti da prihvate ideju Hrvatske u Višegradskoj grupi.

Hrvatska u Višegradskoj grupi je stvarnost, samo je pitanje da li ćemo živjeti u divljem braku ili to “ozakoniti”

Uzimajući u obzir geostratešku situaciju i poglede glavnih faktora koji donose ključne odluke, kao i projekte koje ti isti guraju činjenica je da će Hrvatska vrlo brzo biti integrirana po više osnova u srednju Europu.

Bit će spojena na nekoliko krvotoka koji će kolati tim prostorom i biti integralni dio upravo tog dijela svijeta. Hrvatska postaje “Jug Srednje Europe” i malo šta taj proces može zaustaviti. Da li će nam to donijeti i samo pristupanje Višegradskoj grupi odlučivat će se prije svega politički, a tu ishodi nikad nisu sasvim pouzdani.

No, ono što je najbitnije je da se ideja Hrvatske kao dijela srednje Europe primila i da raste, da je pristupanje Hrvatske Višegradskoj grupi jednako privlačno svima bez obzira na političku i ideološku matricu i da to postaje ideja okupljanja, jedna od trenutno rijetkih u hrvatskom društvu.

Danas na 25-tu godišnjicu osnivanja Višegradske grupe možda je bilo potrebno pisati o podatcima i suhim, golim činjenicama, drviti o kulturnoj povezanosti i stoljetnoj pripadnosti tom krugu zemalja, o povratku kući gdje pripadamo. Možda je trebalo pisati i o fašizmu i komunizmu kao zlima koji su taj prostore gazili i razdirali, ali to je izlišno i (iti) spominjati onima koji to znaju – za njih je ta tema apsolvirana (za one koji ne žele prihvatiti, ni ne vrijedi pisati – oni će izumrijeti u uklapanju u društva u kojima je to kristalno jasno).

Neka to uradi netko drugi. Ja sam odlučio pisati o drugim segmentima koji su uz gospodarstvo, politiku i geostrategiju bitni, a to je potpuno novo postavljanje hrvatskog društva, na novim temeljnim obrascima koji će trajno utvrditi parametre identifikacije same Hrvatske kao bitnog čimbenika i s kojima će se svaki stanovnik ove zemlje moći poistovjetiti. Jer ukoliko se uspije u stvaranju tog identiteta ništa neće moći spriječiti Hrvatsku da postane uspješna i prosperitetna zemlja.

Hrvati su puno puta dokazali kako ujedinjeni mogu napraviti čuda, a ova ideja ima potencijal ujediniti sve dobronamjerne ljude prema cilju da Hrvatska postane “južna vrata Višegradske grupe”, “Jug Srednje Europe”, glavna uvozno-izvozna točka ovog dijela svijeta, glavni energetski HUB Europe, snažan čimbenik u političkim odnosima u svijetu i unutar EU-a, snažan partner najvećim silama i zajedno sa zemljama Višegradske grupe snažan (su)reformator demokratskih odnosa i pogleda na moderne izazove koji su pred nama.

Kako bilo da bilo, što god nam budućnost donijela Hrvatska postaje dio jedne nove dimenzije. Pitanje je samo da li ćemo u toj dimenziji biti “na divljaka” ili ćemo taj brak legalizirati i ozakoniti ulaskom Hrvatske u napropulzivniji dio Europe i modernog svijeta.

Nadajmo se da ćemo u jednoj od novih godišnjica osnutka Višegradske grupe dodati našim partnerima unutar Višegradske grupe u protokol proslave i rečenicu “…..-tu godišnjicu pristupanja Hrvatske Višegradskoj grupi”. Ta rečenica nije jedino što im dajemo, donosimo im i novu dimenziju nove dimenzije za koju sam siguran da im upravo ona fali da bi uz veliki i uspješan savez mogli dodati i ono naj.

Ilustracija:hrt/Novi pogledi