Gospodo i drugovi, imamo li pravo, nakon 40 godina stradanja i još 40 godina „čišćenja“, nadati se pravdi i zadovoljštini? Ili je provedena “obrunta lustracija”
Kažu učeni ljudi da je za objektivnu ocjenu nekog povijesnog događaja i moguću pouku novim naraštajima, potreban vremenski odmak i zapisane činjenice (pravosudni akti, izjave sugovornika, njihov kasniji životni put i sudbina) te kontekst vremena i društvenih prilika na prostoru na kojemu se događaj zbio.
U ljeto 1984. godine, tadašnja duvanjska, bosansko-hercegovačka i jugoslavenska komunistička vlast je bila uznemirena događajem u selu Brišnik, na području tadašnje općine Duvno, kojoj je šest godina kasnije, referendumom građana 1990. godine, vraćeno ime Tomislavgrad.
U to vrijeme je bio običaj ispraćati punoljetne muškarce na služenje vojnog roka. Tako smo se i nas 60-ak mještana uglavnom iz sela Brišnik, okupili u kući danas pokojnog Joze Pranjića Kerge na ispraćaju njegova sina Dragana u vojsku. Tom je prilikom došlo do “pjevanja pjesama neprijateljskog sadržaja”.
Prema službenim izvješćima pjevalo se tu štošta, od hrvatske himne “Lijepa naša”, pjesme “Marjane, Marjane”, “U Brišniku bijela ruža niče pa i ona hvaljen Isus viče”, pa do stihova “Oj crkvice na Brišničkom brijegu u tebi se Pavelići legu”, “Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću”, “Duvno moje ne volim te više u tebi se ćirilicom piše”…
Kao inicijatori i sudionici u pjevanju “vjerskih i nacionalističkih” pjesama identificirana je skupina od 18 učenika i studenata starosti između 17 i 23 godine. „Utvrđeno“ je da su u pjevanju “sudjelovali i ostali prisutni” te da je među njima bilo “maloljetnika i djece”. U kasnijoj službenoj dokumentaciji, kao i u medijima, hrvatska himna zajedno s pjesmama vjerskog sadržaja je poistovjećena s onima gdje se klicalo Paveliću. Neke su pjesme, za potrebe oštrije osude, i izmišljene.
Bilo je to svega četiri godine nakon smrti Josipa Broza Tita, o kojemu smo ponešto znali, a tek kasnije shvatili o kakvom mega-zločincu je riječ. Prisjetimo se također da su, tri godine prije tog događaja, u ljeto 1981. godine, u Bijakovićima kod Međugorja, šestero djece imali viđenja Gospe, o čemu se proširila vijest širom svijeta. Slutio se kraj tadašnjeg režima i raspad države, „tamnice naroda“ kako su je naši stari uglavnom doživljavali.
“Brišnički slučaj” je ispunio stranice gotovo svih tadašnjih jugoslavenskih novina od Sarajeva, Zagreba, Splita i Beograda pa do Skopja, a događaj su komentarima popratili i neki mediji izvan bivše Jugoslavije. Izmišljanjem novih „ustaša u Brišniku“, prije 40 godina, posebno su se „proslavili“ jugo-novinari: Josip Kraljević (Lištica), Smiljko Šagolj (najkrvoločniji, kasnije dobio stan u RH u Splitu), glumac Rusmir Agačević (Sarajevo)i brojni drugi, kasnije redom „veliki Hrvati“.
Podsjećam kako je jugo-glumac Rusmir Agačević Rus, tada podrugljivo pisao o nama:
„Jeste l’ čuli djeco, vjerujte bez šale, otvara se škola za ustaše male… Što!? Što ne bi!? Auuu? Pa nek se djeca uče. Kad znaju pjevat i Antuku dozivat, nek se uče i drugim stvarima koje idu uz to. Kojim? Pa svim brate. Svim. Dobiju raspored časova i prionu na učenje. Prvi čas: zabijanje eksera pod nokte. Drugi: rezanje jezika. Treći: vađenje očiju kamom. Četvrti: udaranje maljom po glavi. Peti: klanje u sjedećem i Šesti: testerisanje glave u ležećem položaju. Ako se ko potrefi pa je slab, može ostati u rešeti i učiti otkidanje nogu i ruku sjekirom. Eto, tako bi napriliku izgledala ta, ustaška, škola.“
Kako bi „prosvijetlio“ tadašnju javnost o tomu tko stoji iza „brišničkih ustaša“, Rusmir dodaje:
„Ko to zaboravlja drugi svjetski rat? Ko to zaboravlja strahote. Mrtvu djecu. Majke. I očeve. Ko!? Ili možda ne zaboravlja. Možda bi sve to volio ponovo. Možda su mu mala crkvena dvorišta. Neprikladna popovska odjeća. Možda bi volio još crnju. Još mračniju. Sa opasačem. Bombom i kamom? Možda bi pop poglavnikom bio? I svu tu djecu i svu tu omladinu priprema. Vježba. Uči. Vodi da Stepincu cvijeće na grob polaže. Zašto Stepincu gore svijeće!? Otkud buketi cvijeća!? Kakvi su to vjernici na koljenima pred njegovim grobom? Ostanimo malo otvorenih usta i zaibretimo se. I skontajmo sve fino i polahko… Možda i osjetimo otkud sav taj vjetar puše. I otkud sve te pjesme dolaze. I odzvanjaju.“
Drugi zanimljiv osvrt, kojega su zabilježili i moderni hrvatski povjesničari, dao je tadašnji republički sekretar unutarnjih poslova SR BiH Duško Zgonjanin, na sjednici Stručnog kolegija SDB-a RSUPA SR BiH, u veljači 1985. godine:
„Neka područja u našoj republici određenim pojavama postaju sve interesantnija. Primjer je kod nas područja Duvna, a kamo sreće da je to samo Duvno. Dobro bi bilo da naša analitika i naši centri SDB lociraju ta područja gdje su te neprijateljske pojave češće, ne zbog toga da to područje karakterišemo ovakvim i onakvim, već zbog toga da ga istražimo, da otkrijemo nosioce neprijateljske djelatnosti i njegova žarišta.
Ubijeđen sam, ako budemo znalački vodili ovu akciju u Duvnu i primjenjivali potrebne metode i sredstva, da ćemo doći do organizovanih grupa i grupica na području Duvna u vezi sa emigracijom, Splitom, Zagrebom, Imotskim i ne znam ja gdje sve ne“, rekao je Zgonjanin, a nakon njegovih, i ne samo njegovih ocjena, tadašnje Duvno je od tadašnje Lištice, današnjeg Širokog Brijega, preuzelo primat „ustaške sredine“.
Najodvratniji naj rigidniji novinar u Hrvata Smiljko Šagolj, je nas u dokumentarcu o ovom slučaju na zemlji “cipelario”, do te mjere da smo u zatvoru od ubica neki dobili po glavi. Kasnije je to smeće dobio stan u Splitu. I ugurao sina u Slobodnu Dalmaciju. Je li to „obrnuta Lustracija”?
Još od onih koji su pisali o ovom razočarajuć je tekst fra Mate Tadića, koji (vjerojatno po narudžbi) više je pisao o onima koji nisu „zaglavili” i pravio žrtve od njih, nego o ovih četrnaest koji su zaglavili.
Za svaku pohvalu je obrada slučaja „Brišnik 84” koju je napravio Ivo Lučić u svojoj Knjizi „Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i
katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti . Jedino u tom uratku fale svjedočenja nas živih sudionika.
Moram istaknuti junačko držanje sad pokojnog Blaža Pranjića u Sarajevu pred Skupštinom BiH. Blaž je iz petnih žila demantirao natpise o Duvnu (Tomislavgradu), do te mejere se zamjerio tadašnjim republičkim prvacima da su mu i smrću prijetili. Pokojni Blaž nije poklekao, dapače do kraja je branio svoj stav. Do te mjere je išlo da ga je jedan od skupštinara nazvao nakon dan vremena, je li živ stigao kući”?
A kako je stvarno bilo, što se sve događalo i koje posljedice je to imalo na nas, na naše selo Brišnik, na općinu Duvno (Tomislavgrad) i na Hrvate u BiH. Prema mojim saznanjima u to vrijeme u Brišniku su postojale tri (amaterske) radio stanice. Poznato je također da su neki Brišničani tada bili na istaknutim pozicijama u partiji i u miliciji.
U vrijeme kad su prvi od nas 14 privedeni čudni su se događaji zbivali, po birtijama, po samom selu a i u samom tadašnjem SUP-Duvno. Toga kolovoza 1984. godine, prvi su privedeni: Bože Banović, Milenko Belić-Gitara, pok Jozo Pranjić Kergo, danas pok. Zdravko Prljević, danas pokojni Slobodan Prljević, Ante Banović Žuna, Branislav Music Buco, Ante i Ljuban Marinčić, maloljetnici: danas pokojni Ivan Pranjić Idara, Mate Ćurčić Roga, Mirko Prljević, osuđeni na 15 dana.
Sutradan su privedeni Ante Belić Kuso i moja malenkost, Ivan Tomić Vrljo. Pripomenu bih, kod mene kući su došli milicajci Šapina i Lipa (neznam mu ime, ali me spasio).
Obiteljska kuća je sagrađena na kamenitom području te svako malo sam izvodio radove miniranja kako bih „uljudio” okućnicu. Ispod kreveta sam ima nešto gospodarskog eksploziva. Lipa je našao isti, te ga bacio kroz prozor u travu, da ne vidi Šapina i isti mi pokazao prstom da šutim. Prvi koji su privedeni prenoćili su u pritvoru u Livnu.
Sutra dan su transportirani u PP Duvno, gdje su dovedeni i Kuso i Vrljo, tako da je svih 14 bilo na broju. Vidno iscrpljeni „Livnjaci”, zajedno s dvojicom zadnje privedenih na hodnicima PP Duvno, nesvjesni težine koja nam se stavlja na teret, smo se dobro zabavljali i zbijali šale. Sada pokojni Mate Beljan nam je donio bocu Štoka, koju je stavio na prozor wc-a u PP Duvno, gdje nas je čuvao policajac Šapina, a mi bismo, svako malo u krug išli u toalet, kako bi svatko otpio svoj gutljaj štoka.
Tek kada je ostalo par kapi pri dnu boce, milicajac Šapina se dosjetio jadu, i molio da šutimo o tom. Toliko o njihovoj sposobnosti. Nakon toga smo odvedeni u zgradu Suda Duvno. Prostor skučen ne mogu nas sve uvesti u sudnicu, a mi na hodniku, i dalje nesvjesni težine događaja, nastavljamo sa šprdnjom i zezancijom. Tu su nas „čuvali” u to vrijeme drski, najgori, po nama tada otpadnici od svoga roda, milicajci Jozo Jurič Kule, Ivan Šapina i Ivan Leutar.
Osuđeni smo bez mogućnosti da bilo što kažemo u obranu. Dok smo čekali presudu, rodbina nam je donosila odjeću, obuću (bili smo obučeni za ljetno vrijeme) kao i nešto za jesti, a sve bi što nam donijeli, milicajac Jozo Jurič Kule, koji se isticao neljudskim odnosom prema nama, bi bacao u smeće. Usjeklo mi se duboko u pamćenje kada su spomenuta trojica drugova milicajaca, pred sam transport u zatvor u Mostar, potiho raspravljali kako će proći kroz Brišnik (u strahu da se narod ne digne).
Nakon kraćeg vijećanja, iz sigurnosnih razloga, Leutar je predlagao da nas vežu lisicama, ali je nakon što je shvatio da nemaju toliki broj „lisica“ za vezanje, u dogovoru s Kulom, odustao od ideje. Odvoze nas u Mostar u „Ćelovinu”, uvode nas u neku prostoriju (kasnije samo saznali da se zove prijemna) gdje su nas posjedali kao u školske klupe.
Ulazi neki gedžo, ljut, psuje opali palicom po klupi, mi zaboravili disati od straha. Pita: šta je? Bože Galinov veli: jezik, druže. „Šta jezik Bog majku“, derao se gedžo, a Bože mu odgovara: dug jezik, druže. Na to Gedžo kaže: vadi da ga skratimo pa palicom po rebrima. Bože i dalje odgovara: „ne mogu izvaditi jer je odebljao, a Gedžo se dere: „vadi da ga stanjimo pa ponovo palicom, ovaj put po zubima.“
Nakon toga, zapovjedi Gedžo da se skinemo do gola i da izvadimo sve iz džepova, uz prijetnju da komu ostane u ćošku džepa ona prašina šta se skupi dobit će po glavi. Još jedna slika iz te duge noći, govori dosta i o nama i o milicajcima: kasno u noć, odvode nas u prolaznu spavaonicu s točno 14 kreveta. Onako premoreni iscrpljeni , svaki se bacio na prvi krevet, samo Žuna stoji. Veli mu u glas: ligaj, gasi svjetlo! Međutim Žuna i dalje stoji. Kad se svi digli da vidimo što je, imali smo šta vidjeti: na Žuninu krevetu umjesto na zidu leži velika slika „Ljubičice bijele“.
Donosimo brzo solomunsko rješenje: svi smo sa dva prsta uhvatili sliku Ljubičice bijele i odložili je na prozor, kako ne bi mogli jednoga optužiti za to. Pred nama su bili teški zatvorski dani. Tretirani smo kao najgori ološ, gore od ubica i silovatelja. Na istragu su iz zatvora prebačeni: Bože Banović, pokojni Zdravko Prljević i Milenko Belić.
Ove slike iznosim pred vas kako biste imali bolju sliku i dojam kako smo dočekani u Mostaru. Pomoć i ohrabrenje smo dočekali tek kada nam je stigao i pokojni Fra Jozo Križić, uhićen zbog „kleronacionalizma“. Ohrabrio nas je i pomogao u svakom smislu.
Koje pravosudne posljedice su imala sva ta događanja? Općinski sud za prekršaje osudio je trojicu maloljetnika na kaznu zatvora u trajanju od 15 dana, a devet je osuđeno na zatvorske kazne od 60 dana.
U službenim dokumentima kao sudionici događaja navedeni su: pok Zdravko Prljević, rođen u Brišniku, završio srednju kemijsku školu; pokojni Slobodan Prljević, rođen u Čitluku, student ONO i DSZ na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu; Ante Belić, rođen u Brišniku, završio srednju vojnu školu u Beogradu, student ONO i DSZ na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu; Milenko Belić, rođen u Brišniku, student Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu; Ivan Tomić, student Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu; Bože Banović, rođen u Brišniku, autoprijevoznik; Ljuban Marinčić, rođen u Mrkodolu, završio srednju tekstilnu školu; Ante Marinčić, rođen u Mrkodolu, završio srednju tekstilnu školu; Branislav Musić, rođen u Brišniku, student Pedagoške akademije u Sarajevu;
Tadašnje jugo-komunističke vlasti ne odustaju od izmišljotina te su 21. studenoga 1984. trojica su osuđuje na zatvorske kazne u trajanju od devet , odnosno deset mjeseci. Mnogima od njih je, uz zatvorsku kaznu, bilo zabranjeno studirati na fakultetima tadašnje Jugoslavije.
Osuđen je i fra Jozo Križić, 20. rujna 1984. na kaznu zatvora u trajanju od 60 dana s obrazloženjem da je 20. srpnja 1984. u mjestu Vojkovići u propovijedi na misnom slavlju održanom u povodu Svetoga Ilije pozivao vjernike da se “odreknu lažnih ideologija”, “da ne sjede na dvije stolice”, jer “sve je prolazno, a Crkva i Bog nude vječni život“.
Nije pokojni fra Jozo tada mogao znati kako će ga kasniji događaji demantirati. Naime, pokazalo se u poslijeratnoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i nakon krvavog rata, ne samo mogućim „sjedenje na dvije stolice“ nego često i poželjnim preduvjetom za „napredovanje“ u novim političkim okolnostima.
Nitko ne dvoji kako je politika pomirbe našega prvog predsjednika i vrhovnog zapovjednika, dr. Franje Tuđmana, bila „conditio sine qua non“ („uvjet bez kojega se ne može“) uspostave i obrane Domovine, ali mnogim iskrenim domoljubima, poglavito hrvatskim braniteljima, ni danas nije jasno zbog čega se, nakon veličanstvene vojno-redarstvene operacije Oluja i oslobađanja svih krajeva Hrvatske, nije krenulo s procesom lustracije, tim više što se lustracija, za demokratske procese i ukupni razvoj pojedine države, pokazala višestruko opravdanom i poželjnom, što zorno pokazuje primjer Njemačke, Poljske, Češke itd.
I današnja čudna kadroviranja u skoro svim političkim strankama s hrvatskim predznakom u Hrvatskoj i u BiH, nam daju povoda i razloga da, bez obzira na činjenicu da je rat završio prije 30 godina i da je od događaja kojega se prisjećamo proteklo 40 godina „hoda kroz pustinju“, mnogi od nas, hrvatskih branitelja, naše djece i naših obitelji, i danas zazivamo lustraciju.
Znamo da je, kako nam je propovijedao naš dobri fra Jozo, „sve prolazno a Crkva i Bog nude vječni život“, ali mi čeznemo, vapimo za pravdom, u vjeri i nadi da ćemo, kao i drugi europski narodi, doživjeti makar djelomičnu pravdu već ovdje, na zemlji. Kada se govori o lustraciji u politici i društvu, misli se na „čišćenje“ novog političkog sustava od starih kadrova, ideološki možda transformiranih, ali sa starim navikama i starim etičkim kodom ponašanja.
Mnogi su se „drugovi“: oficiri i milicioneri, novinari i cinkaroši, „odrekli lažnih ideologija“. Neki od njih ili njihova djeca su se istinski „obratili“, očistili teret s vlastitog prezimena, neki su to nažalost i životom „platili“. Ali oni drugi, koji su samo „kaput presvukli“ i jednu partijsku knjižicu zamijenili drugom, nažalost i danas „vedre i oblače“. Njihovi potomci vladaju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Oni su danas „uspješni biznismeni“, oni nas i danas „informiraju“, našoj djeci na fakultetima predaju i neke nove izvedenice komunizma prodaju. Sve pod plaštom „pomirbe“. Dokle više Stipane Petroviću, Jozo Ivančiću, Stojko Sušiloviću, dokle novinari „kraljevići“, „šagolji“ i slični?
Gospodo i drugovi, imamo li, nakon svega što smo proživjeli i preživjeli, pravo zahtijevati lustraciju kao „čišćenje društva“, kao malu zadovoljštinu za sva zla koja ste nam nanijeli?
Ivan Tomić Brišničanin/ Foto: Crkva u Brišniku
