Admiral Davor Domazet Lošo, opet, je po drugi put, porazio Srbe. Ovaj put na ruskom terenu. Srpski lobisti i i gramzivi autori, pokušali su podvalama i lažima prisvojiti još jednog Hrvata, ali su se morali povući .
Rusi su ponovno potvrdili – Tomo Dundić, junak Crvene armije iz Prvog svjetskog rata je Hrvat.
Tema se nekima neće činiti važna, a mi mislimo da je pitanje načela i da srbijanskom svojataju brojnih Hrvata koji su zadužili nacionalnu europsku svjetskom povijest treba stati na kraj. Od pisaca Ivana Gundulića, Ive Vojnovića i Marina Držića, slikara Vlaha Bukovca i Celestina Medovića, znanstvenika Ruđera Boškovića i Josipa Pančića do ratnika Tome Dundića i admirala Zmajevića.
Pokušavali su to učiniti i s Goranom Ivaniševićem pa im se cijeli svijet smijao.
Prije par dana smo pisali kako se nekadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, admiral Davor Domazet Lošo našao na udaru srpskih lobista koji pokušavaju voditi uređivačku politiku ruskog državnog portala „Ruski vjesnik“ za hrvatske čitatelje.
„Ruski vjesnik – Hrvatska“ je dio ruskog medijskog projekta „Russia Beyond“ koji održava 14 stranica na 13 jezika, od kojih je jedan upravo hrvatski. Inače, sam portal je vlasništvo ruskog državnog lista „Rossijskaja Gazeta“ te čitateljima nudi mnoštvo sadržaja s područja ruske kulture, povijesti i društva.
Početak priče je taj da je admiral Davor Domazet Lošo za ruski portal napisao priču o životu najpoznatijeg Hrvata iz vremena Oktobarske revolucije Tomi Dundiću, u Rusiji poznatiji pod imenom Crveni konjanik. Dundić je istinski heroj Oktobarske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina ‘Oleko Dundič’ iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa u Moskvi. Čak je i nekoliko igranih filmova o Dundiću snimljeno.
Problem dolazi do trenutka kad su se urednici „Ruskog vjesnika“ za Srbiju otvoreno suprostavili hrvatskom uredništvu jer smatraju da Dundić nije Hrvat, nego – Srbin!?
Naravno, svoje tvrdnje Srbi iz srpskog uredništva nisu ničim potkrijepili osim golom željom da destruktivno djeluju na Dundića kako jednog iz niza pojedinaca koji snažno povezuju hrvatsku i rusku prošlost. Jedini protuargument tekstu hrvatskog admirala srpskim urednicima je bio taj da su oni, srpsko uredništvo, lani objavili tekst o Dundiću s konstatacijom da je Srbin. Bez ikakvog dokaza, naravno.
Nakon što su se Srbi u redakciji „Russia Beyond“ (sekcija za Srbiju) pobunili na objavu teksta nekadašnjeg načelnik Glavnog stožera OS RH, njegov tekst o Tomi Dundiću maknut je u stranu.
Na tu odluku reagirali su novinari u redakciji „Ruski vjesnik – Hrvatska“ , a neslužbena informacija kaže da su kuvertirali ostavke ako se ne objavi tekst Admirala Domazeta.
O svemu su obaviještene su i neke diplomatske institucije koje pažljivo prate razvoj događaja ne želeći da Srbi svojim lobiranjem razaraju napore u uspostavi dobrih odnosa hrvatskog i ruskog naroda koji u kontinuitetu traju više od 500 godina.
Situacija se brzo riješena i za samo dva dana tekst admirala Davora Domazeta Loše je objavljen. Da ne budemo neskromni, ali ni preuzetni, i Maxportal je pri tome pripomogao objavom preslika i Matice rođenih iz koji je jasno da je Tomo Dundić, rođen u Grabovcu, selu u Imotskoj krajini – Hrvat.
Upisnik u Maticu rođenih imali su na stolu i urednici „Russia Beyond“ pa su odlučili objaviti tekst o Tomi Dundiću. Nakon svega možemo konstatirati da je admiral Domazet po drugi put porazio Srbe. Ovaj put na ruskom teritoriju.
Evo teksta admirala Domazeta objavljenog u „Russia Beyond“
Oktobarska revolucija epohalni je događaj koji je obilježio suvremenu povijest Rusije, Europe i svijeta. Kako to obično biva, ta povijest puna je zaboravljenih i zanemarenih heroja koji na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju. Jedan od njih svakako je Hrvat Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko ili Aleksa Dundić, čiju je nadljudsku hrabrost ovjekovječio poznati Semjon Mihajlovič Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio.
Tomo Aleksa Dundić rodio se u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković, po Velikoj sovjetskoj enciklopediji 13. travnja 1896. godine u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda.
Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svog “dunda” prekooceanskog emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao “gaučo”, gonič stoke, jašući na konju čuvajući ogromna stada. Odlazeći kao dječak iz svojeg čemera i jada, zabačenog seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještog i spretnog konjanika.
Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih argentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak “Ale” (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ukrajinski izričaj imena Aleksa.
Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvog svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište.
U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen. Godinu dana kasnije prijavljuje se u “jugoslavenski puk”, postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante.Izbijanjem Oktobarske revolucije Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika).
Postaje zapovjednik konjaničke satnije, i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa.
Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Staljin. Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin odbija prihvatiti unapređenje, budući da se“onda ne bi mogao boriti u prvim redovima”. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili “stanici” Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.
Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskog rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja. Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem Redom crvene zastave.
To koliko je Dundić bio značajan za revoluciju i mladu sovjetsku državu kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film “Oleko Dundić” i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkog Hrvata. U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu “Oleko Dundić”.
Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filma Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojem Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snjimanje tog filma je bilo simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine.
Da bi ‘politika pomirenja’ imala neko čvrsto uporište poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjem Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostalog, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.
