„Ne samo da sam čula kako ‘Gospodin piše ravno i po krivim crtama’, nego sam doživjela i doživljavam i dalje”, izjavila je dr. Alemka Markotić u intervjuu za Hrvatsku katoličku mrežu u listopadu prošle godine.
Dovoljno dugo živim – kaže dr. Alemka Markotić, specijalist infektolog- da sam te njegove crte uspjela vidjeti. Pitanje je: Koliko mi se svidio taj rukopis? No, trebate proći određeno faze života i zrelosti da shvatite zašto ste ljuti, zašto su te crte krivudave, oštre, meni nejasne – priznaje – da u konačnici shvatite kako su to ustvari bile prave crte koja mi, istina, nismo razumjeli ali smo naknadno shvatili da je to bilo za naše dobro.
Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš
Priznaje, isto tako, da mi ovaj svijet ne možemo napraviti ni blizu nečega što bi bio ‘raj’, no možemo ga napraviti boljim – na onaj toliko poznati način – kada bi svatko krenuo od sebe i pokušao malo biti bolji prema onome svome bližnjemu.
Postali smo nekako grubi i jako nepovjerljivi prema drugima, primjećuje gošća HKR-ove emisije ‘Zašto vjerujem’. Stalno upiremo prstom u drugog, a rijetko stanemo i pokušamo vidjeti kakvi smo mi.
>>> Tko je Alemka Markotić! Otac je bio politički robijaš, ona preživjela opsadu Sarajeva
Nedavno je u propovijedi od jednog mladog svećenika čula: Jako je dobro svaki dan reći: ‘Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš.’ Od tog polazišta bi trebali krenuti ususret drugome.
Ne razumije ni sljedeće: Zašto smo u hrvatskom društvu svi toliko na neki način ljuti i bijesni. Ništa ne valja. Možda su dijelom i mediji krivi jer diktiraju takvo ozračje, dodaje dr. Markotić, te nastavlja:
Trebalo bi stati i priupitati se: Što ja mogu učiniti? Koji je moj mogući doprinos? Kao da se čeka neka drugi odradi moje obveze, ja ću uživati, a on će biti opet kriv ako nešto ne valja. Možda je tako bilo u komunizmu. Danas to više ne smije biti. Ne smijemo takvo što dozvoliti.
Razmišljanje da bi se bolje vidjeli kada bi se gledali Božjim očima dodatno je objasnila: Mi se svi zovemo ‘djeca Božja’ te – iako osobno nema djece – vidi roditelje da ama baš sve oproste svojoj djeci. I kada je dobro i kada je loše, vole ga na isti način.
Ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ za Hrvatski katolički radio se prisjetila i svoga posjeta Jeruzalemu prije par godina i razgovora s kolegom znanstvenikom.
„Iznenadio se jer sam izrazila želju jedno poslije podne obići mjesta po kojima je hodao Isus i Marija. Rekla sam da sam vjernik i da mi je poseban užitak biti u Jeruzalemu. On je Židov, ali nevjernik. Čudio se kako možeš biti vjernik, a znanstvenik na što sam mu uzvratila: Kako ti možeš biti nevjernik, a znanstvenik?”
Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu
Tu je istaknula: Ja u svemu osjećam i vidim prisutnost Boga, njegovu veličinu, i kao liječnik i kao znanstvenik. Iz konteksta te dvije perspektive razjasnila je: Ljudski organizam je toliko kompliciran, toliko savršen i izgrađen od cijelog niza različitih mehanizama molekula, svega, te to sve na neki način treba funkcionira dok postoji zdravlje. Onog trenutka kad se pojavi bolest, liječnici pomognu u masu slučajeva zahvaljujući modernoj medicini i tehnologiji.
Kroz sve te mehanizme načina kako pomoći doživljavaju i razinu tog Savršenstva koje gledaju s one strane medicine.
„Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu.” Kaže, u tom smislu, da liječnici puno puta vide kako su učinili sve, isto što i drugim pacijentima s takvim stanjem, pa jedni prežive, a drugi ne.
Postoji netko – zaključila je stoga – tko ipak nešto tu određuje i nama pomogne da izliječimo čovjeka za kojeg mislimo da nema nikakve šanse preživjeti, a pokušavam sve učiniti da mu pomognemo.
Nema slučajnoga, kaže stoga dr. Markotić, ništa se ne odvija mimo tog – kako se izrazila – ‘centralnog upravljanja’:
„Svakodnevno imam i neke svoje teškoće gdje kad god se prepustim i kažem ‘u redu Bože, ja bih to htjela, ali ti ćeš učiniti ono što misliš da je za mene najbolje’, tad i bude najbolje.”
Ovdje je nadovezala svoje iskustvo boravka u Sarajevu, dvije godine, za vrijem srpskog agresorskog rata:
Ja u svom svakodnevnom životu doživljavam Boga stalno, ne možete to nekome objasniti koji nije otvoren
„U Sarajevo me doista vjera nosila. Jednostavno, ne znam kako bih se bez nje usudila izaći na ulicu gdje su me svaki dan gađali snajperima, gdje su oko mene padale granate i gdje smo preživjeli i glad i hladnoću. To ne bi bilo moguće da nisam vjernik.”
Dr. Alemka Markotić je iza svega zahvalna Bogu na tom iskustvu koje ne bi voljela ponoviti ali stekla je određenu zrelost, određeno povjerenje u Boga, kad mu predaš život i on ti ga vrati natrag.
„To je nešto veliko. U svom svakodnevnom životu doživljavam Boga stalno. Ne možete to nekome objasniti koji nije otvoren. Možete objasniti ljudima koji su otvoreni, koji možda ne vjeruju ali žele čuti. Ljudi koji su teški i ne žele u ništa drugačije vjerovati od onoga što oni ne odobre, ili ne misle, teško im je objasniti, međutim bio je i Savao koji je na kraju postao sveti Pavao.”
Cijeli razgovor možete poslušati OVDJE.
Alemka Markotić rođena je u Zagrebu, a veliki dio života provela je u Bosni i Hercegovini, odnosno Zavidovićima, odakle joj je majka te Sarajevu, gdje se školovala i radila
Majka joj je Gornjogradsku gimnaziju završila u Zagrebu, gdje nastavila školovanje na Pravnom fakultetu. Po završetku školovanja vratili su se u Zavidoviće, gdje je Alemkina majka imala kuću.
Na taj potez bili su prisiljeni jer su u Hrvatskoj bili persone non grata.
Vlatkov brat, Alemkin stric, fra Ante Svetislav Markotić (Grabovnik, 1921.), ubijen je u Mariboru na Križnom putu 1945. a Vlatko je pred kraj studija bio zatvoren kao politički zatvorenik na Svetom Grguru, gdje je proveo pune dvije godine jer su ga optužili da je bio na studentskim prosvjedima.
Po dolasku u BiH Alemkini roditelji pronalaze posao u tvrtki Krivaja Zavidovići. Vlatko je bio pravni savjetnik na razini cijele Krivaje, a majka Ljiljana godinama je bila šefica Pravne službe
Alemka je s roditeljima često dolazila u posjet rodbini u Ljubuški a u Vitinu danas živi očeva sestra.
Od 1992. do 1994. godine boravila je i radila u opkoljenom Sarajevu kao liječnica opće prakse te u Caritasovoj ratnoj ljekarni i ambulanti. Bila je i asistent na Medicinskom fakultetu.
“Provela sam dvije godine rata u okupiranom Sarajevu, odakle sam izašla 5. veljače 1994. Jednoga dana otac moje kolegice i moj kolega s posla stradali su od iste granate. Gospodin je poginuo, a kolega je dugo liječen. A taj dan u medijima su govorili o brojkama umrlih i ranjenih. Upitala sam se tko je taj sljedeći broj. Zato i kod plasiranja brojki zaraženih od koronavirusa moramo uvijek imati na umu to da iza njih stoje pojedinačni ljudi, nečiji očevi, majke, djeca, braća, sestre”, izjavila je Markotić nedavno u hrvatskim medijima.
M.M. /Foto:pxll
