Alma Tea Rugelj: Knjigu o ustašama sam napisala jer su Talijani o njima lijepo pričali

“Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931. – 1941.)” naziv je knjige koju autorski potpisuju Alma Tea Rugelj i Josip Dukić. Izdavač knjige je Centar za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja “Don Frane Bulić”, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu. Ova knjiga, koju autori najavljuju kao prvu u nizu, ne bavi se genezom nastanka ustaškog pokreta. Stoga valja podsjetiti na to da su se odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, kad je između ratnih neprijatelja formirana zajednička država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, njezini protivnici počeli pripremati za stvaranje posebne slobodne hrvatske države, pri čemu su računali i na oružani otpor. Takvo raspoloženje raslo je s porastom srpske diktature, a eskaliralo je nakon što je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. godine suspendirao Ustav i raspustio parlament te uveo diktaturu. U “bijelom teroru” od 1929. do 1932. godine ubijeno je 328 ljudi. Brojni istaknuti Hrvati, znajući da će zbog svojeg političkog djelovanja sigurno biti progonjeni, pobjegli su u inozemstvo. Među njima je bio i Ante Pavelić, budući poglavnik NDH, sa skupinom bliskih suradnika. Oni su se od 1931. godine pozicionirali u Italiji. Broj pripadnika ustaškog pokreta u Italiji je rastao do oko 500, a u idućih 10 godina proživljavali su posve različiti odnos talijanskih vlasti, od solidnih benefita do smještaja u logor na Liparima i, poslije 1937. godine, kad je Italija s Jugoslavijom potpisala posebni sporazum, raseljavanja u malim skupinama koje su međusobno bile potpuno izolirane. Autori Rugelj i Dukić u knjizi “Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931. – 1941.)” ne upuštaju se ni u kakve komentare ni zaključke. Oni u svojem zajedničkom prvijencu donose samo dokumente, a komentare i zaključke prepuštaju čitateljima i, što je još važnije, pronađene originalne dokumente, koji su do sada bili nedostupni javnosti, ustupaju povjesničarima. Najveći i najvrjedniji dio posla na pripremi knjige obavila je Alma Tea Rubelj, rođena Zagrepčanka koja se u Genovi 1969. godine udala za Sardinca Antonija Mora, s kojim je 1971. godine otišla živjeti na Sardiniju, u njegovo rodno selo Sorgono. Dolaskom u Sorgono Alma je osjetila toplinu prijema među lokalnim stanovništvom, što nije bio slučaj s drugim nevjestama pristiglima sa sjevera Europe. Ubrzo je Alma doznala da je u selu svojevremeno živjelo još nekoliko Hrvata, pripadnika ustaškog pokreta, o kojima je domaće stanovništvo govorilo samo lijepo. Politički nezainteresiranu i nesvrstanu Almu zaintrigirala je priča o ustašama kao ljudima, pa je počela obilaziti arhive i slagati dokumente koji su govorili o teškom životu tih ljudi u tuđini kojima je zajednička želja i cilj bila samo slobodna i samostalna hrvatska država. Tijekom Domovinskog rata Alma se iskazala kao humanitarka. Sa Sardinije je, uz administrativnu potporu tamošnjeg Caritasa, u Hrvatsku dopremila na desetke kamiona humanitarne pomoći. Posebno se povezala s Vrličanima u progonstvu u Splitu, čijoj je djeci omogućila boravak na Sardiniji. – Kad sam pri jednom slučajnom susretu don Josipu Dukiću rekla da od dolaska na Sardiniju prikupljam te dokumente, on se, kao povjesničar, zainteresirao. Nastavili smo dalje zajedno, a rezultat je ova prva knjiga, s tim da će ih sigurno biti još – kazala nam je na početku svoje priče Alma Tea Rugelj. Sardinijska nevjesta prisjetila se prvih dana života u Sorgonu: – Saznala sam da je u tom malom selu živjelo pet Hrvata, ustaša. Također sam saznala da su skupine od po pet osoba, također pripadnika ustaša, živjele u još 33 sela, raštrkanih po planinama Sardinije. Od domaćih sam stanovnika doznala da su ti ljudi bili međusobno izolirani. Njima su bili zabranjeni međusobni kontakti, koje su oni, i pod prijetnjom zatvora, ipak uspijevali održavati, zahvaljujući i pomoći domaćeg stanovništva, ponajviše lokalnih pastira – kaže Rugelj i nastavlja: – Prije nego što sam došla živjeti na Sardiniju ja o ustašama u Italiji nisam znala baš ništa, niti sam bilo što čula jer me to naprosto nije zanimalo. U to poratno vrijeme, dok sam živjela u Zagrebu, o ustašama se nije govorilo, a ono malo što se službeno znalo sve je bilo negativno. Mojim dolaskom na Sardiniju bila sam jako dobro prihvaćena u toj maloj sredini. Prvi dan jedan me je susjed zagrlio i kazao mi: “Dobro došla, kćeri, kući!” Mislila sam da mi to kaže kao supruzi njihova sumještanina. Tek sam poslije nekoliko dana doznala da je taj susjed, kad me je oslovio s “kćeri”, mislio na Hrvate koji su tamo živjeli od 1937. do 1939., a neki čak do 1941. godine. Otkrila sam vrlo brzo da su živjeli po svim okolnim selima. Ukupno ih je bilo 273, a u planinska sela Sardinije premješteni su s otoka Lipari. Bili su to uglavnom mladi ljudi, od oko 25 godina, dok su najstariji jedva prešli 40. godinu života. Odakle su ti ljudi došli u Italiju, iz kojih dijelova Hrvatske? – Najviše ih je bilo iz okolice Šibenika, po nekoliko s Prvića, Mljeta, Korčule, dosta iz okolice Imotskog, Tomislavgrada, Livna, Bugojna, Sinja… Kako je ustaški pokret regrutirao te ljude? – U pokret su ulazili uglavnom zbog toga što su imali istomišljenike koji su željeli samo samostalnu Hrvatsku. Mnogi od njih nikada nisu bili ni u jednoj stranci, bilo ih je jako puno iz Mačekove Hrvatske seljačke stranke, bilo je čak i komunista, a bilo je i nekoliko muslimana i Židova. Na Sardiniju dolaze 1937., poslije sporazuma Italije i Kraljevine Jugoslavije? – Poslije atentata na kralja Aleksandra Italija je gotovo sve ustaše internirala u logor na otoku Lipari. Spomenutim sporazumom tri godine poslije polovina njih trebala se vratiti u Kraljevinu Jugoslaviju. Smisao je bio da se oslabi njihov pokret u Italiji, a s druge strane njihovim se povratkom ne bi bitno ojačao ustaški pokret u Hrvatskoj. Kako se oni nisu htjeli vratiti, Italija ih je poslala na Sardiniju u uvjerenju da se neće snaći u toj sredini. I sa Sardinije ih je prisiljavala na povratak u Hrvatsku, a kako su redom to odbijali, ukidala im je financijsku pomoć. Što je vas osobno motiviralo da počnete istraživati život tih ljudi? – Ja nisam povjesničarka, ne bavim se politikom i ne zanima me ideološki dio priče. Upala sam u to sasvim slučajno jer su me ljudi u selu moga supruga toplo prihvatili kao osobu zbog toga što sam bila Hrvatica. Svi su mi naglašavali kako stanovništvo Sardinije ima puno zajedničkog s Hrvatskom. Ovi Hrvati koji su živjeli na Sardiniji za njih su jedna vrsta heroja. Ne za cijelu Sardiniju, nego za dio prostora koji se naziva Barbagia. U tom dijelu Sardinije i danas ima sela u kojima se izvršava osveta. Oni su shvatili zašto su ustaše ubili kralja Aleksandra. Tumačili su to ovako: Aleksandar je bio tiranin i ustaše su ga maknuli. Dobro su napravili. U Barbagii se ne može osvetiti svatko. Oni biraju tko će izvršiti osvetu, a odabrana osoba naziva se “balente”. To je čovjek vrijedan poštovanja, koji će to znati napraviti, koji će ići do kraja i kojega mjesto podržava. Oni su Hrvate nazivali “balente”. Stoga su oni Hrvate poštovali, a kada su Hrvati stigli među njih, oni su im odlučili pomoći. Tu je bio početak ove moje priče. Odakle ste počeli? – Najprije sam počela kopati po arhivima u tim selima. Našla sam vrlo malo dokumenata. Onda sam počela bilježiti svjedočanstva. Poslije sam malo-pomalo došla do drugog arhivskog gradiva. U istraživanju mi je jako puno pomogao jedan od tih Hrvata revolucionara – ja ih zovem tako, a ne ustaše, jer ne želim nikakvu ideologiju. To je bio Ivan Talenta Maglica iz Blata na Korčuli, koji je prije pristupanja ustaškom pokretu bio upisan u Komunističku partiju. Upoznala sam ga 1980. godine, kada se, nakon što je na Korčuli ostao udovac, vratio na Sardiniju oženiti se djevojkom koja je 1938. godine s njim ostala u drugom stanju. Oboje su se vratili živjeti u Hrvatsku, kod Osijeka, a kad je 1991. godine u Hrvatskoj počeo rat, vratili su se na Sardiniju i živjeli su s njihovom kćeri. Ja sam ga povremeno viđala 15-ak godina. Zahvaljujući njegovim pričama uspijevala sam u pojedinim arhivima pronalaziti dokumente jer sam znala što tražim. U knjizi su faksimili dokumenata i njihov prijevod na hrvatski, odnosno talijanski jezik? – Ja sam sve te dokumente prevela, a kako don Josip Dukić odlično govori i piše talijanski, on je bio druga kontrola. Što se iz pronađenih dokumenata može zaključiti o njihovu životu u Italiji? – Njima je u vrijeme dok su bili u obučnim vojnim logorima, od 1931. do 1934. godine, bilo dobro. Italija ih je financirala i dobivenim novcem mogli su osigurati pristojno življenje. Nakon što je ubijen kralj Aleksandar 1944. godine, nastao je problem s Francuskom. Ante Pavelić i Eugen Kvaternik dospjeli su u zatvor u Torinu, a svi ostali koji su bili po vojnim logorima internirani su na otok Lipari. Bili su smješteni u jednu staru tvrđavu s vrlo lošim uvjetima, bez dovoljno vode za piće, a kamoli za osobnu higijenu. Bilo ih je više od 400 i teško su pobolijevali. Upravo zbog teških uvjeta života, zbog kojih su neki i umrli, a zabilježen je i jedan suicid, dolazilo je do međusobnih sumnjičenja, nesloge i svađa. Kad je 1937. godine sklopljen ugovor između Kraljevine Jugoslavije i Italije, između njih su izdvojili časnike i poslali ih u Kalabriju. U drugom “čišćenju” poslali su ih na Sardiniju, vjerujući kako će imati tako loše životne uvjete da će pristati na povratak. Bili su prisiljavani na potpisivanje lojalnosti Kraljevini Jugoslaviji. Kako su to bili mladi ljudi, zagledali su se u djevojke, počela su se rađati djeca, ne samo na Sardiniji, nego i na Liparima i u Kalabriji. Pronalazili su najrazličitije načine da se ne vrate, a lojalnost Kraljevini nikako nisu htjeli potpisati. Dobar dio njih ipak se vratio. Kako je organiziran njihov povratak u Hrvatsku 1941. godine? – Od njih nešto više od 400, polovina se vratila prije. Druga polovina vratila se u travnju 1941. godine. S tim da je jednoj skupini od njih desetak bio zabranjen povratak s ostalima, nisu ih obavijestili da se ide. To se ostvarilo vjerojatno u dogovoru Italije i Pavelića. Povratak je krenuo tako da se 31. ožujka 1941. javilo u sve policijske postaje u Italiji da ih se skupi. Trebalo ih je skupiti u roku od tri dana. Skupljeni su došli u Pistoju. Ovi sa Sardinije su kasnili jer ih, razbacane po planinskim selima, nije bilo moguće skupiti u tako kratko vrijeme. Kad su ipak svi stigli u Pistoju, krenuli su za Trst, gdje je bilo drugo čekanje. Iz Trsta se potom kretalo u Hrvatsku. Naknadno je organizirano skupljanje i odlazak u Hrvatsku njihovih žena i djece, uključujući i desetak talijanskih djevojaka. Jeste li nastavili pratiti što se s njima događalo poslije povratka u Hrvatsku? – Nisam. Samo sam, koliko sam uspijevala, pokušavala saznati njihove životne sudbine. Znam da većina nije preživjela. Naša istraživanja i potraga za dokumentima prestaju s 1941. godinom i njihovim odlaskom iz Italije u Hrvatsku. Je li primjereno u naslovu ustaše nazivati hrvatskim revolucionarima? – Nismo ih tako nazvali mi, nego oni sami sebe. Njihov je naziv “Ustaše – hrvatska revolucionarna organizacija”, skraćeno UHRO. Naslov se nametnuo sam od sebe.