Aktualno geopolitičku analizu nakon Trumpova pokušaja dogovora s ruskim predsjednikom Putinom oko Ukrajine, za portal misao.hr, glasilo Matice hrvatske, priredio je Davor Velnić, književnik iz Rijeke i svjetski putnik koji je živio u Kini i Hong Kongu. Uz dopuštenje redakcije prenosimo njegovo vrlo zanimljive stavove:
I davno prije ruske agresije na Ukrajinu 2022. postojali su nesumnjivi znakovi, a danas tri godine nakon rata opipljivi su nesumnjivi simptomi cjelovite ruske iznemoglosti.
Više ni najgorljiviji pobornici carskog sovjetizma ne mogu ih zanijekati. Golema se ruska duša Dostojevskog, Jesenjina… i čuvenih ruskih umjetnika pretvorila u sliku beznađa i jauk neutješnih. Ne postoji način kako bez posljedica preboljeti stotine tisuća mrtvih Rusa u agresiji na Ukrajinu.
Dakle, ruska moralna i materijalna propast davno više nisu nikakva novost; ruska se povijest tragedija ponavlja u približnim prizorima bijede, jer kad se to u Rusiji/SSSR-u nije oplakivalo mrtve, ridalo od nemoći i poniženja? No ono doista opako što izranja iz postratovske Rusije nije masovni očaj izigranih podanika i kuda sa stotinama tisuća demobiliziranih ratnika naviknutih na brutalnost i ratne strahote. Vjerojatno će biti postavljeni uz granicu Finske, Poljske i pribaltičkih država, a najviše će njih bit će smješteno u Bjelorusiju na dohranjivanje i pojačanu vojnu stegu. Previše je to neobuzdanih boraca ogrezlih u zločin da bi granica s NATO-om bila mirna i sigurna.
Međutim pravi i opravdani strah od primirja i završetka rata jest mogućnost da gangrenozni ruski bolesnik bespovratno padne u zmajsko krilo carskoj Kini i njezinoj nimalo skrivenoj ambiciji da uspostavi svoj suverenitet i gruntovno vlasništvo nad velikim prostranstvima ruskog Sibira.
U prvoj fazi takve „privremene aneksije“, kao vrst otplate ratnog duga, Kina ide od Kurilskih otoka do Urala, a potom dalje prema zapadu… i samo je nebo granica. Kineski „Put i pojas“ podjednako se odnosi na kontinentalnu Aziju (drevni Put svile) i na „kineski Sibir“ kao lebensraum kineskog ekspanzionizma.
Donald Trump u Rijadu ne izvlači Putina iz međunarodne izolacije već ga pokušava iščupati iz mandarinskog zagrljaja Zmajevog prijestolja. Amerika ima neka iskustva u sličnim poslovima; nije li 1972. predsjednik Richard Nixon (republikanac) izvlačio N. R. Kinu iz sovjetskog zagrljaja? Tom prigodom potpisan je Šangajski communiqué koji je do danas ostao potka američko-kineskih odnosa. Koštao je Ameriku taj izlet u Kinu velikih ustupaka poput ustoličenja N. R. Kine za stalnu članicu Vijeća sigurnosti UN (s pravom veta) i prekida diplomatskih odnosa s Formosom (Taiwanom).
I moralo se, jer drugarsko približavanje maoizma i lenjinizma moglo je presuditi slobodnom demokratskom svijetu. Ipak treba napomenuti da je taj Nixonov posjet bio dobro ozbiljno pripremljen; Predsjednik je uz sebe ima Henryja Kissingera na dužnosti Savjetnika za državnu sigurnost, a ni Zbigniew Brzezinski nije bio daleko; Donald Trump takvih nema ni u blizini ni na vidiku. Pitanje je hoće li Donald Trump imati dovoljno kože na leđima da se prigne i odobrovolji Vladimira Putina, jer jedno je zavoditi Slavenke, a drugo okorjelog diktatora slavenskih korijena.
Više od stotinu godina carska Rusija i SSSR neuspješno su se borili s velikim i njima nedohvatnim dalekoistočnim prostranstvima. Nisu znali što bi i kako sa Sibirom. Isti poteškoća muči i Putinovu Rusiju: velika rudna bogatstva čuva okrutna hladnoća i slabašna ruska infrastruktura. Carska Rusija nije znala što bi ni s Ruskom Aljaskom pa ju je 1867. u bescjenje prodala Sjedinjenim Američkim Državama.
Naime ni gulazi ni rudnici, isto kao ni zatvorenici, kažnjenici i logoraši ne mogu i nikad neće oplemeniti negostoljubiva sibirska prostranstva puna sirovina. Zatvorska okrutnost i neljudski uvjeti u rudnicima ne mogu uljuditi taj negostoljubivi prostor; sibirski gulazi ne mogu postati ničiji dom. No s druge strane sibirske granice Kina je pokazala da njezina najsjevernija pokrajina Mandžurija itekako može biti uljuđena: dobro naseljena i gospodarski uspješna. Zmajevo prijestolje uspješno je naselilo i oplemenilo taj južni dio Sibira približno okrutne klime.
Uostalom, posljednja kineska dinastija Qing (1644. – 1911.) nije kineska već iz mandžurska. Ta ista negostoljubiva Mandžurija bila je prioritetni cilj japanske okupacije Kine za vrijeme 2. Svjetskog rata.
Nakon tri godine rusko-ukrajinski rat skinuo je maske i pokazao tko doista u Ukrajini ratuje. Na djelu je kinesko-američki sukob u kome Rusi ratuju na strani Kine, a Ukrajinci na strani Amerike. Ropska Unija nije država i Bruxelles više sliči starogrčkoj agori ili brbljaonici dokonih.
Sada u Rijadu pregovaraju Sjedinjene Američke Države i kineski vazali – Ruska federacija. Amerika se u tim pregovorima trsi primamljivim tehnološkim ponudama, podilaženjem i retorikom uvažavanja polaskati rusku taštinu i vratiti Rusiju u svoj neokolonijalni zagrljaj.
Posebno je za to motiviran predsjednik Donald Trump kojemu je politički kredibilitet narušio Volodimir Zelenski kad 2020. nije potvrdio da su dokumenti pronađeni u laptopu Huntera Bidena valjani materijalni dokaz. Predsjednik Zelenski je 2020. otpisao Trumpa, nije vjerovao u njegov predsjednički povratak, sada je Trump otpisao Zelenskog i nema ga za pregovaračkim stolom.
Amerika je ipak shvatila da su SAD već dvaput (1. i 2. Svjetski rat) čupale Europu iz njezinih najkrvavijih međusobnih svađa i ratova, da je američka mladost u Europi ginula za tuđe račune i da se treći put to ne smije ponoviti.
Nakon 2. svjetskog rata Amerika je uspostavila oružani savez sa slobodnim antifašističkim državama – NATO savez, i još dodatno instalirala svoje vlastite vojne baze u zemljama koje su započele 2. Svjetski rat: u Njemačkoj, Italiji i Japanu. Stoga do danas spomenute države nemaju svoju punu suverenost, ali u isto vrijeme Marshallovim planom Amerika je stigmatiziranom i desetkovanom njemačkom narodu vratila građansko dostojanstvo omogućivši mu početak moralne obnove, kao i pristojan životni standard, to isto ponovila je s Japanom.
Trajalo je to stanje oporavka ratom uništene Europe neko vrijeme, sedamdesete godine prošlog stoljeća su točka uravnoteženosti između „smjeti“ i „moći“, a onda je nastupilo vrijeme mahnita čovjeka. Zapadna Europa je počela sebe zamišljati rentijerskom i neokolonijalnom kastom te postala područje „bijele smrti“, pretilih staraca i maminih sinova, kućnih mezimaca i domovinom poroka, povrh svega umišljenim epicentrom svjetske umjetnosti i arbitrom kulture.
Amerika je u tom scenariju svojom vojnom silom (desecima vojnih baza) usmjerenima prema SSSR-u i poslije sovjetskoj Rusiji trebala paziti da takav geopolitički scenarij Europe ostane zacementiran. Možda se teza o kinesko-američkom sukobu u Ukrajini na prvi pogled čini odveć pojednostavljena i možda nije u skladu s medijskim trabunjanjem, jer nedostaju golicave urote i zakulisne igre svjetske masonerije, cionista, soroševaca, hazara… no ipak, metoda Occamove britve često se pokazala vjerojatnom kolikogod na prvi pogled njen rez izgledao grub i okrutan.
Mnogima nije ugodno čuti da je Bog svijet podijelio na dvije polovice: jednoj je dao sirovine, drugoj tehnološku inventivnost. Međutim tu nema ljutnje niti ikakva natruha segregacije; novovjeke migracije i (neo)kolonijalizam to itekako potvrđuje. Činjenica je da je sirovina na dobrobit samo inventivnima, onima koji znaju što s time, naime sirovinama, a ne onima što ih samo posjeduju.
Dalek je put od kakaovca do Lindt čokolade! Tako su carska Rusija, SSSR ili danas sovjetska Rusija u toj podjeli dobili golemi teritorij, obilje dragocjenih sirovina, ali i nuklearni potencijal zahvaljujući Oppenheimerovoj izdaji i nekolicini simpatizera boljševičke ideologije. To je za SSSR/Rusiju bio i do danas ostao prilično velik ulog/utjecaj u globalnoj geopolitici te omogućio carstvu boljševizma komfornu pregovaračku poziciju u svakoj kritičnoj situaciji. Pa i ovoj danas na pregovorima u Rijadu. Međutim golema prostranstva i obilje sirovina predstavljaju samo velike mogućnosti, ali ne i ostvarenje sâmo.
I sve je to bilo i do danas ostalo gospodarstveno veliko ništa, jer je 1917. carska Rusija srušena boljševičkom ideologijom diktature proletarijata u kojoj „jednakiji“ za sva vremena dominiraju nad jednakima, a ta se represija „jednakijih“ u malo vremena pretvara u koloplet grabeža i masovnih likvidacija, u kanibalizam u ime boljševičkog pravovjerja. Carska satrapija malobrojne Ohrane zamijenjena je masovnom boljševičkom Čekom, a velika sibirska prostranstva iznova su „naseljena“ kaznionicama i proširena u gulage za masovni preodgoj ili istrebljenje narodnih neprijatelja.
S druge strane državne granice, Kina je pod okriljem marksističke/maoističke doktrine i uz velike ljudske žrtve, što se broje u milijunima obespravljenih drugova, uspostavila komunističko carstvo opijeno starom tezom o Kini kao Središnjem carstvu (svijeta) u kome su sve druge države i civilizacije samo vazali Zmajevog prijestolja. Zvuči neuvjerljivo i fantastično kao u SF romanima, slično kao u romanu “Horde” Jacka Kirbyja.
No nije to samo ambiciozna doktrina kineske partijske vrhuške, ta prastara osvajačka misao u kome je cijeli svijet tek Zmajev zalogaj neiskorjenjivo je zalegla među kinesko podaništvo i jednako strasno imponira čistaču kineskih ulica kao i generalnom sekretaru KP Kine. Kina svom političkom ustroju ima gotovo sve potrebne imperijalne alate – nepregorivu ambiciju i rigidnu okomitu subordinaciju, još rigidniju penalizaciju neposluha i mitološke ciljeve kao izgovor i predložak za nebrojene ljudske žrtve i strateško strpljenje.
Kina je na samome pragu distopijskog carstva; svi kineski dužnosnici imaju visok vojni čin i takav je ustroj vladanja u cijeloj N. R. Kini – vojni, a generalni sekretar ne želi postati apsolutni suveren i ne samo kineski (boljševički) car već mitološki Žuti car ili Fu Manchu, neprikosnoveni vladar svjetla i sjene. U N. R. Kini, ništa nije civilno, dužnosnici na svim razinama časnici su Kineske Crvene armije, a njen vrhovni zapovjednik predsjednik je Centralne vojne komisije, predsjednik N. R. Kine, glavni tajnik KP Kine…
Ipak, sve te ambicije i poluge moći prizemljuje nedovoljno velik gospodarski teritorij za više od milijardu odraslih duša željnih sebe ostvariti u kineskom terariju – i misao na pobunu koja je u ukorijenjena u tradiciji kineskog društva. U prošlosti su pobune započinjale zbog pandemijskih gladi, sutra bi to mogla biti pandemijska obijest.
Kina je za ovaj povijesni trenutak agresije na Ukrajinu sovjetskoj Rusiji oprostila vojne sukobe na rijeci Amur 1969. kao i stare ideološke prijepore oko marksističkog revizionizma iz vremena boljševičkog nadmudrivanja tko je od njih pravovjerniji. Sjećanje na sukob pokrio je namjerni zaborav i međudržavnim dogovorima od 1991. do 2005. veći je dio upitnog teritorija pripao N. R. Kini. Perfidnom mandarinskom pragmatičnošću od tada je kinesko maoističko carstvo počelo dojiti Rusiju svojim „mlijekom“.
Najviše vojnom tehnologijom i proizvodima široke potrošnje što se može uočiti u ovom „rusko-ukrajinskom ratu“ gdje je Kina u svoj neuvjerljivi scenarij neutralnosti prema sukobu upregla svog ludog štićenika iz sjevernokorejske komunističke dinastije Kim. Zapravo Sjeverna Koreja već desetljećima služi Kini za ispipavanje američkog i japanskog strpljenja na Dalekom istoku, a Pentagonu pomaže da iz američkog proračuna priskrbi što veća novčana sredstva. Ovaj put Kina je na ratište poslala sjevernokorejske vojnike, svoju-tuđu živu silu, da na terenu provjeri koliko sa Sjevernom Korejom smije doista računati.
Nakon 2. svjetskog rata ostale su dvije supersile i njihovi saveznici: SAD i NATO suprotstavljeni SSSR-u i njegovim vazalima iz Varšavskog pakta; svi drugi bili su glasna ili utišana publika i sakupljači geopolitičkih mrvica. Danas su supersila Sjedinjene Američke Države i rastuća vojna sila N. R. Kina neslućenih apetita, ali još uvijek ne i globalna velesila. Od sovjetske Rusije ostalo je samo sjećanje, zapravo tlapnja i stalno podgrijavani mit o njezinoj moći i veličini. Danas, nakon pravog vojnog debakla u Ukrajini, sovjetska Rusija ostala je relevantna po svojem vrlo respektabilnom te slabo održavanom i dosta nepouzdanom nuklearnom arsenalu. Slabo održavanog nuklearnog oružja svi se s pravom plaše. Zapamćena je Rusija i po, nikad dokinutoj, doktrini „Mrtve ruke“, monstruoznom izumu posljednjeg dana bez pobjednika i poraženog.
Iscrpljena koruptivnom boljševičkom diktaturom, osiromašena neučinkovitim gospodarskim sustavom i bankrotirana mafijaškom pljačkom svega vrijednog, danas je sovjetska Rusija usprkos velikodušnim poklonima u sirovinama tek karikatura od države koja svoju mladost za inat boljševičkog imperatora žrtvuje u Ukrajini.
Kina je nesumnjivo rastuće boljševičko/maoističko carstvo nemilosrdno prema svakom tko posumnja u njegove imperijalne namjere. Ulazak inozemne visoke tehnologije u Kinu – kao i školovanje ponajboljih kineskih studenata na američkom sveučilištu u sâmoj Kini (Yale in China), a pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama – omogućilo je Kini tehnološku modernizaciju i donekle suverenu proizvodnju sofisticiranih elektronskih proizvoda. To je zvjerski pojačalo glad kineske vrhuške iz Zhongnanhaija i svijet je u njihovim umovima postao plijenom. Kina od vladavine svog prvog cara Qin Shi Huangdi (259. – 210. p.kr.) ne prestaje teritorijalno rasti neovisno jesu li na Zmajevu prijestolju narod Han, tj. Kinezi, Mongoli ili Mandžurci.
Posljednji carski zalogaji bio je Tibet 1950., a danas su to neprestani teritorijalni nasrtaji na otočje Spartly u Južnom (kineskom) moru – da se ne spominje kinesko svojatanje Taiwana. Međutim u nesmetanom širenju carske republike Kine na Južna mora priječe moćni carski Japan, tehnološki div Taiwan te Kini neskloni Filipini i Vijetnam s kojim je Kina 1979. vodila kratki pogranični rat. Vijetnam taj sukob naziva „Rat protiv kineskog ekspanzionizma“. I onda je tu i Veliki gazda s mnoštvom svojih vojnih baza – Sjedinjene Američke Države.
Ako doista predstoji globalno zatopljenje – a nije tek riječ o podvali klimatskih prevaranata ili uobičajenim klimatskim promjenama – onda Arktik, tj. njegova područna mora, uz obilnu pomoć velikih ledolomaca, postaje pouzdani komercijalni plovni put velikim trgovačkim brodovima, uključujući mega kontejneraše i tankere.
Prva komercijalna plovidba učinjena je već 1935., ali je tek 1991. Rusija taj plovni put otvorila za međunarodnu plovidbu. Prije desetak godina počelo se sa svrhovitom kupnjom kvadratnih kilometra islandske obale, a odmah nakon inauguracije Donald Trump je progovorio o američkom teritorijalnom „zauzimanju“ Grenlanda. I ne bez osnova.
Naime padom Danske 1940. pod njemačku nacističku vlast, Amerika je zauzela Grenland da ga zaštiti od moguće njemačke okupacije, a od 1979. taj otok ima lokalnu autonomiju da bi 21. listopada 2009. građani Grenlanda izglasali na referendumu odvajanje od Danske i od tog su dana samostalan narod koji odlučuje o svojoj sudbini pa i o suverenitetu.
Sueski kanal za brodove današnjih, a pogotovo sutrašnjih dimenzija postaje sve uži i plići. Politički i terorizmom ugrožen s neprestanim ratovima i sukobima na leđima ostaje nepouzdan morski put. Čak ni zamišljeni kanal Ben Gurion – koji bi spajao Crveno more (Akaba) preko doline Arabah do Mrtvog mora, a onda preko Izraela uz Gazu sa Sredozemljem i prolazio kroz Izrael – ne nudi svu potrebnu političku sigurnost, jer mu trasa i dalje prolazi epicentrom ratnih sukoba, ali od arapskog svijeta preuzima plovni ključ Bliskog istoka.
Zato sve to upućuje na nužnost uspostavljanja pouzdanog arktičkog plovnog puta koji može donekle zamijeniti, ili barem odteretiti plovidbu kroz kanale Bliskog istoka – naravno uz uvjet da su mora uz sjevernu obalu Rusije plovna više od dosadašnjih 150 dana u godini i situacija u Sibiru, tj. Rusiji politički pouzdana. U tom scenariju Arktički plovni put koji ide uz sjevernu obalu Sibira ne smije biti pod kineskom kontrolom, kao što ni Panamski više ne smiju kontrolirati Kinezi preko hongkonških kompanija.
Dakle iz SAD-a (i sjevernih europskih luka) uz Island i Grenland prema sjevernom morskom putu uz otok Svalbard prema tjesnacu otoka Nova zemlja pa uz polarnu obalu Sibira Barentsovim i Karskim morem do Laptovskog i Istočnosibirskog mora i dalje Čukovskim morem kroz Beringov tjesnac i istoimenim morem do Ohotskog mora i do glavnih japanskih i kineskih luka. To je najkraći put između istočne obale SAD-a i EU-a do Dalekoistočnih luka i vice versa; također daleko najkraći trgovački put između istočne Europe i dalekoistočnog Sibira. Na primjer, udaljenost od Murmanska do Vladivostoka sjevernim morskim putem je 5 770 nautičkih milja, kroz Sueski kanal ta udaljenost iznosi 12 840 nautičke milje.
Što nam je činiti i kako se naši mušičavi „državnici“ trebaju ponašati u ovom procesu deglobalizacije i geopolitičkog preslagivanja? Najbolje im je otići na bolovanje, onako samoupravljački i kao miševi iz mekinja promatrati što se zbiva. Niti jedan od njih nije kvalificiran za novu globalnu igru; oni jednostavno ne dosižu i u toj igri mogu biti samo gledatelji na galeriji s punim ustima kokica, stoga im je doista najbolje sačekati i vidjeti kako će proći razmažena briselska kamarila u srazu s Trumpovom antibirokratskom metlom. Predsjednik Zoran Milanović morat će za Trumpa nabaviti veliku ispričnicu i uvjerljivo se kleti da su njegove uvrede bile samo faux pas jednog klauna.
Govor sličan propovijedi, američkog potpredsjednika Vancea, nedvosmisleno je poručio Europskoj uniji, tj. njezinim sinekuristima, da se o vlastitoj sigurnosti moraju pobrinuti sami, svojim novcima i vlastitim mesom – ili će to možda učiniti američki vojnik ali ne kao do sada za kruh i mlijeko. Više se u Europi neće nositi pomodni antiamerikanizam, ili možda hoće – ali opravdano.
Ako je Donald Trump s nekoliko uredbi počistio tisuće i tisuće krmeljavih državnih činovnika, možemo samo zamisliti koliko će mu ruka biti nježna kad od Bruxellesa zatraži inventuru i čiste račune za ono dosad učinjeno i za ono što bi Amerika kao svjetski policajac trebala činiti.
Davor Velnić/misao.hr
