Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini trebao je biti njegovo krunsko postignuće, demonstracija koliko je daleko Rusija stigla od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Aneksija Ukrajine trebala je biti prvi korak u obnovi Ruskog Carstva.
Putin je namjeravao razotkriti Sjedinjene Američke Države kao tigra od papira izvan zapadne Europe i pokazati da je Rusija, zajedno s Kinom, predodređena za vodeću ulogu u novom, multipolarnom međunarodnom poretku.
Nije tako ispalo. Kijev je ostao jak, a ukrajinska vojska pretvorena je u silu, dijelom zahvaljujući bliskom partnerstvu s SAD-om i zapadnim saveznicima. Ruska vojska je, nasuprot tome, pokazala loše strateško razmišljanje i organizaciju. Politički sustav koji stoji iza toga pokazao se nesposobnim učiti iz svojih pogrešaka. S malim izgledima da će diktirati Putinove akcije, Zapad će se morati pripremiti za sljedeću fazu ruskog katastrofalnog rata, pišu analitičari Liana Fix i Michael Kimmage za Foreign Affairs.
Rat je sam po sebi nepredvidiv. Doista, tijek sukoba demantirao je prve prognoze da će Ukrajina brzo pasti; preokret sudbine nemoguće je zanemariti. Ipak, čini se da Rusija ide prema porazu. Manje je izvjesno kakav će oblik ovaj poraz imati. Postoje tri osnovna scenarija, a svaki bi imao različite posljedice za Zapad i Ukrajinu.
Prvi i najmanje vjerojatan scenarij je da će Rusija pristati na poraz prihvaćanjem dogovorenog rješenja pod uvjetima Ukrajine. Mnogo toga bi se moralo promijeniti da bi se ovaj scenarij ostvario jer je nestao svaki privid diplomatskog razgovora između Rusije, Ukrajine i Zapada. Opseg ruske agresije i razmjeri ruskih ratnih zločina otežali bi Ukrajini prihvaćanje bilo kakvog diplomatskog rješenja koje bi bilo manje od potpune ruske predaje.
Osim toga, ruska vlada – pod Putinom ili nekim njegovim nasljednikom – mogla bi pokušati zadržati Krim i tražiti mir drugdje. Kako bi spasio obraz na unutarnjem planu, Kremlj bi mogao tvrditi da se priprema za dugotrajnu igru u Ukrajini, ostavljajući otvorenom mogućnost dodatnih vojnih upada.
Moskva bi mogla okriviti NATO za svoje slabe rezultate, tvrdeći da su isporuke oružja, a ne snaga Ukrajine, spriječile pobjedu Rusije. Da bi ovaj pristup prošao provjeru unutar režima, tvrdolinijaši – vjerojatno uključujući i samog Putina – morali bi biti marginalizirani. To će biti teško, ali ne i nemoguće. Ipak, pod Putinom je takav ishod vrlo malo vjerojatan, s obzirom na to da je njegov pristup ratu od početka bio maksimalistički.
Drugi scenarij ruskog poraza uključivao bi neuspjeh usred eskalacije. Kremlj bi nihilistički nastojao produljiti rat u Ukrajini dok bi istodobno pokrenuo kampanju sabotaža u zemljama koje podržavaju Kijev i u samoj Ukrajini.
U najgorem slučaju, Rusija bi se mogla odlučiti za nuklearni napad na Ukrajinu.
Rat bi tada vodio prema izravnom vojnom sukobu NATO-a i Rusije. Rusija bi se transformirala iz revizionističke države u odmetničku državu, što je tranzicija koja je već u tijeku, a to bi učvrstilo uvjerenje Zapada da Rusija predstavlja jedinstvenu i neprihvatljivu prijetnju. Prelazak nuklearnog praga mogao bi dovesti do konvencionalnog uključivanja NATO-a u rat, ubrzavajući poraz Rusije na terenu.
Konačni scenarij za kraj rata bio bi poraz padom režima, pri čemu se odlučujuće bitke ne bi odvijale u Ukrajini, nego u hodnicima Kremlja ili na ulicama Moskve. Putin je kruto koncentrirao moć u svojim rukama, a njegova tvrdoglavost u vođenju izgubljenog rata postavila je njegov režim na klimave noge. Rusi će nastaviti slijediti svog nesposobnog cara samo do određene točke.
Iako je Putin donio političku stabilnost u Rusiju – što je cijenjeno postignuće s obzirom na lomove u postsovjetskim godinama – njegovi bi se građani mogli okrenuti protiv njega ako rat dovede do opće neimaštine. Pad njegovog režima mogao bi značiti trenutačni kraj rata, koji Rusija ne bi mogla voditi usred domaćeg kaosa koji bi uslijedio. Državni udar nakon kojeg je uslijedio građanski rat održavat će ono što se dogodilo nakon boljševičkog preuzimanja vlasti 1917. godine, što je ubrzalo povlačenje Rusije iz Prvog svjetskog rata.
Ruski poraz bi oslobodio Ukrajinu od terora koji trpi od početka invazije. To bi ojačalo načelo da napad na drugu zemlju ne može proći nekažnjeno. To bi moglo otvoriti nove mogućnosti za Bjelorusiju, Gruziju i Moldaviju, a i za Zapad da dovrši ustroj Europe po svojim idejama.
Za Bjelorusiju bi se mogao pojaviti put prema kraju diktature i prema slobodnim i poštenim izborima. Gruzija, Moldavija i Ukrajina mogle bi zajedno težiti konačnoj integraciji u Europsku uniju i možda u NATO, slijedeći model srednje i istočne Europe nakon pada Sovjetskog Saveza.
Iako bi poraz Rusije donio mnogo koristi, SAD i Europa trebaju se pripremiti za regionalni i globalni nered koji bi taj poraz proizveo. Od 2008. Rusija je revizionistička sila. Prekrajala je granice, anektirala teritorije, miješala se u izbore, ubacivala se u razne afričke sukobe i promijenila geopolitičku dinamiku Bliskog istoka podupirući sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Kad bi Rusija krenula u radikalnu eskalaciju ili se raspala u kaosu umjesto da prihvati poraz kroz pregovore, posljedice bi se osjetile u Aziji i Europi te na Bliskom istoku. Nered bi mogao poprimiti oblik separatizma i ponovnih sukoba u Rusiji i oko Rusije, najveće zemlje na svijetu. Transformacija Rusije u propalu državu podijeljenu građanskim ratom oživjela bi pitanja s kojima su se zapadni političari morali uhvatiti ukoštac 1991. Primjerice, tko će preuzeti kontrolu nad ruskim nuklearnim oružjem? Neuredan ruski poraz ostavio bi opasnu rupu u međunarodnom sustavu.
Pokušati pregovorima uvjeriti Putina da je izgubio rat bilo bi teško, možda i nemoguće. Bilo bi to mnogo lakše pod njegovim nasljednikom. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zahtijevao bi da Moskva odustane od svojih zahtjeva prema teritoriju pod nominalnom kontrolom Rusije u Donjecku, Hersonu, Luhansku i Zaporižji.
Putin je aneksiju ovih područja već proslavio pompom. Teško da će se predomisliti nakon ove patriotske predstave, unatoč slabašnom utjecaju Rusije na ovom teritoriju. Svaki ruski čelnik, bilo Putin ili netko drugi, pokušat će zadržati Krim, dio Ukrajine koji je Rusija anektirala 2014. godine.
Uvjeti na terenu u Rusiji morali bi pogodovati kompromisu. Novo rusko vodstvo moralo bi se nositi s demoraliziranom vojskom i kockati s podrškom javnosti ako pristane na kapitulaciju. Rusi bi na kraju mogli postati ravnodušni ako se rat nastavi bez jasnog rješenja. No borbe bi se vjerojatno nastavile u dijelovima istočne Ukrajine, a napetosti između dviju zemalja bi ostale visoke.
Ipak, sporazum s Ukrajinom mogao bi donijeti normalizaciju odnosa sa Zapadom. To bi bio snažan poticaj za manje militarističkog ruskog vođu od Putina, a dopalo bi se i mnogim Rusima. Zapadni čelnici također bi mogli biti spremni poticati pregovore u interesu okončanja rata. Ovdje je problem tajming. U prva dva mjeseca nakon invazije u veljači 2022.
Rusija je imala priliku pregovarati sa Zelenskim i iskoristiti svoju moć na bojnom polju. Međutim, nakon ukrajinske protuofenzive Kijev nema mnogo razloga popustiti. Od početka invazije Rusija je podigla uloge i eskalirala neprijateljstva umjesto da pokaže spremnost na kompromis.
Popustljiviji vođa od Putina mogao bi navesti Ukrajinu da razmisli o pregovorima. Suočen s porazom, Putin bi mogao pribjeći napadima na globalnoj sceni. Neprestano je širio okvire rata, tvrdeći da Zapad vodi posredni rat protiv Rusije s ciljem uništenja zemlje. Njegovi govori iz 2022. bili su više megalomanske verzije njegovog obraćanja na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 15 godina ranije, u kojem je osudio američki stav superiornosti, tvrdeći da su Sjedinjene Američke Države “prekoračile svoje nacionalne granice u svakom pogledu”.
Malo praznih prijetnji, malo besmislica, malo probnih balona – Putinova retorika ima za cilj emocionalno mobilizirati Ruse. Ali iza toga postoji i taktička logika: iako širenje rata izvan Ukrajine Putinu očito neće donijeti teritorij za kojim žudi, moglo bi spriječiti Ukrajinu i Zapad da pobijede u sukobu. Njegova ratoborna retorika postavlja temelje za eskalaciju i sukob sa Zapadom u 21. stoljeću, u kojem bi Rusija nastojala iskoristiti svoje asimetrične prednosti kao odmetnička ili teroristička država.
Ruski alati za sukob mogli bi uključivati korištenje kemijskog ili biološkog oružja u Ukrajini ili izvan nje. Putin bi mogao uništiti energetske instalacije ili infrastrukturu na morskom dnu ili izvesti kibernetičke napade na financijske institucije Zapada. Korištenje taktičkog nuklearnog oružja moglo bi biti njegovo posljednje utočište.
U govoru 30. rujna prošle godine Putin je spomenuo Hirošimu i Nagasaki, nudeći zbrkana tumačenja završne faze Drugog svjetskog rata. Analogija je, blago rečeno, nesavršena. Kad bi Rusija upotrijebila taktičko nuklearno oružje u Ukrajini, Kijev se ne bi predao. Kao prvo, Ukrajinci znaju da bi ruska okupacija bila jednaka izumiranju njihove zemlje, što nije bio slučaj s Japanom 1945. Osim toga, Japan je u to vrijeme gubio rat. Krajem 2022. godine Rusija ga je gubila kao nuklearna sila.
Posljedice nuklearnog napada bile bi katastrofalne, i to ne samo za ukrajinsko stanovništvo. Rat bi se nastavio, a nuklearno oružje ne bi mnogo pomoglo ruskim vojnicima na terenu. Umjesto toga, Rusija bi se suočila s međunarodnim bijesom. Brazil, Kina i Indija zasad nisu osudili rusku invaziju, ali niti jedna zemlja istinski ne podržava Moskvu u ovakvom ratu niti bi podržala upotrebu nuklearnog oružja.
Kineski predsjednik Xi Jinping to je javno iznio u studenom – nakon susreta s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom dao je izjavu kako se dvojica lidera protive uporabi ili prijetnji uporabom nuklearnog oružja. Kad bi se Putin oglušio na ovo upozorenje, postao bi izopćenik, teško kažnjen ekonomski, a možda i vojno od strane globalne koalicije.
Za Rusiju je, dakle, prijetnja uporabom nuklearnog oružja od veće koristi od stvarnog posezanja za njime. Ali Putin bi ipak mogao krenuti tim putem. Naposljetku, pokretanje invazije bio je spektakularno loše osmišljen potez, a ipak je to učinio. Odluči li se za razbijanje nuklearnog tabua, NATO vjerojatno neće odgovoriti istom mjerom, kako bi se izbjegao rizik apokaliptičnog nuklearnog sukoba.
Alijansa bi, međutim, vjerojatno odgovorila konvencionalnom silom kako bi oslabila rusku vojsku i spriječila buduće nuklearne napade, riskirajući spiralu eskalacije ako Rusija zauzvrat pokrene konvencionalne napade na NATO.
Čak i ako bi se ovaj scenarij mogao izbjeći, ruski poraz nakon uporabe nuklearnog oružja i dalje bi imao opasne posljedice. To bi stvorilo svijet bez nesavršene nuklearne ravnoteže Hladnog rata i 30-godišnjeg razdoblja nakon njega. To bi potaknulo čelnike diljem svijeta da krenu s razvojem nuklearnog oružja jer bi se činilo da se sigurnost može uspostaviti samo nabavom nuklearnog oružja i pokazivanjem spremnosti da ga se koristi. Uslijedilo bi beznačajno doba proliferacije, na ogromnu štetu globalne sigurnosti.
Do ovog trenutka ruska javnost nije ustala protiv rata. Rusi mogu biti skeptični prema Putinu i možda ne vjeruju njegovoj vladi, ali isto tako ne žele da njihovi sinovi, očevi i braća u uniformama izgube bitku na bojnom polju. Naviknuta na status velike sile Rusije kroz stoljeća i izolirana od Zapada, većina Rusa ne bi željela da njihova zemlja ostane bez ikakve moći i utjecaja u Europi. To bi bila prirodna posljedica ruskog poraza u Ukrajini.
Ipak, dugotrajni rat odveo bi Ruse u sumornu budućnost i vjerojatno bi potaknuo revolucionarni plamen u zemlji. Ruski gubici su veliki, a kako ukrajinska vojska jača, može nanijeti još veće gubitke. Egzodus stotina tisuća mladih Rusa, od kojih su mnogi visoko kvalificirani, bio je zapanjujući.
S vremenom će kombinacija rata, sankcija i odljeva mozgova uzeti ogroman danak – a Rusi bi na kraju mogli okriviti Putina, koji je svoju predsjedničku karijeru započeo kao samoproglašeni modernizator. Većina Rusa bila je izolirana od njegovih prijašnjih ratova jer su se uglavnom odvijali daleko od domaćeg fronta i nisu zahtijevali masovnu mobilizaciju za popunjavanje trupa. To nije slučaj s ratom u Ukrajini.
Rusija ima dugu povijest promjena režima nakon neuspješnih ratova. Rusko-japanski rat 1904./1905. i Prvi svjetski rat stvorili su preduvjete za boljševičku revoluciju. Kolaps Sovjetskog Saveza 1991. dogodio se dvije godine nakon završetka neuspješnog angažmana sovjetske vojske u Afganistanu. Revolucije su se događale u Rusiji kada vlada nije uspijevala u svojim ekonomskim i političkim ciljevima i nije reagirala na krize. Općenito, coup de grâce je bio raspad vladine temeljne ideologije, poput gubitka legitimiteta ruske monarhije i carstva usred gladi, siromaštva i neuspješnog vođenja rata 1917. godine.
Putin je u opasnosti u svim tim kategorijama. Njegovo upravljanje ratom je bilo grozno, a rusko gospodarstvo je u padu. Suočen s tim sumornim trendovima, Putin je sve više griješio, cijelo vrijeme inzistirajući na tome da se rat odvija “prema planu”. Represija može riješiti neke od njegovih problema. Uhićenje i kazneni progon disidenata mogu isprva ugušiti prosvjed, ali Putinova čvrsta ruka također nosi rizik da potakne još više nezadovoljstva.
Kad bi Putin bio svrgnut, nije jasno tko bi ga naslijedio. Prvi put od dolaska na vlast 1999. godine, Putinova “vertikala moći” – visoko centralizirana vladina hijerarhija temeljena na lojalnosti ruskom predsjedniku – gubi određeni stupanj svoje vertikale.
Dva moguća kandidata izvan tradicionalnih elitnih struktura su Jevgenij Prigožin, šef grupe Wagner, privatnog vojnog poduzetnika koji je opremio plaćenike za rat protiv Ukrajine, te Ramzan Kadirov, lider Čečenske Republike. Oni bi mogli biti u iskušenju srušiti ostatke Putinove vertikale moći, potičući unutarnje borbe u nadi da će osigurati poziciju u središtu nove ruske strukture moći nakon Putinovog odlaska. Mogli bi i sami pokušati preuzeti vlast.
Oni su već izvršili pritisak na vodstvo ruske vojske i ministarstva obrane kao odgovor na neuspjehe u ratu i pokušali proširiti vlastite baze moći uz potporu lojalnih paravojnih snaga. Drugi kandidati mogli bi dolaziti iz tradicionalnih elitnih krugova, poput predsjedničke administracije, kabineta ili vojnih i sigurnosnih snaga. Kako bi suzbio intrige u palači, Putin se posljednjih 20 godina okružio mediokritetima. Ali neuspješan rat prijeti njegovoj moći. Ako doista vjeruje svojim nedavnim govorima, možda je uvjerio svoje podređene da živi u svijetu mašte.
Šanse da bi prozapadni demokrat mogao postati sljedeći predsjednik Rusije su nevjerojatno male. Mnogo je vjerojatniji autoritarni vođa u putinističkom kalupu. Lider izvan vertikale moći mogao bi prekinuti rat i razmišljati o boljim odnosima sa Zapadom. Ali vođa koji dolazi iz Putinovog Kremlja ne bi imao tu mogućnost jer bi ga pratila reputacija da podržava rat. Izazov da se bude putinist nakon Putina bio bi ogroman.
Jedan od izazova bio bi rat, koji bi bilo teško voditi i za nasljednika, posebno onoga koji dijeli Putinov san o obnovi statusa Rusije kao velike sile. Još jedan izazov bila bi izgradnja legitimiteta u političkom sustavu bez ikakvih tradicionalnih izvora. Rusija nema pravi ustav ni monarhiju. Svakome tko bi naslijedio Putina nedostajala bi podrška javnosti i bilo bi mu teško personificirati neosovjetsku, neoimperijalnu ideologiju koju je Putin utjelovio.
U najgorem slučaju, Putinov pad mogao bi se pretvoriti u građanski rat i raspad Rusije. Vrhovna vlast bi bila osporavana, a državna bi se kontrola rascjepkala po cijeloj zemlji. Ovo bi razdoblje moglo biti slično Teškim vremenima, 15-godišnjoj krizi nasljeđivanja u kasnom 16. i ranom 17. stoljeću obilježenoj pobunom, bezakonjem i stranom invazijom.
Ako bi se Rusija doista raspala i izgubila svoj utjecaj u Euroaziji, uključili bi se drugi akteri, poput Kine. Prije rata Kina je uglavnom imala gospodarski, ali ne i vojni utjecaj u regiji. To se mijenja. Kina napreduje u srednjoj Aziji. Južni Kavkaz i Bliski istok mogli bi biti sljedeća područja napredovanja.
Poražena i iznutra destabilizirana Rusija zahtijevala bi novu paradigmu globalnog poretka. Vladajući liberalni međunarodni poredak vrti se oko legalnog upravljanja moći. Naglašava pravila i multilateralne institucije. Model konkurencije velikih sila, omiljen bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, odnosio se na ravnotežu snaga, prešutno ili eksplicitno promatrajući sfere utjecaja kao izvor međunarodnog poretka.
Ako bi Rusija doživjela poraz u Ukrajini, političari bi morali uzeti u obzir prisutnost i odsutnost moći, posebice odsutnost ili ozbiljan pad ruske moći. Smanjena Rusija imala bi utjecaj na sukobe diljem svijeta, uključujući one u Africi i na Bliskom istoku, Europu da ne spominjemo. Ipak, smanjena ili slomljena Rusija ne bi nužno dovela do zlatnog doba reda i stabilnosti.
Poražena Rusija označila bi promjenu u odnosu na prošla dva desetljeća, kada je zemlja bila sila u usponu. Tijekom 90-ih godina i u prvom desetljeću ovog stoljeća Rusija je nasumično težila integraciji u Europu i partnerstvu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Rusija se pridružila G-8 i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Pomagala je u američkim ratnim naporima u Afganistanu. U četiri godine dok je Dmitrij Medvedev bio ruski predsjednik, od 2008. do 2012., činilo se da Rusija igra u skladu s međunarodnim poretkom koji se temelji na pravilima, ako se iza zavjese ne gleda previše.
Poraz bi svakako mogao imati pozitivne posljedice za mnoge zemlje u susjedstvu Rusije. Ne treba gledati dalje od kraja Hladnog rata, kada je raspad Sovjetskog Saveza omogućio pojavu više od desetak slobodnih i prosperitetnih zemalja u Europi. Rusija okrenuta unutra mogla bi pomoći u njegovanju “cjelovite i slobodne Europe”, što je izraz kojim je američki predsjednik George H.W. Bush opisao američke ambicije za europski kontinent nakon što je Hladni rat završio.
Istodobno, nered u Rusiji mogao bi stvoriti vrtlog nestabilnosti, manje natjecanja velikih sila nego anarhije velikih sila, što bi dovelo do kaskade regionalnih ratova, migracija i ekonomske neizvjesnosti.
Kolaps Rusije također bi mogao biti zarazan ili potaknuti lančane reakcije, kojima ne bi profitirali ni Kina ni SAD jer bi se borili da obuzdaju posljedice. U tom bi slučaju Zapad trebao utvrditi strateške prioritete. Bilo bi nemoguće pokušati popuniti vakuum koji bi mogao ostaviti neuredan ruski poraz. U središnjoj Aziji i južnom Kavkazu, SAD i Europa ne bi imali velike šanse spriječiti Kinu i Tursku da popune prazninu. Umjesto pokušaja da ih se isključi, realističnija američka strategija bila bi pokušati obuzdati njihov utjecaj i ponuditi alternativu, posebno kineskoj dominaciji.
Kakav god da je oblik ruskog poraza, stabilizacija istočne i jugoistočne Europe, uključujući Balkan, bila bi herkulovski zadatak. Diljem Europe, Zapad bi morao pronaći kreativan odgovor na pitanja koja nisu riješena nakon 1991. godine. Je li Rusija dio Europe? Ako ne, koliko bi trebao biti visok zid između Rusije i Europe i oko kojih bi se zemalja trebao prostirati? Ako je Rusija dio Europe, gdje se i kako uklapa? Gdje počinje i gdje završava sama Europa?
Uključivanje Finske i Švedske u NATO bilo bi samo početak ovog projekta. Bjelorusija i Ukrajina pokazuju poteškoće u zaštiti istočnog krila Europe i te su zemlje posljednje mjesto gdje će Rusija odustati od svojih težnji. Čak ni uništena Rusija ne bi izgubila sve svoje nuklearne i konvencionalne vojne kapacitete.
Dvaput u posljednjih 106 godina – 1917. i 1991. – dvije verzije Rusije su se raspale. Dvaput su se konstruirale nove verzije Rusije. Ako se ruska moć povuče, Zapad bi trebao iskoristiti tu priliku da oblikuje okruženje u Europi koje služi za zaštitu članica, saveznika i partnera NATO-a. Ruski poraz pružio bi mnoge prilike i mnoga iskušenja.
Jedno od tih iskušenja bilo bi očekivati da će poražena Rusija nestati iz Europe. Poražena Rusija jednog će se dana ponovo potvrditi i slijediti svoje interese pod svojim uvjetima. Zapad bi trebao biti politički i intelektualno pripremljen i za poraz Rusije i za njezin povratak.
R.I. /Foto: Kremlin.ru
Podravkin logističko-distributivni centar u Koprivnici, vrijedan 48 milijuna eura, koji se prostire na 26.000 četvornih…
Na dan kada je vlada službeno odredila datum predsjedničkih izbora, rezultati HRejtinga na HRT-u pokazuju…
EPPO je od slučaja Beroš htio napraviti „TOPOVSKI UDAR“ na Turudića i Plenkovića (više…)
Komentiraj