ULASKOM Sirijske vojske u istočni Alep prošli tjedan, slomljeno je glavno uporište pobunjenika te se nakon skoro 6 godina rat u Siriji primiče kraju. Ubrzo nakon ulaska u Alep, diljem svijeta se organiziraju skupovi podrške sunitskim stanovništvu koje se borilo protiv Assada. No, pitanje je zašto se slični skupovi podrške nisu organizirali kada je stradavanje kršćana u Siriji bilo u jeku.
Zaninljivu analizu toga daje američki konzervativni bloger Daniel Greenfield.
Oko 250,000 kršćana je živjelo u Alepu prije početka sunitsko-šiitskog sukoba. Danas je njihov broj pao na 40,000.
Nigdje na svijetu nisu se organizirali prosvjedi zbog etničkog čišćenja kršćana u Alepu, kada je potonji pao u ruke sunita koje džihadisti eufemistički opisuju kao “umjerene pobunjenike”. Nigdje se nije mogla vidjeti fotografija uplakanog kršćanskog djeteta na naslovnicama svakog medija. Danas se teško mogu otvoriti novine, bez da se ne pojavi fotografija uplakanog sunitskog djeteta evakuiranog iz Alepa.
Kako god, danas uplakani suniti su svojim kršćanskim susjedima iz Alepa, isto ono što i njihovi pretci prije 100 godina, tijekom Masakra u Alepu, kada su suniti uzrujani vjerovali kako će nestanak Šerijatskog prava dovesti do toga da će kršćani dobiti građanska prava. Židovska populacija Alepa, koja je nekoć činila 5 % stanovništva, stradala je 1947.
Posljednja židovska obitelj evakuirana je iz Alepa, bježeći od “umjerenih pobunjenika” prije dvije godine. Uništavanje židovske i kršćanske zajednice u Alepu izvršeno je bez prevelike galame.
“Alep će biti jedan od primjera u svjetskoj povijesti koji će definirati moderno značenje zla, koji će gristi našu savjest sljedeća desetljeća”, kazala ja Samantha Power, veleposlanica SAD-a pri Ujeninjenim narodima.
Pitanje je zašto etničko čišćenje 210,000 kršćana ne grize savjest Samanthe Power? Ili bombardiranje crkvi od strane islamista u Egiptu, silovanja židovki u Izraelu i genocid nad kršćanima od strane Boko Harama u Nigeriji? Pravo moderno zlo je pravojerje liberala prema kojemu jedino život muslimana vrijedi, a životi kršćana, židova i ostalih ne-muslimana dobivaju što su zaslužili.
Pad sunitske teokracije u Siriji je prikazan kao tragedija koja peče savjest svijeta. Novinari su naglo prekinuli svoje zimovanje te se vratili sa skijanja kako bi nas podučili što da se radi. To “što da se radi” je isto ono protiv čega su bili u Iraku, kada je Saddam Husein poklao 100 000 žrtava, a sada je to novi moralni imperativ u Siriji.
Zašto su bitni sunitski pobunjenici u Alepu, a etničko čišćenje kršćana u Alepu nije? Ili zašto je micanje Saddama Huseina, sunita, bio zločin o kojem ljevičari i dalje kukaju, dok je micanje Bašara Al-Assada, alavita, po njima moralni imperativ? Zbog “pravednog” ključa američke vanjske politike kojeg kontroliraju sunitsko Muslimansko bratstvo, sunitski Saudijska Arabija i ostali sunitski lobiji.
Sunitsko “Muslimansko bratstvo” je postavilo agendu “Arapskog proljeća“. Zato su vlada SAD-a i humanitarne organizacije potpomogle rušenje Mubaraka, ali su bili protiv rušenja Morsija. Kenneth Roth, čelnik Human Rights Watcha, organizacije koja se obilno financira od Saudijaca, glavnog sponzora sunitskih džihadista, narugao se koptima kada su podržali progon “Muslimanskog bratstva”. To nije samo orvelijanski svijet. To je zlo.
Obamino (ne)djelovanje u Siriji nije bilo uzrokovano nekim svjetonazorskim zazorom spram ograničavanja intervencije, kako nas uvjeravaju mediji. istina je puno ružnija, jednostavnija i opasnija.
Dobitnik Nobelove nagrade za mir nije se mogao odlučiti želi li podržati sunitsku ili šiitsku stranu. Rusija koja je podržala šiite, je pobjedila. Obama je nastojao igrati na obje strane. Prvo, pomažući vojsku sunitskih džihadista u Siriji, a onda financirajući Vojsku Čuvara Islamske revolucije u Iranu. Pomogao je šiitski režim u Bagdadu protiv sunitskog u Iranu. Ali je isto tako pomogao sunitske džihadiste u Siriji protiv šiita u Damasku.
Ne postoji ispravna strana u islamističkom građanskom ratu. Nema budućnost za nemuslimansko stanovništvo. Kršćani na bliskom istoku su dobili građanska prava tek kada su europske sile stekle prevlast nad tom regijom. Kako su muslimanski migranti počeli hrliti u Europu, kršćani i židovi su počeli suočavati s napadima u Francuskoj, Švedskoj i Njemačkoj.
Ali mediji nisu zainteresirani za suze osmogodišnje Miriam Monsonego iz Toulusea, koju su islamski teroristi zgrabili za kosu i uperili joj pištolj na školskom igralištu, gdje se igrala. Pištolj je opalio. Kada je već ležala u krvi, isplili su u bespomoćnu mrtvu djevojčicu još dva metka.
U Alepu se dogodila tragedija. Ali ne zbog licemjernog teatra laži kojeg prikazuju mediji. Tragedija u Alepu nisu sunitski džihadisti koji nisu uspjeli u naumu etničkog čišćenja i posljednjeg kršćanina koji živi tamo, već beskonačan rat islamista protiv nemuslimanskog stanovništva.
I suradnja tzv. liberala u ratu protiv ljudske civilizacije.
Alep je nekada bio središte velike civilizacije. Pod islamom, ostao je žalostan ostatak nekada slavne prošlosti. Tkogod će pojediti u Alepu, bit će to pobjeda islamskog trijumfalizma i poraz ljudske civilizacije.
Veliko pitanje nije tko pobjeđuje u Alepu, već tko će pobijediti u Parizu, Brusselu i Rimu.
Maxportal/FrontPage Magazine
