ANALIZA PLANOVA U HRM-u: Korveta? Može, ali je li doista prioritet?

Obrambeno planiranje vječiti je problem naše vojne stvarnosti. Svi dosadašnji Dugoročni planovi razvoja (DPR) bili su mrtvo slovo na papiru. Uglavnom su to bile papirušine deklarativne namjene, bez stvarne namjere da se ono upisano prevede u stvarnost. Drugačije ni nije moglo biti kad ni za jedan DPR nije u Saboru donijet zakon o njegovoj provedbi.

Žrtvom planiranja na „hrvatski način“ je i Hrvatska ratna mornarica, odnosno Obalna straža. Nitko da konačno kaže što ćemo sa našom Obalnom stražom, tim organizacijskim čudnovatim kljunašom, svedenoj na prirepak ratne mornarice. Sveli su je zapravo na nešto što bi se moglo zvati – mornaričkom obalnom stražom, ali organizacijska pitanja su već neke druge teme…

Kad je naša armada u pitanju, porazno zvuči da u okviru DPR-a, za razdoblje između 2006. i 2015. godine, doslovce ni jedan jedini brod nismo izgradili. Genijalnost našeg kvaziplaniranja nastavlja se i u važećoj verziji DPR-a. Na primjer, gleda se kako HRM opremiti novim protubrodskim sustavima koji bi zamijenili RBS-15, ali ni slova o novim brodovima koji bi nosili te rakete. Nećemo valjda nove rakete staviti na stare raketne topovnjače, koje se više ni ne isplati previše modernizirati?

Ključni projekt tog DPR-a u pogledu mornaričkih sposobnosti bio je projektiranje i izgradnja(nabavka) četiri izvanobalna ophodna broda (IOOB) za koga je planiran utrošak od 600 milijuna kuna. Ni ta stavka nije realizirana. Istu sudbinu doživjeli su i projekti simulacijskog središta te poligona za borbenu otpornost broda. Tek pred kraj planiranog razdoblja potpisao se ugovor za izgradnju četiri obalna ophodna broda. Čemerna je stvarnost našeg vojnog planiranja.

I aktualni DPR (2015.-2024.) ima hrpu još uvijek nerealiziranih planova. Ključne stavke su nabava dva minolovca i jedan izvanobalni ophodni brod. Ničeg još nema u floti, a kad će ne znamo. Modus rada – Đekna. Doduše, nešto se pregovara sa Talijanima oko dva minolovca, kao i s mnogima prije njih. Sjetimo se najavljenih njemačkih minolovaca klase Kulmbach od koji na koncu balade nije bilo ništa. Upravo u izostanku realizacije gotovo svih ključnih projekata nužnih HRM-u imamo zabrinjavajuću situaciju u pogledu ključnih mornaričkih sposobnosti. Ali nitko da javno propita (bez)smisao ovakvog donošenja DPR-a bez verifikacije Ministarstva financija, kao i njegov sadržaj, razinu ambicije, te, u konačnici, stvarna postignuća.

Nevojne prijetnje na Jadranu

Upravo svjedočimo izgradnji 5 obalnih ophodnih brodova. Prvi iz serije, „Omiš“, već plovi i, kako se može čuti, posade su i više nego zadovoljne. No, da ne bi bilo zabune, riječ o projektu gole supstitucije iz razloga što klasa „Omiš“ osigurava samo zamjenu zastarjelih ophodnih brodova tipa „Mirna“ izgrađenih u periodu daleke 1982.-1985. godine. „Mirne“ sukcesivno moraju biti zamijenjene čim prije jer su veća sada u prosjeku stare gotovo 40 godina. Dakle, nema ni govora o narastanju mornaričkih sposobnosti u tom segmentu. Flota ophodnih brodova izlaskom „Mirna“ i ulaskom brodova klase „Omiš“ ostaje u mjestu.

U bespućima interneta pojavila se ilustracija korvete koju bi u suradnji s Ministarstvom obrane RH gradio „Brodosplit“. Ilustracija ukazuje na modernu korvetu, posve u vojnopomorskom svjetskom trendu, smanjenog radarskog odraza, s raketnim naoružanjem i helikopterskom platformom na krmi. Mnogi u HRM-u voljeli bi takav brod vidjeti u floti, ali put od želje do porinuća uglavnom je dug i bolan. Posebno kod zemalja koje desetljećima nisu gradile sofisticirana vojna plovila s mnogo opreme koju u finalu valja uvezat u funkcionalnu cjelinu. Na žalost, HRM dijeli sudbinu HRZ-a. U ove obje grane naših Oružanih snaga, koje bi trebale biti tehnološka baklja, sofisticiranu tehniku sve manje koriste.

U pravu su svi oni koji kažu da prvo valja osmisliti vlastiti koncept maritimne sigurnosti, pa potom definirati zadaće, uloge i odnose pojedinih komponenti i tek tada se može dati odgovor na pitanje treba li integrirati ili fragmentirati naše komponente sigurnosti i nadzora na moru. Današnje „nevojne“ prijetnje na Jadranu diktiraju brzo vrijeme reagiranja. Svi dosadašnji pomorski izazovi potvrđuju da Hrvatskoj na otvorenom moru kronično nedostaju izvanobalni višenamjenski brodovi.

Dakle, brodovi za širok spektar zadaća; nadzor mora, izvanredna tegljenja, zaštita od zagađivanja, gašenje opožarenih objekata, zadaće traganja i spašavanja, nadzor ribolovnih aktivnosti, sprečavanje zagađenja naftom, prijem helikoptera, intervencije brzim brodicama koje nose na sebi… Današnje prijetnje na Jadranu nisu vojne i sasvim sigurno još dugo, dugo vremena neće ni biti. To ne znači da valja zanemariti vojnu komponentu obrane Jadrana, već da je treba prilagoditi vremenu, financijama i, ono najvažnije, realnim potrebama.

Potreba je „offshore“ patrolni brod

Najveća je zabluda ideja da HRM mora biti temeljni organizator i nositelj naše pomorske obrane i sigurnosti. U toj zabludi čvrsto uz sebe drže Obalnu stražu. Logično je pak da ta dva državna pomorska servisa moraju biti sestrinske službe. Međutim, njihov sadašnji ustroj i način djelovanja vodi prema zaključku da su nam dvije organizacije, obje i istodobno, suvišne. Zanimljivo da nitko u medijima nije primijetio da aktualni DPR u jednoj stavki predviđa opremanje takvim plovilom kako su ga nazvali „pučinskim remorkerom“. Valjda se (nadamo se) iz tog JRM rječnika krije „offshore“ brod ili „suplajer“ (od engelskog supply ship).

Takvi brodovi obično imaju nadgrađe na pramcu dok je stražnji dio broda u obliku velike platforme za različite namjene, a često nemaju na krmi nikakvu ogradu kako bi se lakše manipuliralo za tehnikom u različitim vrstama zadaća. Vrlo sličan tome je naš BS-73 „Faust Vrančić“, nekad najopremljeniji brod na Sredozemlju za spašavanje podmorničara. Planirala se i tu neka nabava, ali se izgleda odustalo.

U igri je bio ”offshore” ophodni brod „Ålesund” Obalne straže Norveške (W312 Kystvakt). Dug 63 metra, „Ålesund” nosi opremu za traganje, spašavanje, obavljanje ribarskih inspekcija, ali i opremu za podvodna istraživanja i snimanja. Od naoružanja ima pramčani Bofors 170 kalibra 40 mm, te bočne Coltove teške strojnice po 12,7 mm. Zapovjedni most građen je po konceptu nesmetanog pogleda u krugu od 360 stupnjeva. Ima široku krmenu radnu platformu. Nosi dva gumenjaka velikih brzina. Tu je i palubna, hidraulična dizalica. Projektiran je za plovidbu po rubu arktičkog polarnog kruga, a ponuđen nam je za samo 5 milijuna eura. Nije poznato zašto na kraju nije došlo do transakcije.

Kada su davne 2006. godine Francuzi radili audit HRM-a, među ostalim, temeljem proučavanja razvedenosti naše obale, struja, vjetrova zaključili da Hrvatskoj za provedbu sigurnosti na moru treba najmanje tri broda u klasi kao što je „Faust Vrančić“, ali nešto duži. Potvrdili su i ono što su naši mornari već znali, a to je da je „F. Vrančiću“ fali desetak metara dužine da bi bio boljih plovnih sposobnosti. Slične brodove Francuzi imaju u obliku 65 metara dugih patrolnih, „offshore“ brodova klase „D’Entrecasteaux“.

Nitko da odgovori na pitanje s kojim brodom ćemo zamijeniti svestrani „F. Vrančić“ kada jednom zaplovi u zasluženu mirovinu? Sa klasom brodova kao što je „F. Vrančić“ možemo pokriti sve mirnodopske zadaće koju Obalna straža mora raditi na moru: nadzor mora, izvanredna tegljenja, zaštita od zagađivanja, gašenje opožarenih objekata, zadaće traganja i spašavanja, nadzor ribolovnih aktivnosti, sprečavanje zagađenja naftom, prijem helikoptera, intervencije brzim brodicama koje nose na sebi…

Takav brod bez ikakvih problema sutra može na sebi imati i kapacitete za medicinske intervencije, radionicu. Takav brod može opremati brodove Oružanim snaga na otvorenom moru gorivom, hranom, streljivom, sanitetom pa i posadom. Između ostalog takav brod može i mora nositi modularnu opremu za razne zadaće. Počevši od dijela opreme za ekološku zaštitu, pokretnu radionicu, sanitetske kapacitete. Dakako da su neizostavno uključene i sposobnosti za tegljenje, gašenje požara i oprema za operacije masovnog spašavanja (npr. migranata ili putnika sa kruzera). Upravo ovakva platforma je nužna za uspostavu novog i efikasnijeg koncepta uporabe snaga Oružanih snaga RH u zaštiti mora, posebice gospodarskog pojasa.

Sposobnosti koje pružaju ovakve vrste brodova su prioritetne i nužne te zaslužuju najveću nacionalnu pozornost.

Takav brod, uvjereni smo, „Brodosplit“ može projektirati bez puno poteškoća i daleko lakše prodati trećim tržištima nego što bi mogao prodati korvete koje su, na međunarodnom tržištu, i politički proizvod. Korvete su najveći ratni brodovi malih mora, kao što su fregate najmanji ratni brodovi velikih mora. One nam trebaju ako želimo razvijati protupodmorničke sposobnosti. Korvete su osnova u protupodmorničkom ratovanju. Međutim, ovdje nešto ne štima. Što će nam brod za protupodmorničko ratovanje, ako znamo da smo sa raketnih topovnjača nedavno demontirali opremu za protupodmorničko djelovanje i da smo je, istini za volju, vrlo rijetko koristili, a kadrove, operatere, nismo ni osposobili kako treba?

Tradicija kašnjenja u ratnoj brodogradnji

Naravno da su u današnjem vremenu korvete višenamjenske platforme koje pružaju vatrenu moć koja je nekad bila rezervirana za razarače i fregate. U tom smislu ona vrijedi onoliko koliko na sebi ima opreme i naoružanja za protupodmorničko, protupovršinsko i protuzrakoplovno djelovanje. Hrvatska korveta, kako se čuje, ne bi odmah bila opremljena svim oružanim sustavima, nego tek u slučaju ugroze/rata. Međutim, i kadeti na ratnim brodovima znaju da je jako problematično opremanje brodova u ratu ako u miru nisu opremljeni.

Tu dolazimo i do neizbježne stavke – cijene korvete. Teško je reći. Linijama i dimenzijama ilustracija hrvatske korvete naslanja se na francuski Gowind 2500. Egipat je nabavio četiri francuske korvete Gowind 2500. Cijena? Milijarda eura za sve četiri, ali bez naoružanja. Kasnije je naoružanje za sve četiri korvete ugovoreno za dodatnih 500 milijuna eura. Summa summarum, četiri kompletno naoružane korvete ravno milijardu i pol eura. Vrlo slična cifra vrti se i kod narudžbe četiri Gowinda 2500 za Rumunjsku.

S obzirom da bi se u hrvatskom slučaju projektiranje kapitalnog plovila, složenog ratnog broda kao što je korveta praktično krenulo od nule, realna izgradnja takvog broda teško da bi mogla započeti prije 2030. godine, jer sadašnja praksa planiranja i izgradnje ratnih brodova, uz razne političke promjene i nevidljive silnice, u našim okolnostima ne ukazuje na suprotno. Sjetimo se izgradnje RTOP-12 „Dmitra Zvonimira“ ili lovca mina LM-51 „Korčula“. Za obje novogradnje pribavljena je sva ključna pogonska, senzorska i pomoćna oprema.

Međutim, njihova izgradnja nije tekla planiranim tempom te su uvedeni u operativnu uporabu sa značajnim zakašnjenjem. Na primjer, rečena „Korčula“ počela se graditi 1994., a u flotu je ušla tek 2006. godine! Nosači aviona se grade u manje vremena. Kasnilo se i sa izgradnjom podmornice „Velebit“, mahom zbog političkog nerazumijevanja. Redom se radilo o projektima za koje smo ili imali gotovu projektnu dokumentaciju, ili su bili djelom izgrađeni pa ih je valjalo dovršiti. U odnosu na golem i složen brodograđevni projekt kakav je jedna korveta gdje priču doslovce treba graditi od nule, ovi brodovi su gotovo pa male bebe.

Na žalost i tugu, ne postoji jasno i dugoročno političko opredjeljenje i potpora u pogledu izgradnje mornarice (Obalna straža i HRM) kao okosnice pomorske moći. Kako god da se okrene, interesi jedne države na moru uvijek se mjere njezinom sposobnošću da na tom moru bude prisutna.

M.Marković/Foto:morh